Franjevačko bratstvo nije vjerodostojno ako samo kritizira druge, a ostaje nijemo na vlastite nepravde

Inervju za polis.ba, objavljen 23. listopada 2026. (https://polis.ba/edin-sarcevic-franjevacko-bratstvo-nije-vjerodostojno-ako-samo-kritizira-druge-a-ostaje-nijemo-na-vlastite-nepravde/

POLIS: Rodom ste iz Sanskog Mosta, ali najveći dio života proveli ste u Njemačkoj kao univerzitetski profesor prava. Međutim, Sani se rado vraćate. S ponosom se sjećate proslava Velike Gospe, koja okuplja velik broj Sanjana, ne samo katolika nego i ljudi drugih vjera. Meni je ta slika vrlo znakovita: ljudi se okupljaju oko jednog vjerskog događaja koji očito pripada i širem životu grada.

E. Š.: Velika Gospa u Sani je više od vjerske svetkovine: prilika da ponovno sretnem drage ljude koji tu više ne žive, da obnovimo poznanstva, prisjetimo se zajedničkih iskustava i provedemo životnu inventuru. To se ne može nadomjestiti nikakvim organiziranim događajem. Važno mi je da se oko Gospe ne okupljaju samo katolici. Taj je događaj bio i ostao dio gradskog života. Povezuje nas zajedničko mjesto, zajedničko odrastanje i sjećanje na vrijeme kada smo jedni drugima bili susjedi, prijatelji i školski drugovi. Institucije mogu postavljati granice, a politički procesi mogu poticati podjele, ali osobna veza među nama je ostala i ne nestaje tako lako. Ne bih, naravno, idealizirao prošlost niti tvrdio da su svi odnosi uvijek bili jednostavni. Ali iskustvo dolaska u Sanu uvjerava me da među ljudima postoji nešto što nadilazi njihove formalne pripadnosti i što se ne može lako izbrisati.

POLIS: Što Vam zapravo ta slika znači i što nam ona govori o odnosima među ljudima u Sanskom Mostu?

E. Š.: Danas je to slika koja ilustrira svijesti da grad nije potpun ako se bilo koja zajednica svede na puko preživljavanje i pokazuje da se Sanjani žele vraćati jedni drugima, čak i kada više ne žive u istom gradu i kada su ih životne okolnosti udaljile. Na tome treba graditi budućnost i uspostavljati odnose među ljudima, i u gradu i u Bosni, ne na nostalgiji za prošlošću, nego na prijateljstvima koja su preživjela, na međusobnom poštovanju i na spremnosti da se ponovno preuzme odgovornost za grad koji svi smatramo svojim. Naravno, brine me što sanska župa nema stalnog župnika, nego svećenik dolazi jednom sedmično iz Banje Luke. Tako je proslava Velike Gospe donosi ujedno i briga za opstanak i djelovanje katoličke župe, a ta briga ne zahtijeva da čovjek bude katolik. To je nakon zadnjeg rata bila odgovornost svih Sanjana. Danas bih volio da svi možemo računati sa gradom u kojemu katolička župa ponovno djeluje punim kapacitetom, a župna crkva i župni ured imaju mjesto i ulogu kakve su oduvijek imali u životu grada. Ovo ne vidim samo kao pitanje katolika niti isključivo kao crkveno pitanje nego kao pitanje odnosa prema vlastitom gradu, njegovoj historiji i njegovoj sposobnosti da svakom svom dijelu omogući dostojanstveno postojanje. Zato očekujem da Provincijalat Bosne Srebrene ozbiljno razmisli o ovom detalju i župi osigura stalnog župnika. O tome sam prije par godina razgovarao s provincijalom. Izgleda da me je saslušao, ali da nije ništa čuo. Župni se rad ne smije promatrati samo kroz usko shvaćenu crkvenu administraciju, broj vjernika ili ekonomsku isplativost, kao da je riječ o nekoj vrsti crkvenog biznisa ili vjeroprivrede. Upravo se u odnosu prema malim i brojčano oslabljenim zajednicama vidi koliko crkva doista živi svoju misiju.

POLIS: Poznajete neke franjevce, s nekima ste prijateljski povezani, susrećete se s njima izvan uobičajenih vjerskih i institucionalnih okvira. Što je u tim susretima za vas bilo važno?

E. Š.: Mislim da je najveća vrijednost naših susreta mogućnost intelektualne razmjene koja nadilazi uobičajene obrasce druženja. U prilici sam da često razgovaramo s ljudima koji nekritički, ponekad snishodljivo dijele moje stavove, a rasprave na znanstvenim skupovima se kreću unutar unaprijed zadanih okvira, u Bosni se svode na dosadne monologe i samoprezentaciju. Moji susreti sa franjevcima su otvarali drukčiji prostor: prostor u kojem se znanje, iskustvo i različite interpretacije svijeta međusobno propituju. Naša prijateljstva ovdje nisu ostala samo na razini međusobnog razumijevanja. Ona su ujedno intelektualna vježba, prilika da preispitamo, da bolje razumijemo vlastite stavove i otkrijemo granice vlastitog znanja. Druženje s franjevcima je za mene uvijek bila mogućnost duhovno-intelektualne nadogradnje. Rekao bih da vrijednost franjevačke tradicije za ljude izvan katoličkog svijeta nije u tome da ih približi katoličanstvu, nego da otvori prostor ozbiljnom razgovoru o pitanjima koja nas odvajaju i koja su zajednička svima: o vjeri i razumu, identitetu, etici, historiji, praktičnoj odgovornosti za život u političkoj zajednici. Takav razgovor traži znanje, intelektualnu otvorenost i spremnost na priznanje da nas sugovornik može nečemu naučiti. U tome vidim mogućnost da se vjera ne shvata samo kao pripadnost vlastitoj zajednici. Ona je i odgovornost za prostor koji dijelimo s drugima. Za čovjeka koji nije katolik franjevačka duhovnost može biti zanimljiva upravo ondje gdje se njena uvjerenja pretvaraju u otvorenost, gostoljubivost, solidarnost i spremnost na razgovor. Važno je, međutim, da se taj susret ne pretvori u očekivanje da druga osoba mora potvrditi naša uvjerenja. Pravo prijateljstvo počinje onda kada drugome dopustimo da bude drukčiji, a da ga zbog toga ne smatramo manje vrijednim ili manje bliskim. Ne moramo se složiti u svemu da bismo jedni od drugih mogli nešto naučiti.

