Pod ovim naslovom je u Arhivu za pravne i društvene nauke (br. 3/2023, Beograd, https://arhivpdn.rs/) objavljeno dorađeno predavanje koje sam pod istim naslovom održao 21. marta 2023. godine na studentskoj tribini Franjevačkog samostana Sveti Ante u Sarajevu i 23. marta 2023. godine u Odboru za pravne nauke ANUBiH Sarajevo. Centralna tema rada je političko falsificiranje Ustavnog prava BiH i uloga pravne znanosti u demitologiziranju ustavom nepokrivenih stavova praktične politike. U analizi se pokazuje da se političke partije od ugovaranja Ustava BiH nalaze u konstantnom antidržavnom afektu koji blokira kolektivne afekcije. Praktična politika se vodi kao „politika u ime naroda“ i ona onemogućuje simpatije i sklonosti prema „drugom“. Proces je ovdje ilustriran analizom pet mitologema koji su u predizbornoj kampanji 2022. godine artikulirani kao postulati političkih partija i zvanični stavovi susjednih država: (1) u Predsjedništvu BiH su predstavljeni konstitutivni narodi, (2) Visoki predstavnik za BiH je obavezan na zakonske intervencije, (3) koncept građanske države nije primjenjiv u BiH zbog ustavom programirane „vladavine naroda“, (4) entiteti su države i (5) Republika Srpska je genocidna tvorevina koju zbog toga treba deinstitucionalizirati. Analiza pokazuje da se radi o politički generiranom mitologiziranju dijelova Ustavnog prava BiH koje počiva na falsificiranju pisanog ustava. Praktična politika tako stoji izvan Ustavnog prava BiH i dijelom se voditi kao proizvoljno političko divljanje koje onemogućuje opšti napredak. Rad pledira na pravnu znanost i nauku o ustavnom pravu da obesnaže uznapredovano mitologiziranje vanustavnih konstrukta tako što će insistirati na primjeni pisanog prava i na utvrđivanju standarda javnog prava koji obavezuju. U ovoj verziji su umjesto navoda o korištenoj literaturi unešeni izvodi iz recenzija kao ilustracija teze o „ideološkoj opterećenosti“ nauke o ustavnom pravu i nemogućnosti da se pravne činjenice uzmu kao kriterij interpretacije javnopravnih instituta. Rezime na njemačkom i na engleskom je na kraju rada. Originalna analiza se može u ćiriličnoj verziji preuzeti na webu Arhiva za pravne i društvene nauke https://arhivpdn.rs/.
1. Pravna regulacija budućnosti
Centralna tema prava je reguliranje budućnosti: ko piše zakone, pravne dokumente ili ugovore, on regulira budućnost ili bar polazi od pretpostavke da se budućnost može i mora pravno regulirati. Drugim riječima, sadašnjost normativno programira budućnost i u toj prognostičkoj funkciji se očekuje podrška znanosti. Znanost je općenito pozvana da tačno iščita i da shvati znakove vremena kako bi „pripremila budućnost“ za regulativne okvire prava, a pravna znanost je najdirektnije pozvana da u pravu reflektira osnovne pravce budućnosti.[1]
Fenomen prava u toj konstelaciji stoji kao okvir koji ne određuje samo sadašnje nego i buduće djelovanje, posebno politike i društva. Taj odnos se u najopćenitijem smislu vidi u ustavu i ustavnom pravu. Ustavno pravo je svojom regulativnom prirodom orijentirano na raspodjelu vlasti i normiranje mehanizama za kontrolu moći državnih organa. Zbog toga je znanstveno reflektiranje u ovom području izraz potrebe da se egzekutiva i politika spriječe u svim pokušajima da promijene koordinate pisanom ustavnom pravu i da budućnost programiraju kao permanentno autoritarni sistem zapovijesti koji se orijentira prema proizvoljnim (nesekularnim) vrijednostima kojima bi se država udaljila od blagostanja njenih građana. Ustav je prema tome pravni program „upotrebe“ države. Ovu funkciju bih posebno izdvojio zbog toga što ustav, neovisno o odnosima (političke) moći, koji „odozgo“ grade realne socijalne odnose, predstavlja plan za budućnost koji iz ustavne preambule, u samorefleksiji ustavotvorca, pokazuje sam ethos ustavotvorčeve odgovornosti, ciljeve i odnos prema svim horizontima države. Ustav, prema tome, uspostavlja državu i određuje njenu budućnost. Ovaj nalaz će odmah biti doveden u pitanje uvidom u historiju bosanskohercegovačke državnosti.
2. Jedinstvo države i ustava
U državnoj historiji Bosne i Hercegovine su država i ustav uzajamno nekoordinirani, dijelom, suprostavljeni fenomeni. Državnost je fingirana izvan ustavnosti[2], a ustavni kvalitet je pripisivan državnim aktima koji ni u najšrem smislu ne otjelotvoruju karakteristike jednog ustava (npr. Landesstatut/Zemaljski statut iz 1910)[3]. Socijalistička Jugoslavija je uspostavljala izvjesnu vezu između ustava i republičke državnosti, no ona je blijedila pred značajem saveznog ustava i obesnažena je političkim sistemom koji je počivao na postulatu vladavine radničke klase i demokratskog centralizma SKJ. Čini se da do raspada Jugoslavije fakticitet i normativitet ne idu zajedno, da su Sein i Sollen dvije uzajamno suprotstavljene snage.[4] Do ugovaranja Anexa 4 (Ustava BiH) država BiH je „funkcionirala“ kao socijalni supstrat koji je proizilazio iz tradicije oslonjene na višenarodnost i pluralizam. Država, dakle, nije historijski uspostavljana ustavom, nego je postojala kao socijalna činjenica koja izražava pluralitet vrijednosti i narodnjaštva.
Anex 4, Ustav BiH, je prvi put jasno uvezao ustav sa državom i uspostavio državu kao objekt ustavne zaštite. Ujedno je ovaj tip ustavotvorstva potvrdio da je država (BiH) ustavna pretpostavka. U suprotnom bi na snazi ostala tri neuvezana ustavna režima kao pravni izraz vojne snage i ratom uspostavljenih paradržavnih entiteta. Drugim riječima, daytonsko ustavotvorstvo potvrđuje teorijsku tezu o uzajamnoj uvjetovanosti ustava i države i uzdiže na nivo empirijskog nalaza stav opće teorije države da nema države bez ustava, da bi država bez ustava bila apstrakcija[5].
Bosanskohercegovačka državnost se danas ne može razumjeti bez normativnog ustava, dakle bez Anexa 4. Ipak, on ne zamjenjuje državu koju konstituira, on ne formira njenu državnost proizvoljno nego je determiniran svojim predmetom, državom. Pravna znanost je zbog toga pozvana da ustav kao normu (Sollen/normativnost) svaki put interpretira osloncem na državnu stvarnost (Sein/fakticitet). U tom se zahtjevu uspostavlja specifičan kvalitet ustavnog prava kao „političkog prava“[6]. On podrazumijeva specifičnu interpretaciju ustava i budućnosti koju formira. Nauka o ustavnom pravu je u tom smislu pozvana da u svojim refleksijama, unutar pravne znanosti, uzme u obzir pitanje, kako ustav projektuje državnost i kakvu državu programiraju njeni akteri, političke partije, vjerske zajednice, vandržavne institucije.
3. Plan za budućnost
Svoj plan za budućnost ugovarači Aneksa 4 su u Preambuli ovog akta projicirali kao principe ustavne države u kojoj se naturalistički principi rata prevode u moderne forme ljudskog života jednih sa drugim. Riječ je zapravo o otvaranju novog ethosa odgovornosti za državu koja će čuvati slobodu, jednakost i ljudsko dostojanstvo kao najvišu vrijednost, o prihvatanju demokratskih procedura kao garanta miroljubivih odnosa u pluralnom društvu, o izgradnji države prema pravilima internacionalnog prava koja ističu suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost države, o blagostanju, ekonomskom prosperitetu, tržišnoj ekonomiji i privatnom vlasništvu kao temeljnim vrijednostima, o nadahnuću koje donose ljudska prava i njihova zaštita kao i o osiguranju minimalnog standarda u zaštiti humanitarnog prava, kako ga formulira međunarodno pravo. U ovom programu se sastaje budućnost sa pisanim ustavom i aktuelnim standardom pravne znanosti. Tekst koji slijedi nakon preambule mora biti interpretiran u svakom detalju kao zahtjev da se uspostavi pravna država, dakle apsolutna podređenost propisima koje proizvodi država. Kada je Ustavni sud BiH potvrdio normativni karakter Preambule[7] on je, zapravo, obavezao državu i njene nosioce da otvore budućnosti prema principima koji su u njoj formulirani. Iz te obaveznosti slijedi da se Aneksom 4 konstituira država koja u vremenskoj perspektivi mora biti uspostavljana kao potvrda ustavnog prava. Njena je budućnost određena planom iz preambule.
U bosanskohercegovačkom ustavnom sistemu su političke stranke realizatori ovog programa. One su, prema zamisli ustavotvorca, pozvane da političku praksu usmjere prema utvrđivanju i realizaciji plana za budućnost. U njegovom centru je izgradnja države na pozicijama koje određuje ustavno pravo BiH. Prema tome, analizom političke prakse se može provjeriti da li se političko djelovanje u BiH pridržava programa iz ustavnog prava (posebno, iz ustavne preambule).
4. Antidržavni afekt
Od ugovaranja Ustava BiH praktična politika se nalazi u antidržavnom afektu koji blokira kolektivne afekcije. Političke partije koje artikuliraju interese srpskog naroda od ugovaranja Aneksa 4 praktičnu politiku vode kao antidržavnu politiku. One bez izuzetka koriste ustavno pravo kao platformu za razgradnju države i za uspostavljanje jednog entiteta u historijsko jezgro buduće srpske države[8]. Političke partije koje artikuliraju interese hrvatskog naroda se služe parainstitucionalnim NGO-statusom Hrvatskog narodnog sabora i izvan ustavnog prava BiH, na bazi entitetskog ustava, uspostavljaju elemente paradržave. Ostali spektar političkih partija je deklarativno na principu osiguranja i jačanja bosanskohercegovačke države. Politička praksa partija koje se oslanjaju na bošnjačko izborno tijelo je deklarativno opredjeljena za ustavno pravo kao polazište u izgradnji države, u političkoj praksi, međutim, indirektno provode antidržavne politike promocijom zahtjeva da ekskluzivno predstavljaju Bošnjake i da u njihovo ime donose odluke. U tom se smislu država politički usmjerava prema zbiru paradržavnih struktura koje, jedna s drugom, izvan normativnog ustava komuniciraju kao teritorijalizirane ili neteritorijalizirane kvazidržave konkretnog naroda.
