E. Šahbazović: Kako komentarišete dosadašnje događaje u vezi sa povlačenjem sudije Kneževića iz Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući i posljednje izmjene zakona koje je donijela NSRS, a kojima bi se ograničio utjecaj visokog predstavnika u tom entitetu?
E. Šarčević: Povlačenje sudije Kneževića zahtjevom za penzionisanje razumijevam kao praktičnu primjenu široko rasprostranjene prakse zakonitog nemorala. Fenomen je poznat u urbanim strukturama kao seljačko lukavstvo, ja bih bio skloniji opisu koji kukavičluk uvezuje sa javnom funkcijom i ličnim interesima. Dakle, izlazak u susret potrebama srpskog nacionalizma, ali pod sasvim razumljivim zahtjevom za penzionisanjem, stvaraju privid zakonitosti jednom aktu koji je, po sebi, neprimjeren i predstavlja izraz nedostataka hrabrosti da se javno i bez ustezanja stane uz ideologiju koja se slijedi. Javna tepanja Stevandića Kneževićevoj odluci samo potvrđuje ovu tezu.
Izmjene zakona o objavljivanju propisa o kojima me pitate, u pravnom smislu nemaju nikakav praktičan značaj, jer se objavljivanjem odluka Visokog predstavnika na službenoj web-stranici OHR-a može uspostaviti obaveza na primjenu, a moguće je narediti i objavu u službenom glasilu BiH. Najvažnije, odluke Visokog predstavnika su pravno iznad svih odluka NSRS i moraju se bezuslovno provesti. Inače postoji više praktikabilnih puteva da se ova izmjena stavi van snage. No, treba imati na umu da velikosrpske ideologije u NSRS ne djeluju sa pozicija prava, nego sa pozicija faktičke snage, dakle realne moći da se elementi javne vlasti, privreda i građani natjeraju na lojalnost. Do sada su u tome bile jako uspješne, najviše zbog nespremnosti da se primjenom državne prinude političko divljanje u organima RS-a privede standardima civiliziranog rada na primjeni prava.
E. Šahbazović: Kako će se, prema Vašem mišljenju, cjelokupna situacija reflektirati na funkcionalnost suda?
E. Šarčević: Ne vidim nikakve pravne razloge za nefunkcionalnost suda. On odlučuje običnom večinom i može donositi odluke bez prisustva sudija iz entiteta. Ustavni sud je samoregulativni organ i već je reagirao na moguće zapreke funkcionalnosti koje su se uspostavile penzioniranjem i blokadom izbora sudaca u entitetima. Sud je, naime, uknuo propis prema kojem se odgađala prva plenarna sjednica ako joj ne prisustvuje jedan sudija iz manjeg i troje sudaca iz većeg entiteta (član 39 Pravila) i time je prevenirao blokade odnosno nefunkcioniranje Ustavnog suda BiH.
Inače, ne postoje ustavne zapreke da se iz federacije BiH za suca Ustavnog suda izabere Srbin. Time bi se izbor Hrvata u aktuelnim odnosima morao obaviti u NSRS-a. Trenuto se otvorila takva konstelacija i moguće ju je optimalno riješiti izborom suca iz srpskog naroda na funkciju sudije Ustavnog suda iz Federacije BiH. Naravno, svjestan sam da je u proceduri upravo mučan i za kandidate krajnje ponižavajući izbor sudije iz reda hrvatskog naroda. Sjetimo se da je nedavno predsjednik HDZ-a Dragan Čović izjavio da se za sudiju bira predstavnik hrvatskog naroda. Nemam pristojnu riječ za ovu podvalu. Ona najbolje ilustrira do koje mjere je bosanskohercegovački parlamentarizam zakovan narodnjačkom politikom i kako će HDZ političkim parolama od sudija iz reda hrvatskog naroda praviti predstavnike hrvatskog naroda. U Ustavni sud će, to je moja prognoza, nastaviti ulaziti pravni diletanti, ali siguran politički kadar. To je jedina dugoročna opasnost za njegovu funkcionalnost.
(Leipzig, 26. 06. 2023.)
edinsarcevic 