POLIS: Može li se dogoditi da čovjek kroz osobno prijateljstvo s pripadnikom druge vjerske zajednice bolje razumije i svoju vjeru, ali i vlastiti svjetonazor?

E. Š.: Da, susret s drukčijim otvara pitanja koja sebi možda nikada nismo postavili. Čovjek kroz prijatelje čiju vjeru intimno ne dijeli može bolje razumjeti i vlastiti svjetonazor. Zrelost vjere i zrelost svjetonazora se ne mjere spremnošću da se odgovori na svako pitanje, nego spremnošću da se temeljito suočimo s pitanjima koja nam drugi postavljaju. Moralo bi biti jasno da takav susret nije važan samo za religioznog čovjeka. Ateist ili agnostik može kroz prijateljstvo s vjernikom bolje razumjeti vlastite pretpostavke života, vlastiti odnos prema smislu, smrti, odgovornosti, pravdi, dobru i zlu. Može otkriti da ono što je smatrao isključivo religijskim pitanjem zapravo zadire u temeljne ljudske dileme koje na jednak način pogađaju i nevjernike. Jednako tako, vjernik može kroz razgovor s nevjernikom bolje razumjeti što znači sloboda savjesti, gdje počinje i gdje završava ljudsko dostojanstvo i zašto se vjera ne može svesti na vanjsku pripadnost ili običaj. Time već dolazimo do franjevačkog razumijevanja bratstva koje nudi vrlo važnu poruku: drugoga ne trebamo susresti samo zato da bismo mu nešto objasnili, nego i zato što vjerujemo da susret s njim može obogatiti vlastiti život. To ne znači da su sva uvjerenja jednaka ili da razlike više nisu važne. Znači da ne polazimo od pretpostavke da je sve vrijedno već sadržano u nama i da od drugoga nemamo što naučiti. Zato bih rekao da je možda najvažnije što franjevci mogu ponuditi ljudima izvan vlastite zajednice upravo iskustvo susreta u kojemu niko ne mora izgubiti sebe da bi bio prihvaćen. To je značaj susreta: ne moramo postati isti da bismo jedni drugima pomogli da postanemo zreliji, slobodniji i otvoreniji ljudi.

POLIS: Sv. Franjo Asiški govorio je o bratstvu koje ne završava na granicama vlastite zajednice. Danas se često govori o dijalogu među religijama, ali dijalog zna ostati na razini susreta predstavnika institucija i lijepih izjava. Iz Vašeg iskustva, što je potrebno da različite vjerske zajednice uistinu žive jedne s drugima, a ne samo jedne pored drugih?

E. Š.: Mislim da je za istinski suživot više vjerskih zajednica prije svega potrebno prijeći s dijaloga koji se vodi na razini riječi na dijalog koji se živi u svakodnevici. Susreti predstavnika vjerskih zajednica, zajedničke izjave i međusobne poruke poštovanja važni su, ali oni su tek početak. Pravo pitanje glasi: poznajemo li jedni druge dovoljno da možemo dijeliti ne samo svoje svečanosti nego i svoje brige, ne samo svoje riječi nego i svoju odgovornost za čovjeka i društvo u kojem živimo. Zagovaram osobno poznanstvo, povjerenje i spremnost da jedni budu prisutni u životima drugih. To znači posjetiti susjeda druge vjere, zajedno se zauzeti za siromašne, pomoći porodici koja je u nevolji, štititi dostojanstvo svakog čovjeka i zajedno odgovoriti na probleme koji pogađaju naše zajednice. Kada počnemo dijeliti konkretne životne situacije, drugi više nije predstavnik neke religije o kojoj imamo određeno mišljenje, nego osoba s imenom, licem, porodicom, nadama i ranama. Mislim da svima upravo tu sveti Franjo Asiški može biti iznimno blizak. Njegovo bratstvo zahtijeva da razlike ne budu prepreka poštovanju i ljubavi. Meni je posebno znakovit njegov susret sa sultanom Malikom al-Kamilom 1219. godine, u vrijeme krstaških ratova. Franjo nije krenuo prema čovjeku druge vjere da bi ga porazio u raspravi, nego da bi ga susreo. Nije odustao od vlastitoga identiteta, ali nije dopustio ni da njegova vjera postane razlog za neprijateljstvo. U tome vidim važnu poruku za današnji međureligijski dijalog: ne moramo prestati biti ono što jesmo da bismo mogli iskreno prihvatiti drugoga. Naprotiv, vlastita vjera bi trebala svakog učiniti sposobnijim za susret, slušanje i poštovanje. Nije li upravo na to upozoravao papa Franjo, u svojoj enkciklici Fratelli tutti? Njoj se moramo stalno vraćati kao trajnom orijentiru: susret s drugima traži da iziđemo iz sigurnosti poznatoga, da slušamo i ono što nam nije blisko te da prihvatimo kako drugoga ne možemo u potpunosti razumjeti ako mu ne damo priliku da sam govori o sebi. Dijalog ne znači da moramo izbrisati teološke razlike ili se odreći svojih uvjerenja. On znači da drugoga ne svodimo na te razlike i da se ne bojimo njegovog identiteta, dostojanstva i slobode.

POLIS: Ima li u Franjinu razumijevanju bratstva nešto što bi nam moglo pomoći da prijeđemo taj put?