Prema tome, politička praksa se od ugovaranja Ustava BiH nalazi u konstantnom antidržavnom afektu. Svaki put kada se kao podloga antidržavnoj politici koristi ustavno pravo, praktična politika negira uvezivanje države sa ustavom. To je, izvan sumnje, slučaj sa tezom o Republici Srpskoj kao ekskluzivno srpskom entitetu sa svim vjersko-političkim i nacionalističko-slavljeničkim ritualima, kao i sa oživljavanjem Herceg-Bosne u vandržavnim formama institucionalizacije hrvatske političke volje kroz Hrvatski narodni sabor. To je slučaj i sa praksom koja se izvan ustavnih instutucija (Vijeće naroda) poziva na ekskluzivno predstavljanje naroda i na toj premisi vlada političkim procedurama i državnim institucijama.
Svaka od navedenih politika konkretizira ideologije koje su pripremale i usmjeravale rat i u tom su smislu iz mjerodavnih političkih zahtjeva isključile socijalne afekcije koje imaju značaj za kolektive/narode. U praktičnoj politici koja se vodi kao „politika u ime naroda“ nema, naime, osjećaja prema drugom ili za drugog. Ona, čak, onemogućuje simpatije i sklonosti prema drugom i tom metodom ovladava državnim institucijama. Država se tako odvaja od ustavnog plana za budućnost, od „programa“ kojeg su ustavotvorci samorefleksijama iz Preambule postavili kao pravni program „upotrebe“ državne vlasti. Samo kao ilustracija, iz niza sličnih, može poslužiti stalno ponavljan stav današnjeg Predsjednika RS-a Milorada Dodika, o uspostavljanju nezavisne srpske države iz Republike Srpske[9]. On nije samo u suprotnosti nego u cjelini negira ustavotvorčev program za budućnost prema kojem država počiva na principu kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda i, osim što mora biti predana miru, pravdi i toleranciji (Preambula, 2. alineja) ona, kazano jezikom Ustavnog suda BiH, vlastitim ustavom „zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju“[10].
5. Falsificiranje ustavnog sadržaja
Praktičnu politiku formiraju političke partije. Budući da bi u njihovom djelovanju trebalo tražiti stvarne faktore uobličavanja državne stvarnosti (Sein/fakticitet), to bi se analizom ove prakse moglo pokazati kakvu državu u okvirima Anexa 4 programiraju političke partije i u kojoj mjeri je ona kompatibilna sa ustavnim pravom. U nastavku će se uzeti u obzir samo predizborni nastupi (opšti izbori iz oktobra 2022. godine) u kojima su formulirani principi, zahtjevi i prigovori kao načelni stavovi javnih politika. Oni su se odnosili na izbor i legitimnost članova Predsjedništva BiH, na obavezu Visokog predstavnika da izmjeni izborno pravo BiH, na obim i smisao principa građanske države i na entitete kao države konstitutivnih naroda. Ove teze nisu izabrane samo zato što predstavljaju skup političkih parola koje služe animaciji biračkog tijela i podizanju psihologije straha kako bi se postigao željeni izborni rezultat. One su, to je presudno, uspostavljene u svojevrsne mitologeme koji se ne dovode u pitanje i dodatno se osnažuju stavovima eminentnih naučnih institucija[11]. Potrebno ih je provjeriti s obzirom na važeće ustavno pravo BiH kako bi se utvrdilo da li praktična politika falsificiranjem ustavnih principa, zapovijesti i propisa programira budućnost koja stoji izvan ustavnog prava BiH.
5.1. Predstavljanje konstitutivnih naroda u Predsjedništvu BiH
Posve je tipičan stav da članovi Predsjedništva BiH predstavljaju konstitutivne narode, da su u okviru svojih nadležnosti pozvani da štite njihove interese i da u njihovo ime vode politiku u Predsjedništvu. Članovi Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda ga ponavljaju u svakom sazivu i u redovnim ciklusima javnih nastupa. Također je predizborna kampanja HDZ-a vođena zahtjevom da se izbor članova Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda osigura izbornim propisima, kako bi isključivo Hrvati izabrali svog autentičnog predstavnika[12], a po istom modelu su funkcionirali bošnjački članovi koji su birani kao SDA-kandidati[13].
Ovakve stavove obesnažuje pisano ustavno pravo: bosanskohercegovačko Predsjedništvo se u političkom sistemu BiH legitimira prema građanskom principu „jedan čovjek – jedan glas“, odvojeno po entitetima. Radi se u legitimacionom smislu o dvokomponentnom organu kojeg legitimiraju građani dva entiteta (član V. Ustava BiH). Drugim riječima članovi Predsjedništva ni prema mandatu ni prema načinu izbora ne predstavljaju konstitutivne narode niti se biraju u funkciji predstavljanja naroda, nego predstavljaju državu i državnu naciju u internacionalnim i građane entiteta u nacionalnim/državnim odnosima.[14] Osim toga, procedura usvajanja odluka Predsjedništva je zaštićena procedurom pokretanja pitanja zaštite vitalnog interesa. Međutim, članovi Predsjedništva mogu sporne odluke proglasiti destruktivnim po vitalne interese entiteta za teritorij sa kojeg je izabran, nikako po vitalni interes jednog naroda (član V.2.d.). Ovu činjenicu je uočio i potvrdio ESLJP primjećujući da je Predsjedništvo BiH političko tijelo države i entiteta. Njegova politika i odluke imaju utjecaja na sve građane BiH, bez obzira da li oni žive u Federaciji ili u Republici Srpskoj ili pak u Distriktu Brčko. Prema tome, svakog građanina koji je uključen u politički život jednog entiteta ili distrikta se, očito, isto tako tiču političke aktivnosti kolektivnog šefa države.[15] Na činjenicu da se Predsjedništvo BiH u legitimacionom smislu može pozvati samo na građane entiteta koji ih biraju upozoravao je i konačni autoritet za tumačenje Daytonskog mirovnog sporazuma, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH: „Podsjetio bih da državni zvaničnici u institucijama BiH koji su izabrani i imenovani sa teritorije entiteta nisu predstavnici entiteta nego države BiH. U skladu sa Aneksom 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Ustav BiH), državne institucije i državni zvaničnici vrše svoje dužnosti u skladu sa Ustavom BiH i odlukama institucija BiH, a ne entiteta.“[16] Sve to nalaže da se tvrdnja o predstavljanju naroda, analogno, o narodnoj kontroli Predsjedništva BiH, mora uzimati kao dokaz političkog falsifikata Ustavnog prava BiH koji prelazi u široko upotrebljavane i zloupotrebljavana mitologeme.
5.2. Obaveza Visokog predstavnika da zakonodavno intervenira
Široko je rasprostranjen stav da Visoki predstavnik podliježe obavezi provođenja odluka Ustavnog suda ili da intervenira u pravni sistem zemlje. On je u političkoj praksi artikuliran kao zahtjev da Visoki predstavnik preuzime zakonodavne i akcesorne obaveze zakonodavca. Nesporno je da Visoki predstavnik ima nadležnost da kao vrhovni autoritet za tumačenje Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja (članovi II. 1. d i 5 Aneksa X) intervenira u postojeće zakone ili da utvrđuje tekst zakona koji potom stupa na snagu na privremenoj osnovi, naime, sve dok ga skupština BiH ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uslova. On, dakle, prema vlastitoj procjeni može mijenjati tekst postojećih zakona ili donijeti novi zakon. Visoki predstavnik je u tom pogledu vezan Aneksom X, može se oslanjati na odluke Ustavnog suda BiH i mora u svoje odluke ukalkulirati relevantne presude Evropskog suda za ljudska prava. U suprotnom bi se kretao izvan vlastitih ovlaštenja. Iz toga slijedi da on ne smije proizvoljno intervenirati u ustavni sistem. Njegova diskreciona ovlaštenja se odnose na nadgledanje (kontrolu) mirovnog sporazuma i na ispomoć (olakšavanje) pri iznalaženju rješenja za probleme koji se mogu pojaviti prilikom provedbe civilnog dijela sporazuma. U takva ovlaštenja ulaze sve intervencije koje su prema procjeni Visokog predstavnika (čl. 2 st. 1 d Aneksa 10) potrebne za uspostavljanje političkih i ustavnih institucija u BiH ili za održavanje slobodnih i poštenih izbora (čl. 1 st. 1 Aneksa 10). Time su određene i granice njegovim intervencijama: Visoki predstavnik ima uporište u Aneksu 10 da kontrolira provođenje i da poduzima mjere koje su u funkciji provođenja mirovnog sporazuma. Posebno je važno njegovo ovlaštenje u pogledu entitetskog uređenja: On nije ovlašten da intervenira u pravne sisteme entiteta sve dok su oni u skladu sa mirovnom sporazumom, odnosno sa Aneksom 4 (Ustavom BiH). U suprotnom bi ograničavao njihovu (ustavom zagarantiranu, regulativnu) autonomiju i takve odluke ne bi imale pokriće ni u ustavnom pravu BiH ni u Aneksu 10.[17] Prema tome, propagiranje obaveze Visokog predstavnika da regulira sporna pitanja[18] kao izraz vlastite nadležnosti ili želja Zapada, također ulazi u politički formulirane mitologeme koji nisu utemeljeni ni u važećim propisima, ni u akcesornom pravu koje se primjenjuje uz ustavno pravo BiH.