E. Š.: Podsjetio bih da upravo sveti Franjo poziva da se zapitamo kako zajedno možemo služiti dobru. Umjesto da drugoga promatramo kao prijetnju vlastitom identitetu, možemo ga susresti kao brata ili sestru s kojima dijelimo dostojanstvo i odgovornost za ovaj svijet. Život jednih s drugima znači dopuštanje da nas susret promijeni, a da pritom ne izgubimo sebe. To je, po mom mišljenju, jedna od najdubljih poruka Franjina bratstva. Ono ne traži da svi budemo jednaki, nego da niko zbog svoje različitosti ne bude isključen iz našega kruga poštovanja, solidarnosti i ljubavi. Tek tada dijalog prestaje biti lijepa riječ i postaje način života. Rekao bih da su za to potrebne tri stvari: poniznost, blizina i zajednička odgovornost. Poniznost da priznamo kako ne posjedujemo sve odgovore i kako možemo nešto naučiti od drugoga. Blizina da ne ostanemo na susretima za govornicom, nego da se upoznajemo u svakodnevnom životu. Zajednička odgovornost da shvatimo kako se vjernost vlastitoj tradiciji ne mjeri samo čuvanjem vlastitih granica nego i spremnošću da odgovorno djelujemo prema cjelini, prema zajednici u kojoj živimo. Možda bi upravo tu naše vjerske zajednice mogle učiniti važan iskorak. Umjesto da međureligijski dijalog bude tek povremeni događaj, on bi mogao postati trajna praksa: zajednički projekti pomoći siromašnima, susreti mladih, posjeti vjerskim zajednicama, razgovori o bolnim dijelovima zajedničke prošlosti te zajedničko zauzimanje protiv mržnje, nasilja i diskriminacije. Pritom je važno ne tražiti samo ono što nam je zajedničko nego i naučiti razgovarati o onome u čemu se razlikujemo, bez straha i omalovažavanja. Mislim da takav pristup odgovara i crkvenom razumijevanju dijaloga kao susreta života, suradnje, teološke razmjene i duhovnog iskustva. Takav pristup zahtijeva da vjera postane razlog za preuzmanje veće odgovornost za zajednički život, a ne izgovor da se svako povuče u vlastiti krug. Bratstvo ne rješava političke probleme umjesto nas, ali može promijeniti način na koji im se pristupa. Pravda određuje što društvo duguje svakom čovjeku; bratstvo podsjeća da drugoga promatramo kao osobu čija nas sudbina treba zanimati. Bosni je potrebno i jedno i drugo: pravedne institucije koje ne ovise o dobroj volji pojedinaca i ljudi koji su spremni tu pravednost živjeti u svakodnevnim odnosima. Tek njihovim povezivanjem različitost može prestati biti trajni izvor straha i postati prostor odgovornog zajedničkog života.

POLIS: Kao pravnik, bavite se pitanjima prava, države i društvenoga poretka. Bosna i Hercegovina pokazuje koliko je teško izgraditi zajedničku državu kada se političke zajednice zatvaraju u vlastite identitete i strahove. Može li Franjina ideja univerzalnog bratstva biti relevantna i za takvo društvo ili bi bilo pogrešno od jednog duhovnog ideala očekivati odgovor na političke i pravne probleme?

E. Š.: Mislim da bi bilo pogrešno očekivati da jedan duhovni ideal sam po sebi riješi političke i pravne probleme svijeta ili Bosne i Hercegovine. Bilo bi jednako pogrešno zaključiti da duhovni ideali nemaju šta reći o politici, društvenim odnosima i načinu na koji gradimo svoju državu. Političke institucije mogu urediti odnose među ljudima, mogu uspostaviti pravila i zaštititi prava, ali same po sebi ne mogu stvoriti povjerenje, solidarnost i osjećaj odgovornosti za drugoga. Za to je potrebna i određena kultura odnosa, a upravo tu vjerske institucije mogu dati važan doprinos. Bosna pokazuje kako identitet može biti istodobno izvor pripadnosti i izvor nesigurnosti. Vjerski, narodni, nacionalni i kulturni identiteti ljudima daju osjećaj kontinuiteta, povijesti i zajednice. Problem nastaje kada se vlastiti identitet počne graditi isključivo nasuprot drugome, kada se sigurnost jedne zajednice traži u nesigurnosti druge i kada politički predstavnici strahove ljudi pretvaraju u sredstvo održavanja podjela. Republika Srpska je najvidljiviji institucionalni primjer, a srpstvo ideološki obrazac koji to potvrđuje. Oboje pokazuje kako različitost prestaje biti činjenica s kojom trebamo naučiti živjeti i postaje razlog za trajno nepovjerenje.

Franjino univerzalno bratstvo može biti od pomoći upravo zato što ne traži da se odreknemo vlastitoga identiteta. Franjo nije pozivao čovjeka da prestane biti ono što jest, nego da svoju pripadnost ne pretvori u zid prema drugome. U centru njegove ideje stoji uvjerenje da je dostojanstvo čovjeka veće od granica koje ljudi uspostavljaju između sebe. U kontekstu Bosne to bi značilo da niko ne bi smio biti manje vrijedan građanin zbog svoje narodne ili vjerske pripadnosti, niti bi ijedna zajednica trebala osjećati da njezina sigurnost ovisi o tome hoće li druge zajednice biti politički slabije. Ali ovdje dolazimo do važne granice. Bratstvo ne može zamijeniti pravdu, a pomirenje ne može zamijeniti odgovornost. Nije dovoljno pozivati ljude na ljubav i praštanje ako istodobno zanemarujemo diskriminaciju, nejednakost, posljedice nasilja ili potrebu za jednakom zaštitom prava. Nije pravedno od žrtava očekivati da se pomire, a da se prethodno nisu priznali njihova patnja i dostojanstvo. Duhovni govor o jedinstvu može čak postati štetan ako se njime prikrivaju stvarni problemi ili ako se od ljudi traži da šute o nepravdi radi prividnog mira. Zato mislim da duhovni ideal bratstva treba biti u dijalogu s pravom i politikom, a ne njihova zamjena. Pravo treba jamčiti jednakost, štititi manjine, osiguravati institucionalnu odgovornost i omogućiti svakom građaninu da sudjeluje u javnom životu. Politika treba tražiti održiva rješenja za sukobljene interese i različita shvatanja države. Vjerske institucije, sa svoje strane, mogu pridonijeti izgradnji moralne svijesti koja nas podsjeća da zakonitost nije uvijek dovoljna ako nedostaje pravednosti, kao što ni formalna jednakost nije dovoljna ako među ljudima vlada materijalna nejednakost, ako ih usmjerava prezir i nepovjerenje.

POLIS: Gdje vidite mogućnost, a gdje granicu da vjerske tradicije doprinesu izgradnji pravednijeg društva?

E. Š.: Vidim najmanje tri područja u kojima bi taj doprinos mogao biti osobito važan. Najprije, vjerske zajednice mogu pomoći u oslobađanju identiteta od straha. To znači govoriti o vlastitoj tradiciji bez ponižavanja drugih. To je i priznanje vlastite patnje bez poricanja patnje drugih kao i odgajanje novih naraštaja tako da poznaju svoju povijest, ali da povijest ne postane razlog za nasljeđivanje neprijateljstva. Ovo je zahtjevan zadatak koji ima unutrašnje granice jer traži spremnost da se kritički pogledamo i unutar vlastitih zajednica. Zatim, vjerske zajednice, kako rekoh, mogu postati prostori stvarnog susreta. Ne samo prostori međureligijskih konferencija nego i mjesta na kojima ljudi zajedno rade za siromašne, pomažu mladima, brinu se za starije, zagovaraju dostojanstvo svakog čovjeka i reagiraju na nepravdu. Kada vjernici različitih tradicija zajedno služe ljudima, šalju poruku da suradnja nije izdaja vlastitog identiteta, nego njegov mogući izraz. Konačno, vjerski autoriteti mogu imati važnu ulogu u oblikovanju javnog govora. Njihova odgovornost nije samo smirivati napetosti nego i jasno upozoravati kada se manipulira strahom, kada se raspiruje mržnja ili kada se nečije dostojanstvo podređuje političkim interesima. To zahtijeva i spremnost da se ista moralna mjerila primjenjuju na vlastitu zajednicu i na druge. Vjerodostojnost se ne pokazuje samo onim što govorimo o drugima nego i onim što smo spremni priznati o sebi. Naravno, ovdje je potreban oprez. Od vjerskih zajednica ne smijemo očekivati da preuzmu ulogu političkih institucija niti da svoje vjerske istine nameću svima kao pravni ili moralni poredak. U pluralnom društvu njihov je doprinos najvredniji kada sudjeluju u javnom životu argumentirano, odgovorno i u dijalogu s ljudima koji ne dijele njihova uvjerenja. Vjerska motivacija jeste snažan izvor zauzimanja za pravdu, ali moraju postojati zajednička pravila koja uvažavaju jednaka prava svih građana, vjernika i nevjernika. Na kraju bih rekao da je za Bosnu i Hercegovinu osobito važno razlikovati zajedništvo od uniformnosti. Jer, jedna država ne zahtijeva da svi imamo istu povijesnu memoriju, iste običaje ili isti pogled na svijet. Ona zahtijeva da, unatoč tim razlikama, prihvatimo jedni druge kao ravnopravne sudionike zajedničkog života i da gradimo institucije koje to jamče u praksi. Tu Franjino bratstvo postaje više od ugodne imaginacije. Ono nas podstiče da drugoga prihvatimo, ne samo kao nužnost koju smo dužni tolerirati, nego kao čovjeka čije dostojanstvo i dobrobit imaju stvarnu važnost za nas.

POLIS: Osamsto godina nakon Franjine smrti, franjevci u Bosni i po cijelom svijetu obilježavaju njegovu obljetnicu. Vi ih promatrate i izvan njihova vlastitog crkvenog svijeta, kao intelektualac i čovjek koji poznaje ovu zemlju. Što bi franjevci danas trebali činiti da njihovo naslijeđe ne bude važno samo katolicima, nego da u njemu i drugi ljudi mogu prepoznati nešto svoje?

E. Š.: Mislim da bi franjevci danas, uz ovaj jubilej, morali pokazati da franjevstvo nije samo baština koju treba čuvati nego način života koji i danas ima što ponuditi svijetu. Naslijeđe svetoga Franje neće biti važno samo katolicima zato što ćemo o njemu više govoriti, organizirati više obljetničkih događaja ili objaviti više knjiga. Bit će važno i drugima ako u njegovu naslijeđu prepoznaju odgovor na temeljna pitanja suvremenog čovjeka. Na samom vrhu prioriteta su danas pitanja kako se odnositi prema prirodi i kako pronaći smisao u društvu koje čovjeka često vrednuje prema njegovoj uspješnosti, moći i imovini. To znači da bi Franjevci najprije trebali Franju iz crkvenog simbola ponovno učiniti sugovornikom suvremenog čovjeka. Franjo je, naravno, svetac katoličke crkve i njegova duhovnost ima svoje kršćansko i evanđeosko polazište. Ali njegova pitanja nadilaze granice katoličke zajednice: što znači biti slobodan od potrebe da posjedujemo, možemo li drugoga susresti bez želje da njime ovladamo, možemo li živjeti skromnije, odreći se luksuza, a da svoj život ne doživljavamo siromašnijim ili manje vrijednim. To su pitanja koja mogu razumjeti i kršćani drugih tradicija, pripadnici drugih religija, agnostici i ateisti. Zatim bi trebali dokazati da se njihovo naslijeđe ne sastoji samo od riječi o miru, bratstvu i siromaštvu nego i od konkretne prakse. Ako govore o siromaštvu, trebali bi biti vjerodostojni u odnosu prema novcu, imovini i potrošnji. Ako govore o bratstvu, moraju susresti i one koji ne pripadaju njihovoj zajednici, osobito ljude koji su marginalizirani, zaboravljeni ili društveno nepoželjni. Ako govore o pravdi, trebali bi imati hrabrosti govoriti protiv nacionalizma, vjerske isključivosti i svakog oblika ponižavanja čovjeka, neovisno o tome iz koje sredine dolazi. Nije dovoljno samo prozivati društvene nepravde. Važno je da budu spremni i sami sebe kritički promatrati. Svako veliko duhovno naslijeđe postaje neuvjerljivo ako se prema njemu odnosimo samo kao prema idealu koji vrijedi za druge, a malo toga ima sa zahtjevima koje postavljamo pred sebe. Bio sam svjedokom nepravde koja je u Bosni Srebrenoj počinjena fratru Dragi Bojiću. Ona do danas nije ispravljena. Šutnja o njegovom smjenjivanju sa uredničke dužnosti i udaljenju od profesorskog rada zbog kritičkih stavova koji su tražili širok dijalog, sramotan je poraz franjevačkih ideala. Kakva je vrijednost načela ako franjevci ili, nešto uže, njegove kolege profesori i nekoliko intelektualaca bliskih Franjevačkoj teologiji, nisu imali hrabrosti da ih brane kad je to bilo najpotrebnije. Propagiranje principa čiju važnost sami ne mogu jamčiti znak je slabosti koji vodi u sigurnu moralnu propast i institucionalnu nepravdu. To se mora sanirati.