5.3. Vladavina u ime naroda i isključenje građanskog uređenja
U sljedeći stav ulazi zamisao da je paritet između tri konstitutivna naroda temeljni ustavni zahtjev koji se mora reflektirati i realizirati u svim institucijama BiH[19]. U skladu s tim je politički sistem u svim aspektima praktične politike predstavljen kao vladavina u ime tri konstitutivna naroda[20] koja građanski princip, dakle vladavinu u ime državljana BiH, razumijeva kao praktično irelevantan literarni privjesak ustavnog teksta. U tom smislu se konstitutivnost naroda i iz nje izvedena jednakopravnost interpretira kao temelj mira u BiH i kao izraz „središnjeg Daytonskog principa“[21]. Iz tronarodnog postulata konstitutivnosti slijedi zatim zaključak da BiH ne može i da ne smije biti uspostavljena kao „građanska država“. Pojam „građanske države“ se pri tom reducira na izbor pojedinih državnih organa, a ključni element demokratije „jedan čovjek jedan glas“ se predstavlja kao neprihvatljiva dogradnja ustavnog i političkog sistema BiH. Posljedica je odbacivanje proceduralne legitimacije kao općeg (neograničenog) biračkog prava BiH-državljana. Prema ovoj zamisli, građanski princip bi vodio uspostavljanju „države jednog naroda“ jer bi se u BiH de-facto uspostavila dominacija bošnjačkog naroda[22]. Osporavanje građanskog principa kao perspektivnog i mogućeg uređenja BiH je iz područja praktične politike prešlo i u područje „koristi od politike“, naime u znanstveno orijentirane stavove[23].
Građanska država, tačnije njen prvi element je u političkom sistemu BiH osiguran načinom izbora Predsjedništva BiH, njegovim sastavom i nadležnostima. Drugi element građanske države je Predstavnički dom PS BiH. Njegove nadležnosti, sastav i način biranja poslanika su klasičan izraz građanskog principa (čl. IV.2. Ustava BiH)[24]. Konačno, ustavni mehanizmi zaštite ljudskih prava uspostavljaju element građanske države u političkom sistemu BiH, jer su ljudska prava konkretan omjer za korekture pravnog i političkog djelovanja u korist apstraktnog individuuma. Građanska država u BiH je, prema tome, od 1995. godine ustavna kategorija koja se politički verificira i koja je dopunjena principom „etnička država“. Ustavno pravo BiH ne isključuje „građanski princip“ nego ga podrzumijeva kao strukturni princip političkog sistema. Praktična politika je, suprotno tome, princip „etničke države“ prevela u mitologem koji se ponavlja sa političkih govornica i ne dovodi u pitanje u medijskim reakcijama. Razlog je u prvom redu tronarodna konstitucija sa etničkim determinizmom koji bitno utječe na donošenje odluka u državnim organima (Predsjedništvo BiH i Vijeće naroda)[25].
U svakom slučaju, građansko uređenje BiH nije isključeno slovom samog ustava nego je propisano ustavom uspostavljenim pravilom „jedan čovjek jedan glas“ i to kod izbora parlamentarnog dom građana i spektrom njegovih zakonodavnih nadležnosti. Isto važi i za izbor članova predsjedništva u pogledu opšteg izbornog prava, odvojeno po entitetima. „Građanski princip“ podrazumijeva potrebu apsolutne zaštite unaprijed određenog kruga pitanja kojima se štite interesi naroda, bilo u formi zakonodavnog veta, bilo u formi posebnog parlamentarnog tijela, bilo u kombinaciji oba elementa. Prema tome „građanski princip“ ne isključuje, narodnjački profilirane politike i njihov respektabilan status u političkom sistemu. On isključuje „diktat naroda“ kao vladavinu prema pravilu „jedan narod – jedna partija – jedan glas“. Praktična politika upravo ovo pravilo ističe kao logiku ustavnog uređenja BiH i tako falsificira ustavne postulate.
5.4. Entitet kao država – povratak „izvornom Daytonu“
Zahtjev za povratak „izvornom Daytonu“ se od 2011. godine[26] u redovnim vremenskim razmacima ponavlja kao politički postulat koji bi omogućio verifikaciju državnost ili državnosti in statu nascendi entiteta Republika Srpska. U pozadini stoji zamisao da je Republika Srpska država srpskog naroda koja je zarobljena postojećim ustavnim uređenjem[27] i da je povratak na ustavnopravni režim, kakav je uspostavljen neposredno po potpisivanju Daytonskog mirovnog sporazuma, neophodna reakcija srpskog naroda koja će samo ozvaničiti de-facto-državnost Republike Srpske[28]. Teza o entitetima kao državama je ustavno neodrživa. Ustavni sud BiH ju je (školskim) tumačenjem ustavnih propisa osporio 2000. godine i argumentima koji se ne mogu negirati ni pravnim ni političkim primjedbama je dospio do zaključka da je [29]: „ u slučaju Bosne i Hercegovine (…) jasno da Ustav BiH nije priznao Republiku Srpsku niti Federaciju Bosne i Hercegovine kao ‚države‘, već ih je, umjesto toga, nazvao ‚entitetima‘“. Politički zahtjev za „povratak izvornom Daytonu“ reflektira ideju o državnosti Republike Srpske koja počiva na zamisli da „BiH ima deset izvornih nadležnosti, te samo tri dodatne zajedničku vojsku, uspostavljanje Uprave za indirektno oporezivanje i Visoki sudski i tužilački savjet za čije je prenošenje sprovedena procedura predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom“[30]. Zahtjev za „povrat nadležnosti“ je politički apendiks uz tezu o historijskom pokretu Srba koji ima jedinstvenu etničku osnovu i čini samostalan sistem vlasti uspostavljen na bazi samoorganizovanja i njegove verifikacije u ustavu republike srpskog naroda[31]. On cilja na „vraćanje“ u regulativnu nadležnost područja koja naglašavaju i uspostavljaju državnost ovog entiteta. Iako je od 2017. godine povratak „izvornom Daytonu“, „originalnom slovu Daytonskog mirovnog sporazuma“ ili „izvornim principima Daytona“ istican kao samorazumljiva ideologija koja se ne provjerava i postaje nedodiriva, gotovo „sveta istina“, ona i pored toga što je iznose legitimni predstavnici ustavnog poretka ne mogu izdržati test ustavnog prava. Naime, ustavno uređenje je postavljeno kao dinamičan oblik centralizacije, jer ostavlja daleko više prostora za konstituiranje nadležnosti BiH i jačanje države nego za uspostavljanje entiteta kao kvazidržavnih jedinica[32]. „Povratak izvornom Daytonu“ bi s obzirom na ustavno pravo, može se prognozirati, uspostavljao širok spektar nadležnosti BiH koja bi se određivala s obzirom na sistematiku ustavnog teksta, dakle, s obzirom na svaki član Ustava koji donosi ovlaštenja za uspostavljanje državne ili zajedničke nadležnosti (osim člana III, posebno članovi I, II, IV-VII). Takav povratak bi morao donijeti niz nadležnosti državi, kako bi očuvala suverenitet, teritorijalni integritet, političku neovisnost i međunarodni subjektiitet, ali i zajedničke nadležnosti koje su se u dosadašnjoj praksi iskristalizirale kao nepisano Ustavno pravo.[33]
5.5. Republika Srpska kao genocidna tvorevina?
Karakteriziranje Republike Srpske kao genocidne tvorevine se preko trideset godina ponavlja u medijima[34], problematizira u političkim raspravama[35] i ističe kao nalaz naučnih analiza[36]. Pojam genocida se ne koristi diferencirano, kao pravni pojam, nego se u njega uračunavaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava, ratni zločini, etničko čišćenje i srebrenički genocid. Sve se dovodi u vezu sa pravnom i ustavnom institucionalizacijom predentitetske Srpske Republike (Ustav proglašen 28. 02. 1992.) i u konstrukciji o genocidnoj tvorevini se na simboličkom i na real-političkom nivou ovaj entitet predstavlja kao vanpravni ili ne-pravni konstrukt[37] koji upravo zbog toga, dakle, na osnovu činjenice da otjelotvoruje nepravdu (genocid) treba deinstitucionalizirati[38].
Da se teza o genocidnoj tvorevini osamostalila sve do objektivnog vrednosnog stava koji se prihvata kao samorazumljiva istina najbolje potvrđuje njegova inkriminacija u Krivičnom zakoniku Republike Srpske[39] i legitimacioni pritisak kojem su izloženi srpski političari svaki put kada se smatraju pozvanim da obrazlažu historijske fakte o entitetu negiranjem genocidnosti ili samog genocida u Srebrenici[40]. U ustavnopravnoj perspektivi se održivost ovog stava mora razmatrati s obzirom na pitanje pravnog kontinuiteta perddaytonske Republike srpskog naroda i postdaytonske Republike Srpske. Ukoliko pravni argumenti govore u prilog diskontinuitetu, kvalifikacija genocidnosti bi bila bespredmetna. Jer, pravni status entiteta nije jednak pravnom statusu Republike srpskog naroda i entitet ne preuzima materijalne vrijednosti Republike u skup elemenata vlastitog identiteta pa tako ni genocid kao identitetsko obilježje. U suprotnom bi se epitet genocidnosti kao pojmovni nadomjestak za sve forme progona, zlostavljanja, ubijanja i razvlašćivanja nesrpskog stanovništva sa teritorije današnje Republike Srpke bez poteškoća mogao protegnuti na entitet Republika Srpska.