Već sam spomenuo kulturi susreta koja ne počiva na zaboravu razlika, nego na sposobnosti da se s razlikama živi bez neprijateljstva. Franjevačko iskustvo da žive s drugima i da oponiraju svakoj vlasti ne bi trebalo ostati samo predmet povijesnog ponosa. Trebalo bi postati poticaj za konkretne susrete i otvorene razgovore o bolnim dijelovima prošlosti  kao i poticaj na suradnju oko problema koji pogađaju sve ljude. Isto tako, mislim da bi franjevačko naslijeđe trebalo snažnije uključiti u suvremenu intelektualnu raspravu. Franjevci imaju što ponuditi filozofiji, teologiji, etici, ekologiji, društvenim znanostima i promišljanju ekonomije. Ali to ne mogu činiti tako da samo ponavljaju poznate poruke o svetome Franji. Potrebno je otvoriti njegova pitanja suvremenoj kritici, suočiti njegovu misao s novim problemima i dopustiti da se iz tog susreta razviju i odgovori koji nisu unaprijed zadani. Zanimalo bi me što franjevačka ideja siromaštva može značiti u svijetu u kojem milijuni ljudi žive u oskudici, dok drugi troše resurse neodrživom brzinom? Što znači bratstvo u društvu koje je obilježeno migracijama i zatvaranjem bogatih država, kulturnim razlikama i sve većom usamljenošću? Odgovori na ova pitanja bi pokazali da franjevštvo nije samo predmet historijskog proučavanja nego i tradicija koja može sudjelovati u oblikovanju budućnosti. Konačno, možda bi franjevci trebali imati više povjerenja u to da njihovo naslijeđe može funkcionirati i izvan granica Crkve, a da pritom ne izgubi svoj kršćanski identitet. Ne moraju skrivati Evanđelje da bi ih drugi mogli razumjeti. Ali ne bi trebali ni očekivati da će drugi najprije prihvatiti njihovu vjeru kako bi prepoznali vrijednost njihova svjedočanstva. Čovjek koji ne vjeruje u boga može razumjeti vrijednost solidarnosti, nenasilja, skromnosti, zaštite prirode i poštovanja prema svakom živom biću. Može u Franjinu životu prepoznati nešto što ga potiče na promjenu vlastitoga života, čak i ako njegovo duhovno iskustvo ostaje posve drukčije. Zato bih rekao da je najveći izazov za franjevce danas ne učiniti svetoga Franju manjim kako bi ga drugi lakše prihvatili, nego pokazati koliko je njegovo naslijeđe veliko upravo zato što nas poziva da iziđemo iz vlastitih granica. To vrijedi za granice našega posjedovanja, naših identiteta, naših strahova, ali i naših vjerskih zajednica. Obljetnice su važne jer nas podsjećaju na ljude i događaje koji su oblikovali našu historiju. Ali njihova se vrijednost na kraju mjeri time što će se dogoditi nakon što prođu svečanosti. Ako će nakon osamsto godina Franjina naslijeđa biti više spremnosti da slušamo drugoga, više solidarnosti s onima koji nemaju glasa, više odgovornosti prema prirodi i upravljanju državom i oružjem, ili manje straha od različitosti, tada će ta obljetnica imati smisla i za ljude koji nisu katolici.

POLIS: U čemu onda Vi vidite važnost svetoga Franje za današnju paradigmu svijeta?

E.Š.: Franjo nije važan samo kao svetac kojega se sjećamo. Važan je kao čovjek čiji nas život i danas može pitati kakvi ljudi želimo postati. A to je pitanje koje pripada svima nama. Posebno mislim da franjevci danas ne bi smjeli zaobići pitanje ratova koji obilježavaju naše vrijeme, osobito rata u Ukrajini i stradanja stanovništva u Gazi. Upravo se na tim tragedijama vidi koliko je teško univerzalno bratstvo pretvoriti u dosljedno moralno i političko načelo. Napad Rusije na Ukrajinu s pravom je otvorio pitanja suvereniteta, agresije i međunarodnog prava, ali patnja palestinskih civila u Gazi mora biti promatrana s jednakom ozbiljnošću i moralnom osjetljivošću. Ne možemo s jedne strane braniti međunarodno pravo, zaštitu civila i pravo naroda na sigurnost, a s druge strane relativizirati ta načela kada njihova primjena postane politički neugodna za naše saveznike. Tu se otvara ozbiljno pitanje dvostrukih standarda međunarodne politike, ali i javnog morala. Čiji životi izazivaju naše suosjećanje, čije žrtve dobivaju prostor u našim medijima i čija se patnja pretvara u pitanje međunarodne odgovornosti? Zašto se za jedne žrtve brzo pronalaze jasne moralne osude, dok se za druge nude složena geopolitička objašnjenja koja nerijetko služe kao opravdanje za nedjelovanje? Takva pitanja nisu poziv na izjednačavanje povijesno i pravno različitih sukoba, nego zahtjev da moralna načela ne ovise o političkoj pripadnosti, strateškom interesu ili identitetu žrtve i počinitelja. Ako je franjevačko bratstvo univerzalno, onda ono ne može biti selektivno. Ne može se zaustaviti na granicama Evrope, kršćanstva ili političkih savezništava. Ono mora obuhvatiti ukrajinsko dijete koje živi pod prijetnjom ruskih napada, palestinsko dijete koje stradava u Gazi, izraelsku obitelj koja čeka povratak otetog člana, kao i svakog drugog čovjeka čiji je život uništen ratom. Prepoznati ljudskost svih žrtava ne znači izjednačiti odgovornost svih aktera. Upravo suprotno: ako svakome priznamo jednako dostojanstvo, možemo dovoljno jasno i bez političkih izgovora govoriti o odgovornosti za konkretna djela.

Od franjevaca bih zato očekivao da ne budu samo glasnici općenitih poruka mira nego i kritički glas savjesti, osobito onda kada političke i vjerske institucije šute, relativiziraju nasilje ili ga opravdavaju vlastitim interesima. To podrazumijeva spremnost da se osudi agresija, terorizam, namjerno ili neselektivno napadanje civila, prisilno raseljavanje i uskraćivanje nužne humanitarne pomoći, uvijek na temelju konkretnih činjenica i međunarodnog prava. Sve to zahtijeva i podrazumijeva odbijanje da se patnja jednoga naroda koristi za poricanje patnje drugoga. Možda je upravo to jedan od najvažnijih testova Franjina naslijeđa osamsto godina nakon njegove smrti: možemo li sačuvati suosjećanje i moralnu jasnoću čak i onda kada nas politički interesi pozivaju da jedne žrtve vidimo, a druge zanemarimo? Franjevačko bratstvo neće biti univerzalno ako je hrabro samo onda kada kritizira protivnike, a oprezno i nijemo kada treba progovoriti o nepravdama vlastitih saveznika. Njegova vjerodostojnost pokazuje se upravo u sposobnosti da ista moralna mjerila primijeni na sve. Zato bih rekao da franjevci svijetu danas ne trebaju ponuditi još jednu apstraktnu poruku o miru, nego zahtjev za dosljednim humanizmom: nijedan narod nema monopol na patnju, nijedna država nije izuzeta od moralne odgovornosti i nijedan čovjek ne smije postati manje vrijedan zato što pripada pogrešnoj strani geopolitičke podjele. To je zahtjev koji nadilazi katolički svijet i koji mogu razumjeti svi ljudi kojima su ljudsko dostojanstvo, pravda i mir važniji od političke lojalnosti. Ovo govorim i kao Nijemac, postiđen praksom naše vlade koja prodaje oružje za uništenje jednog naroda i u uništenju tog naroda vid poziv jednom režimu da za nas obavi prljav posao.