Riječ je dakle o problemu kontinuiteta. Pravni odgovor mora poći od kvalifikacije režima koji je uspostavljen proglašenjem Ustava srpske republike BiH 28. februara 1992. godine do potpisivanja Mirovnog sporazuma,[41] odnosno, od procjene, da li je današnji Ustav Republike Srpske pravni sljedbenik prvog ustavnog akta koji su donijeli funkcioneri SDS-a 1992. godine. Uzimanjem u obzir dva elementa, jednog nacionalnog i jednog internacionalnog, preddaytonska Republika se mora okarakterizirati kao stabilizirani de facto režim[42]. U prilog ovoj ocjeni govore, na jednoj strani, argumenti nacionalnog prava (primjena principa legalnosti) koji potvrđuju da je režim počivao na neustavno uspostavljenom sistemu vlasti i vrijednosti[43], i da se služio metodama uništenja vlastitog stanovništva, njegove kulture, tradicije i biološkog opstanka[44]. Na drugoj strani takav zaključak opravdavaju elementi internacionalnog prava, jer je „Republika“ funkcionirala kao osamostaljena državna vlast koja kontrolira teritorij i stanovništvo, ali joj je nedostajalo doktrinalno ili internacionalno priznanje kao i niz elemenata koje konstituiraju modernu državu (legitimna vlast, socijalna integracija, zaštita ljudskih prava, parlamentarni sistem otvoren ciljevima blagostanja isl.). Pozicija de-facto režima je potpisivanjem Mirovnog sporazuma izmijenjena na osnovu nacionalnog i internacionalnog priznanja i iz stabilizirane de-facto vladavine je preveden u „ustavno stanje“, dakle u pravno uobličen sistem vlasti.[45] Od te je tačke neophodno osporiti kontinuitet-tezu.
U prilog diskontinuitetu govore konstituiranje Republike Srpske kao entiteta pod režimom mirovnog sporazuma. Konstituiranje je uslijedio održavanjem prve konstitutivne sjednice Republike Srpske (19. 10. 1996.[46]) i obaveznost entiteta da vlastite ustave u materijalnom smislu usklade sa Mirovnim sporazumom, posebno Anexom 4[47]. Takvoj obavezi su entiteti izišli u susret materijalnim (suštinskim) izmjenama ustavnog prava. Riječ je o novim rješenjima koja su obesnažila strukturne principe izvornog i amandmanski mijenjanog Ustava preddaytonske Republike, tako da se u pogledu, npr. koncepta nosioca suvereniteta, koncepta samoproglašene državnosti, koncepta vlastitih vojnih formacija, koncepta teritorija, koncepta regulativnih kompetencija, koncepta privilegiranja pravoslavne crkve, koncepta paralelnih odnosa sa Jugoslavijom itd.[48] ne može govoriti o ustavnom kontinuitetu. Daytonski sporazum donosi, prema tome, pravni rez u ustavnost Republike Srpske i predstavlja ujedno nulti čas BiH-entiteta sa ustavnim sistemom koji se uobličava na novim premisama[49]. U ovom smislu je svako poistovjećivanje Republike Srpske sa genocidnom tvorevinom neodrživo jer ignoriše javnopravne pokazatelje diskontinuiteta između preddaytonske i postdaytonske Republike.
Praktična politika, međutim, nije pokazala razumijevanja za pravne činjenice kao ni za obaveze koje iz njih slijede. Postdaytonski razvoj Republike Srpske je obilježen personalnim i institucionalnim vezivanjem za preddaytonsku Republiku, posebno za isticanje identiteta između entiteta i stabiliziranog de-facto režima. U političkoj praksi se entitet Republika Srpska razumijeva kao pravna, vojna, i politička organizacija koja je identična de-facto režimu i koja nastavlja političko i pravno postojanje pod novim uslovima. Takva praksa podrazumijeva proglašenje nove države u pogodnim okolnostima i projicira jedan tip budućnosti koji stoji izvan važećeg ustavnog prava[50]. Ova teza ima i doktrinalnu potporu i potporu u judikatima domaćih i internacionalnih sudova.[51] Kontinuitet-teza stoji, međutim, izvan pravnog, posebno, ustavnopravnog uobličavanja entiteta u posebnu formu ustavnog formiranja federalne jedinice i falsificira ustavnopravnu poziciju Republike Srpske. Iz tog falsifikata slijedi da je Republika Srpska genocidna tvorevina i da je entitet preuzeo u vlastito pravno naslijeđe teške povrede humanitarnog prava uključiv sistematske progone, zločine i genocid. Ovdje praktična politika srpskih narodnjačkih stranaka aktivno radi na promoviranju ideologema o genocidnosti Republike Srpske.
6. Korekture ustavnom naukom
Pregled politički generiranih falsifikata ustavnog prava BiH, je pregled političkih aksioma koji u javnom prostoru, preuzimajući ulogu mitologema, negiraju važeće ustavno pravo i zatvaraju budućnost za svaki napredak. Oni svaki pokušaj da se realizira ustavni plan iz Preambule vraćaju u naturalističke slike netrpeljivosti, socijalnih konflikta, kolektivne ugroženosti i rata. Politički rad se tako konkretizira kao rad na zatvaranju budućnosti politikom koja je izvan ustavnog prava i koja se može koncipirati i voditi kao neograničeno političko divljanje. Ono ne ostaje samo na verbalnoj dekonstrukciji ustavnog prava nego dekonstrukciju uvodi kao model vladanja socijalnim i finansijskim resursima. Privatizacija, boračka pitanja, kapitalni projekti, strategije reformi uprave i pravosuđa, efektivna kontrola državne imovine, samo su eufemizmi za političku praksu koja reformulira ustavno pravo i onda vlastite formulacije postavlja kao djelatne principe koji izigravaju ili potpuno blokiraju ustavni plan za budućnost. To je tridesetogodišnji proces koji je u živom toku i koji ne može biti spriječen izmjenom vlastite prakse zbog toga što djeatna politika od njega živi. Prema tome, praktična politika formalno utvrđene vrijednosti ustavnog prava ne vidi kao djelotvorna načela; ona se formira u sistemu čiji materijalni sadržaj sama ne može provesti.
Pretpostavke za realne korekture može stvoriti pravna znanost, posebno nauka o Ustavnom pravu sa pratećom dogmatikom ustavnog teksta. Zadatak ustavne nauke u tom smislu vidim na jednoj strani u produktivnoj akciji i na drugoj u nedvosmislenoj reakciji na političke mitologeme.
Produktivna akcija podrazumijeva identifikaciju područja koja se otvaraju za političko falsificiranje javnopravnih činjenica i naučno iniciranje rasprava, polemika i definicija kako bi se unaprijed oduzela mogućnost proizvoljnim interpretacijama ustavnog prava. Mislim, dakle, na napuštanje reduciranog pozitivizma u javnom pravu, odnosno na redukciju hermetički zarobljene dogmatike koja neumorno reciklira ustavne pojmove i pod naukom podrazumijeva prepisivanje, citiranje i povezivanje pozitivnih propisa u tekst koji nema ni problemske perspektive niti se može dovesti u bližu vezu sa pitanjima iz jurisdikcije. Nosioci nauke o ustavnom pravu moraju biti u stanju da analitički obrade uočene probleme, dakle, definiranjem samog problema, obrazloženjem opcija koje on otvara i zauzimanjem stava o rješenju koje ima uporište u ustavanom pravu.
Nedvosmislenu reakciju razumijevam kao naučnu demistifikaciju već uspostavljenih ideologema i mitologema ustavnopravnim i javnopravnim argumentima. Cilj mora biti utvrđivanje poopćivih stavova koji će snagom argumenata istiskivati političke falsifikate iz javnog govora ili će ih do te mjere izvrgavati ruglu da će njihovo korištenje dobiti status koji zaslužuje: karikaturalne forme istupa političkih diletanata. Ustavna nauka mora uspostaviti kriterije naučnosti u vlastitim redovima, a zatim objektivno varolizirati tekuću jurisdikciju, političke aktivnosti i publicistiku. Ona mora biti uspostavljena kao autoritet od čijeg stava se strepi. Generacije pravnika koji stoje pred penzijom ove ciljeve nisu ispunile. Najveći uspjeh bi bio da model vlastitog rada i razumijevanje naučnosti ne prenesu na generacije koje dolaze. U tom smislu ove redove treba prevashodno shvatiti kao pledoaje za brzo revitaliziranje kritičkih svojstava javnopravnog diskursa.
Izvodi iz recenzija
RECENZENT BR. 1:
Aktuelnost ove teme ogleda se u dva aspekta. Prvi je činjenica da i posle dve decenije nakon završetka rata i novog Ustava BiH pokazuje da se nije dokazala kao funkcionalna država. Drugi se ogleda u permanentnom nastojanju da se izmeni originalni ustavni okvir tako da se umanje ingerencije entiteta. Suštinski ustavni model nije profunkcionisao i autor problematizuje ulogu političkih stranaka kao glavnih krivaca za takvo stanje. Smeštanje analize u okvir preispitivanja programa i praktičnih politika političkih stranaka u kontekstu primene Ustava glavni je naučni značaj ovog rada.
Rad počiva na ustavnopravnom pristupu analize primene Ustava i delovanja ključnih političkih aktera u prospektivnoj dimenziji – autor tretira takvo delovanje na etničkogm principu formiranih stranaka kao antidržavni akt koncentrišući se na pet aspekata koji su manje ili više prisutni u politici relevantnih i vladajućih stranaka u entitetima.
Autor je rad zasnovao na savremenoj i relevantnoj literaturi, ali je primetan izostanak izvora autora iz akademskih institucija Republike Srpske, posebno novijih radova, najverovatnije zato što bi se u njima teško našlo uporišta za autorske stavove.
Dobro je da je Arhiv pokazao otvorenost za drugačije poglede na ove aktuelne teme funkcionisanja BiH. Argumentacija koja se iznosi u radu predstavlja jednu drugačiju ustavnopravno izvedenu analizu akcentovanjem onih stavova Ustava koji bi prema autoru trebalo da obezbede budućnost i razvoj BiH kao jedinstvene države. Kritika programskih i pragmatičnih pozicija političkih stranaka usmerena je na pet aspekata koji su najzastupljeniji u praktičnoj politici u domenu reprezentacije, entiteta kao država, uloge visokog predstavnika, koncepta građanske države i Republike Srpske kao “genocidne tvorevine”. Ukazivanjem autora na neke ustavne principe nastoji se dokazati da političke elite u BiH kao najoperativnije i najodgovornije za nefunkcionisanje konsocijalnog modela u bosanskohercegovačkoj varijanti imaju iako su im na raspolaganju ustavnopravni instituti da obezbede funkcionalnije delovanje jedinstvene države. Posebno ukazujemo na argumentaciju autora kojima dokazuje stavove da je Republika Srpska “genocidna tvorevina”.
Mislim da bi bilo efektnije da je autor bar u naznakama eksplicitnije analizirao poziciju stranaka u BiH u konsocijalnom modelu. Autor nije naglasio kontekst donošenja Ustava kao mirovnog ugovora. Mislim da bi ta dva aspekta dali drugačiji ton kritici stavova političkih stranaka sva tri naroda i potpunije objasnilo zašto njihove politike opstaju u tim okvirima.
RECENZENT BR. 2:
U međunarodnopravnom segmentu priloženog teksta (6.5. Republika Srpska kao genocidna tvorevina), aktuelnost, društveni i naučni značaj teme su nesporni, što je, uostalom, odlika i ostatka teksta, koji sam sa dužnom pažnjom iščita. Radi se par excellence o pravno-političkim, ali i sociološko-etičkim pitanjima od interesa ne samo za direktno tangirane strane u entitetskoj (ili dejtonskoj) BiH, već i za širu regionalnu i međunarodnu geopolitičku javnost i aktere međunarodnih odnosa.
Autor je jasno postavio teorijski i metodološki okvir rada bazirajući ga na legitimnoj, mada ne i potpunoj i celovitoj, pravnofilozofskoj i sociopolitikološkoj postavci o ustavu kao pretežno razvojnom instrumentu ustrojstva jednog društvenopolitičkog subjekta, što u odabranoj predmetnoj problematici per se usmerava sadržinu postavljenih hipoteza i istraživački focus ka tzv. “kreativnom” teleološkom tumačenju ustavnih odredaba relevantnog segmenta Dejtonskog sporazuma, što je u osnovi legitiman pristup, koji je, opet, kao i sve naučne postavke, podložan kvalifikovanoj akademskoj kritici. Izabrani teorijsko-metodološki diskurs čini se potpuno kompatibilnim sa osnovnom idejom autora koja provejava u dostavljenom tekstu, a to je, po mom sudu, “revizionistički pristup” u “čitanju poruka Dejtona” i intelektualna podrška konceptu unitarne, tzv. građanske BiH. U analiziranom segmentu priloženog teksta rada korišćena literatura uglavnom je iz okvira zvaničnih i neformalnih izjava pojedinih političkih predstavnika, novinarskih tekstova, delova tekstova referentnih nacionalnih i delimično internacionalnih dokumenata, i, u nešto manjoj meri, poslenika teorijske misli, gde je naročit deficit primetan u pogledu doktrinara internacionalističke provinijencije, koja činjenica, što zbog kvantitativnog opsega recenziranog dela teksta, što zbog preovlađujućeg politikološkog pristupa u istom, egzistencijalno ne ugrožava naučnoistraživački dignitet i legitimitet rada, bar ne u analiziranom delu teksta.
Analizirani segment priloženog teksta pati od relativnog viška politikoloških konstrukata i manjka objektivno postavljenih tačaka istorijskopravnog oslonca, što je, čini se, rezultanta svesno ili nesvesno, namerno ili nenamerno, potpunog ili delimičnog izostavljanja, odnosno delimičnog eksponiranja, važnih istorijskopravnih i komparativnopravnih sadržaja neophodnih kako u operacionalizaciji pravno-političke geneze ispitivanog slučaja, tako i u pogledu razumevanja uzročno-posledičnih veza koje su generisale aktuelne političke stavove establišmenta sva tri bosansko-hercegovačka entiteta. Standarde pravnog kontinuiteta ne možemo u konkretnom slučaju, a ni generalno, etablirati isključivo u ustavnopravnoj vizuri, koja u tumačenju autora efektuira u funkciji svojevrsne ideološke “Prokustrove postelje” iz koje će, kao nekakav “nevoljni intelektualni incident” (na koji se, uz iznete rezerve, autor ipak referiše), biti izveden prikriveni moralno-politički, i u izvesnoj meri i kvazi-pravni pledoaje stavovima o Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini, što je, naučnoistraživački posmatrano, teško prihvatljiva i nemoguće dokaziva konstrukcija, a po mišljenju najvećeg broja doktrinara i ordinarna neistina. Međunarodnopravni kontinuitet država, koji je, kao institut međunarodnog prava, takođe veoma upotrebljiv, barem u istoj meri, ako ne i više, od ustavnopravnog kontinuiteta (a sa kojim operiše autor), u pokušaju sagledavanja eventualnog postojanja pravnog sledbeništva “preddejtonske” i “dejtonske” Republike Srpske se tiče i odnosi isključivo na pitanje međunarodnopravnog kontinuiteta vis-à-vis država kao originernih subjekata međunarodnog prava, a ne i kvazidržavnih entiteta kakvi, bar u formalnom smislu, jesu i Republika srpskog Naroda BiH i Republika Srpska (što i sam autor konstatuje). Pokušaji “podržavljanja” statusa dve Republike Srpske, koji su u funkciji oživljavanja ili dodatnog podgrejavanja političkih floskula o nekakvoj nakaradnoj genocidnoj tvorevini srpskog Naroda nameću se po sebi kao jedno od čvorišnih postavki analiziranog dela teksta rada.
Valja podsetiti (i na tome ću se zadržati u “polemisanju” s autorom, koje bi u ovom formatu bilo neprimereno i suvišno), da bi se duh genocidnosti, koji bi se eventualno dao “izmeriti” u vrednosnim standardima istoriografskih, pravno-političkih i socioloških datosti, mnogo lakše mogao uvezati, u formi zloglasnog kvalifikativa – konstrukta “genocidna tvorevina”, za neke “nezavisne države”, iz ne tako daleke zajedničke prošlosti (čije se tradicije nažalost baštine i brižno neguju u jednom nemalom delu političke elite ali i laičke javnosti ostala dva konstitutivna naroda BiH), nego što je to slučaj sa Republikom Srpskom, barem po recepturi koju nam je elaborirao autor. S druge strane, slobodan sam upitati erga omnes: Poznaje li istorija i jednu modernu državu sveta kojoj se taj “epitet” ne bi mogao, uz malo političke dovitljivosti, istorijskog revizionizma, misticizma i mitologizacije, pripisati? Dapače, u slučajevima velikih, zapadnih kolonijalnih sila, skoro pa da je pojam genocidnosti primenljiv kao opis njihovog modus operandi – a u međunarodnim odnosima kroz vekove.
Sa gore navedenim, čini se da je profilisana agenda analiziranog teksta, ka inicijaciji polemike u vezi sa stavovima zadržanih u njemu, te podgrejavanja stalne rasprave o ovoj veoma važnoj problematici, uz besprekoran intelektualni i literarni pristup, ključni naučni i društveni doprinos recenziranog dela rada, bilo da je ta agenda svesno ili nesvesno isprovocirana od strane autora, ili se refleksno nametnula kao takva oku i umu pisca ovih redova.
Selektivnost u odabiru pravno-političkih tačaka oslonca u analizi trenutnog i pro futuro statusa dejtonskog aranžmana i njihovog “ustavnog segmenta”, svakako ne doprinosi objektivnosti u sagledavanju slučajeva u pitanju, što delimično ruinira pretpostavljenu autorovu intenciju u pogledu promocije potpune naučnosti priloženog teksta, barem u delu koji je predmetom ove recenzije. Aršini genocidnosti ne mogu se meriti selektivnim parametrima, kao što se ni nastajanje entitetske BiH ne može omeđiti na onaj deo realnosti i predistorijata koji nam odgovara s aspekta sopstvene političke provinijencije. Za intelektualni potencijal autora, koji je očigledan, i nesporno provejava, kako u stilskom i formalno-tehničkom, tako i u materijalno-meritumnom segment rada, ovo su sasvim jasne i dobronamerne sugestije.
Staatsfeindlicher Affekt: Praktische Politik und Verfassungsrecht von Bosnien und Herzegowina
Zusammenfassung
Das zentrale Thema der Abhandlung sind die politische Falsifizierung des geschriebenen Verfassungsrechts von Bosnien und Herzegowina und die Rolle der Rechtswissenschaft bei der Entmythologisierung der verfassungsrechtlich unbegründeten Postulate praktischer Politik. Der Autor verweist auf den sachlichen Zusammenhang, der zwischen den normativen Zukunftsvorhersagen und den Gegenwartsanalysen hergestellt wird. Die gesellschaftlichen Konstellationen, in denen die Norm entsteht, sind also ausschlaggebend für die normative Projektion der Zukunft. In dieser Hinsicht erscheint die Verfassung von Bosnien und Herzegowina als ein Plan für die Zukunft, in den die Verfassungsgeber die Prinzipien des Rechtsstaates hineinprojiziert haben. Dieser wurde in der Präambel als eine Forderung festgelegt, die naturalistischen Prinzipien des Krieges in die modernen Formen des menschlichen Zusammenlebens zu überführen, indem der Staat als institutioneller Schutz von Freiheit, Gleichheit, Menschenwürde, Wohlstand und Fortschritt fungieren muss.
Die politischen Parteien sind die Träger dieses Programms. Jedoch befinden sich diese seit der Verabschiedung der Verfassung von Bosnien und Herzegowina in einem ständigen antistaatlichen Affekt, der die kollektiven Rücksichtnahmen blockiert. Praktische Politik wird so als „Politik im Namen des (konstitutiven) Volkes“ betrieben. Vor diesem Hintergrund werden Sympathie und Neigung zum „Anderen“ aktiv behindert , wobei unter dieser Voraussetzung die staatlichen Institutionen kontrolliert werden. Auf diese Weise trennt sich der Staat vom verfassungsmäßigen Zukunftsplan, von dem „Programm“, das die Verfassunggeber durch Selbstreflexionen aus der Präambel als rechtliches Programm des „Gebrauchs“ der Staatsgewalt festlegten. Dieser Prozess wird hier durch eine Analyse von fünf in der praktischen Politik und den Nachbarländern artikulierten Mythologemen veranschaulicht: (1) im BuH-Staatspräsidium werden die konstituierenden Völker politisch vertreten, (2) der Hohe Repräsentant von Bosnien und Herzegowina ist zu rechtlichen Interventionen verpflichtet, (3) das Konzept eines bürgerlichen Rechtsstaates ist in Bosnien und Herzegowina aufgrund der verfassungsmäßig programmierten „Herrschaft des Volkes“ nicht anwendbar, (4) die Entitäten sind Staaten und (5) die Republika Srpska ist eine völkermörderische Schöpfung, die daher abgeschafft werden muss.