razgovarao Ivan Tučić

Foto: S. Sar © Vienna

„Hrvatsko pitanje“ pred sudom

Prije dvadesetak godina sam na više naučnih skupova posvećenih ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine bio suočen s argumentom „hrvatskog pitanja“. Taj se pojam u pravilu pojavljivao u izlaganjima autora i učesnika iz intelektualnog i političkog kruga HDZ-a ili njemu bliskih političkih opcija. Svaki put sam postavljao isto metodološko pitanje: šta se podrazumijeva pod „hrvatskim pitanjem“? Smatrao sam da se na pitanje koje nije jasno definirano ne može dati smislen odgovor. Međutim, pitanje je redovno ostajalo bez odgovora. Tako je nastajao metodološki paradoks: vodila se rasprava o pitanju čiji sadržaj nije bio prethodno definiran. Danas bih, gledajući unazad, zaključio da je „hrvatsko pitanje“ politički konstrukt i retorički okvir čiji sadržaj određuju politički akteri koji ga koriste. Nakon odluka Ustavni sud Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda (predmet U-5/98) i nakon intervencija visokog predstavnika i pokušaja uspostave tzv. hrvatske samouprave 2001. godine, počelo se govoriti o „neravnopravnom položaju Hrvata“, premda izraz „hrvatsko pitanje“ još nije bio dominantan. Od 2006. godine, nakon izbora na kojima je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić, HDZ BiH je sistematski koristio sintagmu „hrvatsko pitanje“ kao okvir za tvrdnju da Hrvati ne mogu birati „svoje legitimne političke predstavnike“. Od tog perioda izraz postaje važno, ako ne i centralno obilježje političke retorike integralnog HDZ-a, HDZ-a BiH i njenih satelita. „Hrvatsko pitanje“ od tad uglavnom obuhvata sljedeće stavove: da su Hrvati institucionalno neravnopravni, da postojeći izborni sistem omogućuje da hrvatske predstavnike biraju pretežno birači iz reda drugog konstitutivnog naroda, da je potrebno osigurati tzv. legitimno predstavljanje i da su zbog toga nužne izmjene Izbornog zakona i izbornih pravila u BiH. Nije mi poznato da osim političkih stavova postoji sistematska analiza geneze, evolucije i funkcije tog pojma, posebno u političkoj arhitekturi integralnog HDZ-a. No poznato mi je da nisam samo ja predlagao da se iskoriste mogućnosti pravnog sistema i da Hrvati koji su obespravljeni institucionalnim rješenjima u sudskoj proceduri dokažu da „hrvatsko pitanje“ opisuje živu formu kršenja individualnih i kolektivnih prava Hrvata u BiH.

U tom periodu (2006–2009) pred Evropskim sudom za ljudska prava vođen je postupak u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Jednako kao što je u tom predmetu Sud utvrdio povrede osnovnih prava, bilo je moguće pokrenuti postupak radi utvrđivanja eventualnih povreda individualnih ili kolektivnih prava koja su se dovodila u vezu sa zahtjevima obuhvaćenim pojmom „hrvatsko pitanje“. Umjesto njihove pravne artikulacije i sudskog preispitivanja, „hrvatsko pitanje“ je tokom naredne dvije decenije služilo kao instrument političke mobilizacije, podizanja političkih tenzija i očuvanja finansijske stabilnosti hrvatskih političkih struktura kroz zadržavanje postojećih mehanizama raspodjele javnih resursa i političke moći. Generalizacija, dramatizacija ili tvrdnje da jedan narod sistematski ugrožava drugi doprinosila je nepovjerenju i povećanju međuetničkih tenzija i zaustavila je, u cjelini, produktivan politički rad na reformama koje su neophodne. Niko nije ni jednu od reklamiranih povreda iz skupa „hrvatskog pitanja“ utužio pred nekom sudskom instancom i na taj način jednom političkom konstruktu osigurao vjerodostojnost.

Stvari su se promijenile u julu ove godine (2026): politička stranka HSP-Hrvatska stranka prava BiH, sa sjedištem u Mostaru, koju zastupa predsjednik stranke Nikola Raguž, izjavila je žalbu protiv Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (broj: 06-1-07-3-1121/26 od 16.07.2026.) zbog toga što je ovjerila kandidaturu Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. HSP je mišljenja da je odluka, i tu se sažimaju svi prigovori koji ulaze u duktus „hrvatskog pitanja“, donesena pogrešnom primjenom ustavnih načela na kojima počiva ustavni poredak Bosne i Hercegovine jer „funkcija hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije uspostavljena kao opća građanska funkcija, nego kao ustavna institucija koja osigurava legitimno predstavljanje hrvatskog konstitutivnog naroda“. U obrazloženju žalbe se iznose stavovi koji su, inače, u krugovima nešto opismenjenijih pravnika proglašeni ustavno neutemeljenim, kako u pogledu izbora termina tako i u pogledu važećeg ustavnog prava. HSP tako naglašava da je u odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-23/14 (predmet Ljubić) nedvosmisleno utvrđeno da se „pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem“, kao i da je „načelo konstitutivnosti naroda natrkrovljujuće načelo Ustava Bosne i Hercegovine“. Nadalje se ističe da iz obrazloženja navedene odluke proizilazi da legitimno političko predstavljanje nije politička nego ustavna kategorija te da predstavnici konstitutivnih naroda moraju proizlaziti iz stvarne demokratske volje naroda kojeg predstavljaju. Stranka zatim naglašava da žalba nije usmjerena protiv bilo koje osobe niti prava na slobodno „nacionalno izjašnjavanje“, nego da je predmet žalbe zaštita ustavnog poretka, načela konstitutivnosti naroda i prava hrvatskog konstitutivnog naroda na legitimno političko predstavljanje. Uz to se ponavlja da je Slaven Kovačević u postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava zastupao pravna stajališta kojima je osporavao postojeći ustavni model Bosne i Hercegovine utemeljen na konstitutivnosti naroda i legitimnom političkom predstavljanju. Konačno, tvrdi se da je ova okolnost od značaja za ocjenu kandidature za funkciju koja je prema Ustavu BiH namijenjena predstavljanju hrvatskog konstitutivnog naroda.