Die Analyse zeigt, dass es sich dabei um eine politisch erzeugte Mythologisierung von verfassungsrechtlichen Vorgaben handelt. Diese beruht auf der Verfälschung der geschriebenen Verfassung. Praktische Politik steht somit außerhalb des Verfassungsrechts von Bosnien und Herzegowina und wird teilweise als politische Barbarei, die den allgemeinen Fortschritt verhindert, betrieben. Dieser Prozess ist im Gange und er kann nicht durch bestehende politische Praxis verhindert werden, da diese von der Fälschung des positiven Verfassungsrechts abhängig ist. Gerade deshalb sind Rechtswissenschaft und Verfassungslehre aufgefordert, auf die avancierte Mythologisierung der Verfassungsinstitute zu reagieren. Das Beharren auf der Anwendung des geschriebenen Rechts und die Festlegung der verbindlichen öffentlichrechtlichen Standards ist nun die Schlüsselaufgabe der Rechtswissenschaft und der Lehre. Das Korrekturlesen des politischen Systems von Bosnien und Herzegowina ist hier als aufgeklärtes Endziel zu verstehen.
ANTISTATE AFFECT: PRACTICAL POLITICS AND THE CONSTITUTIONAL LAW OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
Resume
The central topic of the paper is the problem of political falsification of the Constitutional law of Bosnia and Herzegovina and the role of judicial science in demythologising the constitutionally undefined opinions of practical politics. The author points out the link between normative predictions of the future and the analysis of the contemporary, in other words, the interconnectedness of social realities in which a norm is created with projections of the future. In this relationship, the Constitution of Bosnia and Herzegovina appears as a plan for a future in which those who conceived it projected principles of a constitutional state. This plan is established in the preamble as a request that the naturalistic principles of war should be transformed into modern forms of interconnected human life, by way of forming a state into an institutional protector of freedom, equality, human dignity, welfare and prosperity. Political parties are those who are to bring this program to fruition. However, since the creation of the Constitution of Bosnia and Herzegovina, they are in a constant antistate affect which blocks collective affectations. Practical politics is carried out as “politics in the name of the people” and it prevents sympathy and affection towards “the other”. On this premise, political parties rule the state and entity institutions. The state is thus separated from the constitutional plan for the future, from the “program” that the constitutional founders, through the self-reflections found in the Preable, set as the legal program for the “use” of state power. The process is illustrated through an analysis of five mythologems which were articulated in the 2022. electoral campaign as the postulates of political parties and the official positions of neighboring states: (1) constitutive peoples are represented in the Presidency of Bosnia and Herzegovina, (2) the High Representative for Bosnia and Herzegovina is legally bound to carry out legal interventions, (3) the concept of a civic state is not applicable in Bosnia and Herzegovina because of a constitutionally programmed “rule of the people”, (4) the entities are states and (5) Republika Srpska is a genocidal creation which thus must be deinstitutionalized. The author proves that these are politically generated mythologizations of parts of the Constitutional law of Bosnia and Herzegovina, which rest on falsifying the written constitution. Practical politics thus stands outside of the Constitutional law of Bosnia and Herzegovina and is in part carried out as arbitrary political mayhem which prevents general progress. This process is ongoing and it cannot be prevented through a political practice which directly relies on falsifying falsifying tenets. Precisely because of this, judicial science and constitutional legal scholarship need to react to the advanced state of mythologizing extraconstitutional constructs. Insisting on the application of written law and determining public law standards which are binding is one of the key tasks of judicial science. Its task is to establish criteria and to demand corrections in the political practice within Bosnia and Herzegovina
[1] Načelno za ljudska prava Angelika Nußberger, Die Zukunftg des Europäischen Menschenrechtsschutzes – Zur Frage nach dem status quo in zwanzig Jahren, EuGRZ 2022, str. 593.
[2] Ilustrativno je izvođenje K. Trnke o „obnovi državnosti BiH“ i „državnopravnom kontinuitetu“ koji uzma „više od sedam stoljeća bosanskohercegovačke državnosti i teritorijalno-političke cjelovitosti“ kao historijsku činjenicu bez i jednog referentnog navoda o državi BiH kao historijskom faktu. Up. Kasim Trnka, Ustavno pravo, Sarajevo 2006, str. 79 i dalje.
[3] Karl Lamp, Die Rechtsnatur der Verfassung Bosniens und der Herzegovina vom 17. Februar 1910, JöR, Tübingen 2/1911, str. 288-337.
[4] U prilog tezi činjenica da su političke partije koje su zagovarale državnost BiH i njeno priznanje kršile i izigravale Ustav Republike BiH po kojem su birane i postavljene u njene institicije, detaljno Edin Šarčević, Ustav i politika, Sarajevo 1997, passim; isti, Ustav iz nužde, Sarajevo 2010, str. 95 i dalje
[5] Npr. Michael Stolleis, Staatsrechtslehre und Politik, Heidelberg 1996, str. 20 i dalje.
[6] Josef Isensee, Verfassungsrecht als „politisches Recht“, u: HdBStR VII, 1992, § 162.
[7] Prva djelimična odluka USBiH, Sl. gl. BiH 11/200, st.10, Treća djelimična odluka, Sl.gl.BiH, 23/2000, st. 23-25.
[8] Umjesto mnoštva sličnih ilustrativan je stav Milorada Dodik (Predsjednik RS-a), iz govora u Donjoj Gradini tokom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina u koncentracionom logoru Јasenovac 23. 04. 2023: „Ovdje smo mi iz RS i Srbije jer pripadamo jednom narodu, jednog dana ćemo bit jedna državi. Niko nas neće spriječiti u tome jer je to naše pravo i naša istorija. Prošli vijek je vijek srpskog stradanja, a ovaj je vijek srpskog ujedinjenja“. (Citirano prema Oslobođenju od 23. 03. 2023. godine: Oslobođenje, Dodik opet negirao genocid: „Ja kažem, eto, nije bilo!“, link pod: https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/dodik-opet-negirao-genocid-ja-kazem-eto-nije-bilo-854635.
[9] Emisija Relativizacija, razgovor sa Ljiljanom Smailović, prema agencijskoj vijesti HINA-e, preuzeto sa portala 24 SATA,vijest sa datumom 03. 02. 2023, link pod https://www.24sata.hr/news/milorad-dodik-za-rusku-televiziju-ne-zelim-bih-rs-mora-postati-neovisna-drzava-889316.
[10] Treća djelimična odluka (bilj. 7), st. 60.
[11] U tom smislu je potrebno uputiti npr. na stavove HAZU-a iz priopćenja od 20. 05. 2022. godine. HAZU, Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Evropsku Uniju, https://www.info.hazu.hr/2022/05/prilozi-za-zastitu-hrvatskih-nacionalnih-interesa-prilikom-pregovora-republike-hrvatske-s-bosnom-i-hercegovinom-crnom-gorom-i-srbijom-u-pogledu-njihova-ulaska-u-europsku-uniju/.
[12] Usp. npr. izajve premijera Republike Hrvatske Plenkovića prema agencijskoj vijesti HINA-e, objavljenoj u Jutarnjem listu 28. 09. 2020. pod naslovom Plenković prima Čovića i Izetbegovića: ‘Važno je da otvaramo komunikaciju sa svim narodima u BiH‘, može se preuzeti na linku:https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/plenkovic-prima-covica-i-izetbegovica-vazno-je-da-otvaramo-komunikaciju-sa-svim-narodima-u-bih-15021728, ili intervju sa Mirom Kovač u Večernjem listu od 09. 08. 2022, pod https://www.vecernji.ba/vijesti/izmjene-izbornog-zakona-u-bih-zapad-mora-nametnuti-1608183.
[13] Usp. izjavu Bakira Izetbegovića od 10. 03. 2017. da neće podnijeti ostavku jer čini ono za što ga je njegov narod izabrao pod https://www.rtvbn.com/3856071/izetbegovic-necu-podnijeti-ostavku. Kritiku u pogledu falsificiranja političke legitimacije Edin Šarčević, „Moj narod“ pred registrarom Internacionalnog suda, pod: https://wordpress.com/post/edinsarcevic.wordpress.com/90.
[14] „Predsjedništvo je najviše kolektivno tijelo izvršne vlasti BiH, predstavlja i simbolizira suverenitet Bosne i Hercegovine, a zadatak mu je koordinirati, odnosno usklađivati rad njezinih institucija i braniti interese entiteta, što se odnosi na konstituirajuće narode i sve građane“ (čl. 1 st. 2 Poslovnika o radu Predsjedništva BiH od 23. 01. 2013, http://www.predsjednistvobih.ba/Print.aspx?id=54030, očitanje 20. 07. 2023). „(…) srpskog člana Predsjedništvo, na primjer, nisu izabrali samo birači srpske nacionalnosti, već svi građani Republike Srpske, sa ili bez posebne etničke pripadnosti. Prema tome, on ne predstavlja niti Republiku Srpsku kao entitet, niti isključivo srpski narod, već sve građane izborne jedinice Republike Srpske. Isto vrijedi i za bošnjačkog i hrvatskog člana koji se biraju sa teritorije Federacije.“ Treća djelimična odluka (bilj. 7), t. 65.
[15] Predmet Pilav protiv Bosne i Hercegovine, ESLJP 17. 05. 2016. aplikacija br. 41939/07.
[16] Izjava visokog predstavnika Valentina Inzka od 25. 02. 2020, na web-stranici OHRa, pod linkom: http://www.ohr.int/izjava-visokog-predstavnika-valentina-inzka-drzavni-zvanicnici-nisu-entitetski-predstavnici.
[17] S tim u vezi pojašnjenje u pogledu njegove intervencije u Izborni zakon BiH: Ova intervencija ima svoje granice u ustavnim propisima entiteta ili u temeljnim materijalnim vrijednostima na kojima počiva ustavni/politički sistem entiteta. Nedopuštena su materijalna rješenja čijim bi se nametanjem derogirali ustavni propisi entiteta i njihove temeljne vrijednosti. Drugim riječima, nametanje izmjena Izbornog zakona BiH kojima se mijenjaju materijalne vrijednosti entitetskih ustava, odnosno kojima se direktno intervenira u ustavni tekst F BiH, stoje izvan dopuštenih intervencija Visokog predstavnika. Izuzetak od ovog pravila bi utemeljile odluke Ustavnog suda BiH kojima bi se zahtijevalo usklađivanje entitetskih ustava sa Daytonskim mirovnim sporazumom (tako npr. set amandmanskih izmjena iz 2002. radi usaglašavanja entitetskih ustava sa odlukama Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti ili set amandmana za reformu odbrane iz 2003. radi usaglašavanja sa odlukama Upravnog vijeća za implementaciju mira). Za izmjene izbornog prava, takve odluke nema.
[18] Usp. npr. stavove Mire Kovača u intervjuu u Večernjem listu (bilj. 11); također poziv člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da Schmidt ukine Zakon o nepokretnoj imovini u RS-u pod: https://faktor.ba/vijest/komsic-neka-schmidt-ukine-neustavni-zakon-o-imovini-u-rs-u-ili-neka-odstupi-s-pozicije/159434 ili pod https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Komsic-Ako-Smit-nema-hrabrosti-neka-odstupi-s-funkcije/713123. Ilustrativni su također pozivi Visokom predstavniku „hrvatskih političkih predstavnika“ da nameće zakonska rješenja, pod https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/hrvatski-politicari-pozivaju-schmidta-da-nametne-izmjene-zakona-te-sprijeci-preglasavanje-hrvata-i-raspad-bih-20220719 ili poziv člana Predsjedništva BiH Komšića da nametne proračun pod: https://www.artinfo.ba/index.php/politika/45471-komsic-schmidt-treba-nametnuti-proracun-kako-bismo-mogli-realizovati-izbore. Vrlo ilustrativan je i zahtjev upućen Visokom predstavniku da izmjeni ustav Federacije BiH Dragana Čovića, sa mjesta Hrvatskog narodnog sabora pod http://www.hnsbih.ba/predsjednik-covic-uoci-sjednice-pic-a-ocekujemo-da-visoki-predstavnik-zavrsi-zapoceti-posao-donese-odluku-koja-ce-omoguciti-brzo-formiranje-vlasti-nakon-izbora/.
[19] U tom smislu Dragan Čović: „Prema tome, paritet medu trima konstitutivnim narodima mora se reflektirati u svim institucijama Bosne i Hercegovine. Potrebno je osigurati jednakost i paritet među trima konstitutivnim narodima sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine (…)“. „Govor predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dr. Dragana Čovića na sjednici Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta (AFET) Brisel, 15. 03. 2022, s. 2, dokument pod: https://www.parlament.ba/data/dokumenti/prilozi-uz-vijesti/150322_D.%20Covic_govor_Brisel-B.pdf. Ovaj model je Čović primijenio i na Ustvani sud BiH utvrđujući da su dvoje sudija koji se biraju iz reda hrvatskog naroda predstavnici hrvatskog naroda: „I nakon svih dogovora imamo nerazumijevanja oko predstavnika hrvatskog naroda koji treba naslijediti gospodina Matu Tadića“ (Tadić je penzionirani sudija Ustavnog suda). Citirano prema vijesti portala Faktor (https://www.faktor.ba/vijest/covic-spinuje-i-to-mu-prolazi-kod-partnera-sudije-ustavnog-suda-bih-se-ne-biraju-po-etnickom-kriteriju/201843). Ustavni sud BiH je inače jedna od rijetkih institucija na državnom nivou u kojoj izbor novih članova (sudija) ne ovisi o pripadnosti bilo kom od tri konstitutivna naroda.
[20] Ilustrativna je zahvalnost u ime hrvatskog naroda koju je povodom preporuke Evropske komisije za status kandidata BiH uputio predsjednik jedne političke partije (HDZ) Dragan Čović, prema agencijskoj vijesti HINA, pod: https://www.24sata.hr/news/covic-o-vijestima-iz-bruxellesa-ovo-je-povijesni-dan-za-bih-hvala-u-ime-hrvatskog-naroda-866314.
[21] Up. stav predsjednika HNS-a Dragana Čovića od 01. 09. 2022. uoči sjednica PIC-a, pod: http://www.hnsbih.ba/predsjednik-covic-uoci-sjednice-pic-a-ocekujemo-da-visoki-predstavnik-zavrsi-zapoceti-posao-donese-odluku-koja-ce-omoguciti-brzo-formiranje-vlasti-nakon-izbora/.
[22] Up. izjavu Dragana Čovića, u funkciji predsjednika HDZ-a i HNS-a, od 20. 09. 2022. prema agencijskoj vijesti HINA-e, pod: https://n1info.hr/regija/covic-bih-ne-moze-biti-klasicna-gradanska-drzava-drzava-jednog-naroda/.
[23] Ilustrativno je npr. shvatanje Goran Markovića (profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo) koji „i sam govor“ o građanskoj državi prikazuju nemogućim, usp. Gordana Sandić-Hadžihasanović, Ima li šanse građanska Bosna i Hercegovina?, Radio Slobodna Evropa, 26. 09. 2019., pod linkom: https://www.slobodnaevropa.org/a/ima-li-%C5%A1anse-za-gra%C4%91ansku-bosnu-i-hercegovinu-/30184939.html.
[24] Ovu činjenicu priznaje čak i sudac Ustavnog suda RH Mato Arlović u jednoj studiji o Herceg Bosni koja je u cjelini ideološki supstrat HDZ-a i apologetika Herceg-Bosne. Autor izričito utvrđuje da je BiH „koja se ustrojava nametnutim Ustavom BiH (Aneks IV. Daytonskog sporazuma)“ demokratska građanska država.Mato Arlović, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine, Zagreb 2017, str. 51.
[25] Detaljnije Edin Šarčević, Ustav iz nužde (bilj. 4), str. 312 i dalje.
[26] Npr.: Dodik: Zakone usaglašavati na nivou entiteta, Nezavisne novine, 02. 09. 2011. https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-Zakone-usaglasavati-na-nivou-entiteta/104187; Usp. također Dodik se sastao sa ruskim ambasadorom: Rešenje krize u BiH je u povratku Nezavisne novine, 02. 09. 2011. V. također: Dodik se sastao sa ruskim ambasadorom: Rešenje krize u BiH je u povratku izvornom Dejtonu, http://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/dodik-se-sastao-sa-ruskimambasadorom-resenje-krize-u-bih-je-u-povratku-izvornom/vh4wexf; BiH je neodrživa ako se ne vrati izvornom Dejtonu, web-portal SNSD-a, pod: https://snsd.org/2014/06/dodik-bih-je-neodrziva-ako-se-ne-vrati-izvornom-dejtonu/; Dodik: BiH ili izvornom Dejtonu, ili ka nezavisnosti RS, http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/11/region/1942564/dodik-bih-ili-ka-izvornom-dejtonu-ili-ka-nezavisnostirs.html; Izvorni Dejton ili referendum RS, https://www.slobodnaevropa.org/a/26595650.html.
[27] U posve tipičnim formama npr. izjava Milorada Dodika iz 2014.: „Kada me ovih dana pitaju kako ja vidim budućnost Republike Srpske u narednih četiri, a neki kažu i 10 godina ili možda i više, i ono što mi se čini jedino razumno je reći sljedeće: Vidim je kao što manje entitet, a što više kao državu ujedinjenu sa Srbijom – rekao je predsjednik RS Milorad Dodik večeras u Beogradu otvarajući manifestaciju ‚Dani Srpske u Srbiji‘ dodajući kako ‚RS želi Srbiji da bude jaka i sposobna, jer je tako jaka i najbolja RS’“. Citirano prema Večernjem listu od 04. 09. 2014, pod linkom: https://www.vecernji.hr/vijesti/dodik-republiku-srpsku-vidim-ujedinjenu-sa-srbijom-959220. Up. također navode u bilj. 8.
[28] Sa detaljnijim napomenama Edin Šarčević, Pravo naroda na samoopredjeljenje sa otcjepljenjem, u: Edin Šarčević (ur.) Reforma i Rezignacija, S. Most 2022, str. (55 i dalje) 76-77 u bilj. 50 i 51.
[29] Usp. Treća djelimična odluka (bilj 7), t. 28.
[30] Skup relevantnih argumenata je izložen u „Pismu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika predsjedniku Vlade Republike Srpske Radovanu Viškoviću (06. 03. 2023.) i može se preuzeti na web stranici predsjenika RS-a www.predsjednik/net/sr/.
[31] Teza je često varirana u udžbeniku Ustavnog prava Rajka Kuzmanovića, posebno 1. izdanje, B. Luka 1997. i zastupali su je eksperti NS RS u postupku pred Ustavnim sudom BiH, usp. Treća djelimična odluka (bilj. 7), t. 31.
[32] Usp. Nedim Ademović, Neki aspekti ustavno-pravnog uređenja BiH kroz teoriju i praksu, Pravna misao, Sarajevo 5-6/2006, str (55 i dalje) 67; Harun Išerić, Raspodjela nadležnosti prema Ustavu BiH, Sveske za javno pravo, Sarajevo 28/2017, str (14 i dalje) 40.
[33] Išerić (bilj. 32), str. 24 i dalje.
[34] Googl pretraživač lista npr. pod pojmom „republika srpska genocidna“ ca. 205.000 rezultata. Oni se prevashodno odnose na vijesti po elektronskim medijima, na stavove iznešene po socijalnim grupama i na blog-priloge. Izlistane linkove sam provjerio slučajnim izborom. Radi se svaki put o izvoru koji se direktno odnosi na tvrdnju da je RS nastala kao političkopravni produkt genocida ili na osporavanje teze o genocidnom karakteru RS-a.