Sud je dakle, odlučujući o žalbi, morao odlučiti o ustavnopravnom pitanju: da li je mjesto u Predsjedništvu BiH, suprotno izričitom ustavnom tekstu, osigurano za predstavljanje hrvatskog naroda (koji je, slovom ustava, predstavljen isključivo u Vijeću naroda) ili se iz reda hrvatskog naroda zapravo u Predsjedništvo bira predstavnik građana Federacije BiH. Za prvu varijantu su se osim HDZ-a godinama zalagali političari svih etno-provenijencija, paradržavna organizacija Hrvatski narodni sabor, Domovinski pokret iz Republike Hrvatske, zatim ugledni hrvatski politolozi i HAZU. Drugu varijantu zastupa Ustavni sud BiH i javnopravna dogmatika koju nose ugledni pravnici. Prva varijanta je medijski glasna, vidljiva i agresivna, druga je diskretna, neagresivna i jedva primjetna u medijima.

Na postavljeno pitanje je odgovoreno sudskim rješenjem 24. 07. 2026. godine (broj: S1 3 Iž 055244 26 Iž). Sud je, odbijajući žalbu, jednostavnim supsumpcijama i jasno strukturiranim argumentima podučio žalitelja, a time i cjelokupni desni spektar etno-politike, šta praktično znači građanski princip: „Naime, institucija Predsjedništva počiva na paritetnoj zastupljenosti tri člana Predsjedništva koji se izjašnjavaju kao Bošnjak, Hrvat i Srbin uz osiguranu teritorijalnu zastupljenost: dva člana Predsjedništva sa teritorije Federacije BiH i jedan sa teritorije Republike Srpske. U tom smislu, niti je Ustavom BiH kao najvišim pravnim aktom, niti Izbornim zakonom propisan element ‚legitimnosti predstavljanja u Predsjedništvu‘ na koji ukazuje neosnovano žalitelj.“ Tako je neposrednom primjenom pisanog ustava BiH srušena cijela konstrukcija o legitimnom predstavljanju. Naime HSP se, prema obrazloženju Suda BiH, „poziva na nepostojeći ustavni standard legitimnosti predstavljanja u Predsjedništvu koji nije propisan pravnim normama u pravnom poretku BiH“. S tim u vezi sud pojašnjava da je pozivanje na „legitimno predstavljanje“ iz odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić irelevatno jer je Ustavni sud BiH ocjenjivao „ustavnost odredaba Izbornog zakona BiH koje se odnose na izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, a ne uvjete za kandidovanje niti postupak ovjere kandidatura za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine“. Ostavljam ovdje po strani odredbe Izbornog zakona BiH na koje Sud upućuje u vezi sa pokušajem da se pasivno izborno pravo osigura isključivo Hrvatima koji se okupljaju oko političkog spektra HDZ-ideologije. Rezultat je međutim jednoznačan: Centralna izborna komisija nije ovlaštena da ispituje da li neki kandidat predstavlja legitimnog političkog predstavnika određenog konstitutivnog naroda ili da cijeni njegove ranije političke ili pravne stavove. U tom smislu ni postupci koje je vodio Slaven Kovačević pred nacionalnim i internacionalnim pravosudnim instancama ne mogu voditi gubitku pasivnog biračkog prava, kako je to u žalbi tvrdila HSP.

Prema tome, odluka Suda BiH je najsvježija evidencija političkog falsificiranja ustavnog prava BiH. Njome se ponovo korigira političko nasilje koje se provodi u ime konstitutivnih naroda. Ona je značajna zbog toga što jasnim i razumljivim obrazloženjima uklanja svaku sumnju u političku funkciju Predsjedništva BiH i verificira legitimacione procedure njegovih članova. Uz to su jezik i pravna terminologija besprijekorni, što u BiH nije samorazumljivo. Dok su npr. mediji, javna i privatna sredstva informiranja izvještavali o „nacionalnoj pripadnosti“ u izbornoj proceduri kojom se Sud bavio, u odluci se koristi tačan pojam „konstitutivnog naroda“ kao ustavna kategorija koja konstitutivne narode vidi kao dio bosanskohercegovačke nacije. Razlika nije pravno banalna i bez nje se ne može shvatiti do koje mjere „slobodno nacionalno izjašnjavanje“ kako ga primjerice vidi HSP, utječe na mentalne blokade konstitutivnih naroda. Zbog njih se država ne može pokrenuti iz pozicije kolektivnog opreza i odvojiti od zakovanog animoziteta jednih prema drugim. Istina, od njega dobro žive „predstavnici konstitutivnih naroda“. Zbog toga ne treba gajiti nadu da će se nešto promijeniti ovom odlukom. Kovačevićeva registracija je zakonita i on će izići na izbore. No, etno-desnica će, usuđujem se prognozirati, nakon kratke šutnje ignorirati ovu odluku kao što je već ignorirala više odluka Ustavnog suda BiH sličnog sadržaja. Ona će i dalje insistirati na bio-Hrvatstvu kao jedinom autentičnom glasu koji se u desnom spektru „partija sa hrvatskim predznakom“ smije pojavljivati na političkom spisku. To je danas samo jedna od mnoštva vidljivih posljedica višegodišnjeg sistematskog zaglupljivanja koje se u BiH predstavlja kao proces emancipacije konstitutivnih naroda.

Između zakona i stvarnosti: sistemski nerad inspekcije (dio II)

Ko je odgovoran za nezakonitu gradnju uz Sanu?

Tematska sjednica Općinskog Vijeća (S. Most) od 18. marta 2026. godine je bila posvećena zaštiti rijeke Sane i pritoka. Svaku pohvalu zavređuje politička aktivnost sa inicijativom koja je uslijedila donošenjem i objavljivanjem deset zaključaka. Zaključci se mogu preuzeti na linku: https://sanskimost.gov.ba/wp-content/uploads/2026/03/Zakljucci-tematske-sjednice-OV-a-S.Most_.pdf. Oni predstavljaju važan korak ka sistemskom rješavanju problema bespravne gradnje i jačanju zaštite rijeke Sane.