[35] Radi se o stavovima koji u različitim formulacijama ističu ili osporavaju genocidni karakter RS-a i iznose se u nacionalnim i internacionalnim okvirima. U pravilu se pojavljuju povodom proslave 9. januara kao „Dana Republike Srpske“. Tako npr. izjašnjanje crnogorske zastupnice i poslanice u Skupštini te predsjednice SPD Crne Gore, Draginja Vuksanović – Stanković „Republika Srpska nije i nikad neće biti suverena država jer je nastala na genocidu“ (10.01.2022, pod: https://raport.ba/crnogorska-zastupnica-republika-srpska-nije-i-nikad-nece-biti-suverena-drzava-jer-je-nastala-na-genocidu/). Primjer negiranja u tipičnoj formi predsjednik SNSD-a i finkcioner na različitim entitetskim i državnim pozicijama, Milorad Dodik: „Tamo (u Srebrenici) se nije desio genocid, to znamo svi ovdje u Republici Srpskoj“ (21.02.2023, citirano prema Radio slobodnoj Evropi, pod: https://www.slobodnaevropa.org/a/milorad-dodik-potocari-srebrenica-genocid-bosna-hercegovina/32284742.html). Primjer političkog manipuliranja je lažna tvrdnja poslanika u NSRS i predsjednika Darka Banjca iz intervjua RTRS-u od 26.02.2023. da je Rusija spriječila usvajanje UN-Rezolucije kojom bi se srpski narod proglasio genocidnim zbog genocida u Srebrenici (detaljno u analizi Republika Srpska i srpski narod nisu “proglašeni genocidnim” u rezoluciji UN-a, pod linkom https://istinomjer.ba/republika-srpska-i-srpski-narod-nisu-proglaseni-genocidnim-u-rezoluciji-un-a/). U izvrnutoj formi kojom se potvrđuje genocidni karakter predsjednica Vlade Republike Srbije Ana Brnabić, na obilježavanju dana RS-a, u Banja Luci 08. 01. 2022: „Kada neko govori da je Srpska genocidna tvorevina, ja kažem da Srpska jeste nastala na genocidu, ali nad srpskim narodom“ (citirano prema Oslobođenju, pod: https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/suluda-izjava-ane-brnabic-republika-srpska-je-nastala-na-genocidu-ali-nad-srpskim-narodom-723574).
[36] Usp. npr. upute na naučni rad Aldena Pervana koji je magistrirao na problemu ništavosti Daytonskog mirovnog sporazuma zbog povrede ius cogens-zabrane genocida i namjereva o istom problemu pisati disertaciju, v. Jasmin Alibegović, Nagrađena kampanja etničkog čišćenja, Al Jazeera Balkan, pod: https://balkans.aljazeera.net/teme/2023/1/24/je-li-dejtonski-mirovni-sporazum-nistavan.
[37] U tom je smisli ilustrativan tekst Vesne Rajnović, Metoda uništavanja BiH: Od genocida do pripreme za novi genocid, Al Jazeera Balkan, 16. 01. 2022, pod linkom: https://balkans.aljazeera.net/opinions/2022/1/16/genocidna-tvorevina.
[38] Ovaj zahtjev je najjasnije isticao predsjednik FBiH Živko Budimir: „Izjavljujem da ću se u svom djelovanju na novoj funkciji nakon izbora zalagati za ukidanje te genocidne tvorevine, ali i Federacije BiH koja je nepravedna i nefunkcionalna, te za regionalizaciju BiH po geografskim, privrednim i multinacionalnim principima“ (citirano prema: Budimir: Republika Srpska je genocidna tvorevina, pod: https://vijesti.ba/clanak/235210/budimir-republika-srpska-je-genocidna-tvorevina).
[39] Član 280a – izlaganje RS-a poruzi, preziru ili omalovažavanju označavanjem kao agresor, kao genocidna tvorevina je inkriminirano dovođenje u vezu RS-a sa genocidom. Zakon je objavljen u Sl. gl. RS 49/03 od 25. juna 2003., izmjene i dopune Sl. gl. RS 64/17, 15/21, 89/21, Zakon o dopuni krivičnog zakonika Republike Srpske br. 02/1-021-586/21 od 30. 07. 2021.
[40] Redovni nastupi različitim prigodama srpskih i srbijanskih političara, npr.: Milorad Dodik, povodom govora bihaćkog imama (pod: https://borba.me/dodik-republika-srpska-nije-genocidna-tvorevina-islamska-vjerska-zajednica-se-do-nepodnosljivosti-petlja-u-izborni-i-politicki-sistem/) ili govor na svečanoj akademiji povodom dana Republike pod: https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-Srpska-nije-genocidna-tvorevina-nego-narodna-drzava-a-srpski-narod-nije-genocidan-vec-drzavotvoran-narod/699455; izjava predsedničkog kandidata Zdravka Ponoša od 24.03.2022, pod: https://www.ozonpress.net/politika/republika-srpska-nije-genocidna-tvorevina/. Također govor Mmilorada Dodika od 23. 04. 2023 (bilj. 8).
[41] Pregled u: Šarčević (bilj. 25), str. 143 i dalje.
[42] Pod stabiliziranim de facto-režimom razumijevam efektivnu vlast pod kojom pobunjenici uspijevaju na teritoriju koji su zauzeli duže vrijeme vršiti efektivnu vladavinu. U tom smislu definicija npr. kod Stephan Hobe, Einführung in das Völkerrecht, 9. izd. Tübingen/Basel 2008, s.176. Prema drugoj definiciji radi se o organizaciji vladavine koja se za duže vrijeme uspostavlja na nekom području i pod pretpostavkom isključenja drugih snaga efektivno ovladava njime. Theodor Schweisfurth, Völkerrecht, Tübingen 2006, s. 33.
[43] U tom smislu uputa na odluku Ustavnog suda R BiH o poništavanju Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH od 09. 01. 1992 godine, Ustava Srpske republike BiH od 28. 02. 1992. i opštih akata koji su donešeni na osnovu ovih akata od 08. 10. 1992. godine, Sl. list R BiH 18/1992.
[44] T. 344 Presude Međunarodnog suda pravde: BiH protiv Srbje i Crne Gore (26. 02. 2007.): „(…) Sud smatra da postoje nepobitni dokazu o namjernom uništavanju historijskog, kulturnog i vjerskog naslijeđa zaštićene grupe tokom perioda o kojem je riječ.“ § 580 presude IT-98-22 (Krstić) od 02. 08. 2001. Međunarodnok krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju: „(…) tamo gdje postoji fizičko ili biološko uništavanje postoje često i istovremeni napadi na kulturna i vjerska dobra i simbole ciljane grupe. Napadi koji se legitimno mogu smatrati dokazom o namjeri da se grupa fizički uništi“.
[45] Detaljno: Šarčević (bilj. 25), ss. 227 i dalje.
[46] Prva konstitutivna sjednice Narodne skupštine Republike Srpske, priredio Milan Nogo, Pale 1997; detaljno: Šarčević (bilj. 27), 145 u bilj. 5, ss. 230 i dalje
[47] Jezikom Ustavnog suda BiH: „Izvan sumnje je da su Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska – prema riječima Daytonskog sporazuma (…) – priznati kao ‚konstitutivni entiteti‘ Bosne i Hercegovine Općim okvirnim sporazumom, posebice člankom I/3. Ustava. Ali ovo priznanje im ne daje nikakvu carte blanche! Dakle, usprkos teritorijalnim rasporedom Bosne i Hercegovine uspostavom dva entiteta, ovaj teritorijalni raspored ne može služiti kao ustavna legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje učinaka etničkog čišćenja . (…) U Temeljnim načelima dogovorenim u Ženevi 8. rujna 1995. godine, pod stavkom 2., podtočka 2., rečeno je da će “oba entiteta nastaviti postojati sa njihovim sadašnjim ustavima”, međutim‚ amandmanski izmijenjenim da zadovolje ova temeljna načela‘. A to načelo je onda dalje razrađeno u Daytonskom ustavnom sustavu klauzulom o supremaciji članka III/3. (b) – prema kojoj “entiteti i sve njihove niže jedinice u potpunosti će se pokoravati ovome Ustavu, koji dokida one odredbe zakona Bosne i Hercegovine i ustava i zakona entiteta koje su protivne Ustavu, (…)” – kao i obvezom entiteta iz članka XII stavak 2. da “u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga Ustava, entiteti će izvršiti izmjene svojih ustava kako bi se usuglasili s ovim Ustavom, sukladno članku III, stavak 3, točka (b).”
[48] Pregled kod Šarčević (bilj. 25), str.141 i dalje.
[49] Usp. Harun Išerić, Uloga Ustavnog suda BiH u profiliranju federalnog uređenja BiH, u: Edin Šarčević (ur), Bosanskohercegovački federalizam, Sarajevo 2020, str. (56 i dalje) 63 i dalje; Šarčević (bilj. 4), str. 230 i dalje.
[50] Ilustrativna je u tom smislu i izjava predsjednika RS Milorada Dodika za RTS od 25. 04. 2023. godine da „će Republika Srpska biti samostalna država, kao i da će to u miru ostvariti“ (citirano prema Dnevno.me, „Bosna i Hercegovina je sklepana država“: Dodik: Republika Srpska će biti samostalna država i to će u miru ostvariti, https://dnevno.me/globus/-/dodik-republika-srpska-ce-biti-samostalna-drzava-i-to-ce-u-miru-ostvariti-25-04-2023-22-00-55) kao i govor studentima Fakulteta bezbjednosnih nauka u Banja Luci od 08. 06. 2017, prikaz pod: BN, Dodik ponovio: Srpska je država, https://www.rtvbn.com/3867135/dodik-ponoviosrpska-je-drzava.
[51] Detaljno sa daljim uputama Šarčević (bilj. 25), str. 230 i dalje.
<img src=“https://vg08.met.vgwort.de/na/6aa058ff160a4a2e86f8cc6b1b10bae8″ width=“1″ height=“1″ alt=““>