Prvi zaključak glasi:

„Zadužuje se služba za inspekcijske poslove da u roku od 90 dana od dana usvajanja zaključka, izvrši evidenciju bespravno izgrađenih objekata na obalama rijeke Sane.“

Šta s njim nije u redu?

Da bi se odgovorilo na pitanje moraju se shvatiti dometi zaključka, a za to je, opet, neophodno razumjeti kako zakoni reguliraju rad općinskih inspekcijskih službi. U Unsko-sankom kantonu je 2021. godine donesen novi Zakon o inspekcijama USK (Sl.gl. USK 3/2021). On detaljno regulira rad kantonalne inspekcije i uređuje jedinstven sistem inspekcijskog rada. Međutim, rad općinskih inspekcija se spominje samo u vezi sa nadležnostima i organizacijom inspekcijske službe (čl. 7. st. 2, 165). To znači da općinske inspekcije nemaju opće nadležnosti nego rade u oblastima koje su u nadležnosti lokalne zajednice – općine (javne površine, otpad, voda, grijanje, komunalni red i održavanje infrastrukture, kontrola građenja i dozvola, provođenje prostorno-planske dokumentacije itd.) i u tim oblastima osiguravaju poštovanje zakona. Konkretne nadležnosti zavise od svake oblasti (komunalna, građevinska, vodna itd.). Instrumenti koji općinskim inspektorima stoje na raspolaganju su široki i vrlo efikasni (izdavanje rješenja, zabrana rada, prekršajni nalozi i prijave), tako da inspekcijska služba bez poteškoća može upravljati lokalnom zajednicom i uspostavljati zakonito stanje. No, ona može vlastita ovlaštenja staviti u službu političkih partija, ličnog interesa inspektora ili zaštite grupnih interesa i tako uspostavljati pravnu anarhiju ili političko sluganstvo. Pošto spomenuti kantonalni zakon ne određuje organizaciju općinske inspekcije, interne procedure rada, specifične nadležnosti po vrstama inspekcija i uslove rada na komunalnom nivou, sve je to prepušteno općinskim odlukama (npr. o komunalnom redu, o parkiranju, o priključenju na kanalizacionu mrežu isl.) i regulirano je dijelom posebnim zakonima (npr. o građenju, o komunalnim djelatnostima). Tako je stvarna regulacija rada općinskih inspektora fragmentirana i nalazi se u pojedinačnim zakonima i općinskim odlukama , a ne u samom kantonalnom zakonu o inspekcijama. To otežava uvid u nadležnosti i kontrolu rada inspekcije. No, Zakonom o upravnom postupku (za pitanja procedure), Zakonom o organizaciji organa uprave u F BiH (za pitanja nadležnosti) i Zakonom o državnoj službi (za statusna pitanja) je dopunski reguliran rad inspekcija i ovi zakoni unekoliko ujednačavaju i „discipliniraju“ rad inspekcija.

Nazad na citirani zaključak. On se odnosi na „evidenciju bespravno izgrađenih objekata na obalama rijeka Sane“. Prema tome, za rad inspekcijske službe po ovom zaključku je relevantan kantonalni Zakon o prostornom uređenju i građenju USK. Njime su između ostalog precizno određeni rad, nadležnosti i mjere kojima raspolaže građevinska inspekcija u postupku reguliranja bespravne gradnje. Ovim dolazimo na područje primjene samog zaključka i ono će se razumjeti ako pogledamo šta Zakon o prostornom uređenju i građenju USK nalaže općinskoj građevinskoj inspekciji. U poglavlju XI odjeljak C su regulirane nadležnosti općinskog inspektora. One su postavljene u širokom spektru koji uključuje nadzor nad izradom planskih dokumenata, nadzor nad građenjem, nadzor nad kvalitetom ugrađenih materijala itd. Inspektori su ovlašteni da nalažu otklanjanje nepravilnosti, da obustavljaju gradnju, da uklanjanju građevine, da zabrane njihovu upotrebu, da izriču upravne mjere, da izriču mandatne kazne i pokreću prekršajne i krivične postupke. Sve u svemu, građevinski inspektor ima tako široka ovlaštenja i njihovom upotrebom i zloupotrebom može spasiti ili unakaraditi jednu urbanu sredinu ili čitave biotope, obalu i priobalne pojase tako što će ih prepustiti građevinskom nasilju. Uz sve to, zakon je izričito i detaljno regulirao obavezu urbanističko-građevinskog inspektora da preventivno djeluje na terenu među potencijalnim nelegalnim graditeljima kako bi suzbio nezakonitu gradnju (član 158). U smislu preventivnog rada (član 158. stavovi 2. i 3.) općinska inspekcija je obavezana da u saradnji sa lokalnim organima planira redovne javne tribine sa stanovništvom, da na tribine poziva pravne stručnjake i stručne službenike i da koristi sredstva javnog informiranja kako bi pojašnjavala proces zakonite gradnje i podsticala građane na poštivanje propisa o gradnji.

Na ovom mjestu valja zastati i zapitati se kada je i koliko puta u zadnjih deset godina inspekcijska služba izišla u susret samo ovoj obavezi? Isto pitanje se postavlja i u odnosu na obavezu inspekcije da na terenu uspostavi službu za praćenje stanja, da neposredno i telefonski kontaktira stanovništvo i građane radi dobijanja informacija. Pitanje je, dakle, šta je općinska inspekcija u smislu ove obaveze do sada poduzela. Ako je nešto i poduzimala, kako je onda moguće da se posebnim zaključkom mora tražiti evidencija bespravne gradnje? Da li i kako inspekcija planira svoje aktivnosti i izvršava svoju obavezu nadzora nad građenjem i provođenjem planskih dokumenata ako nema nikakve evidencije nelegalne gradnje?

Dio odgovora na ova i slična pitanja daje godišnji izvještaj rada inspekcijske službe. U takvom i sličnim izvještajima se precizno dokumentira obim i vrsta nadzora sa odgovarajućom statistikom i tabelarnim prikazima nezakonite gradnje, navodi se broj donešenih, provedenih i neprovedenih rješenja kao i broj i vrsta rješenja koja su u sudskoj proceduri. U godišnjem izvještaju inspekcija mora, dakle, iznijeti preciznu statistiku svoga rada iz koje se pouzdano može vidjeti broj bespravnih i broj legaliziranih objekata uz rijeke kao broj uklonjenih objekata po pravosnažnim rješenjima. Na osnovu takvog prikaza se može ostvariti uvid u rad inspekcijske službe u cjelini i svakog pojedinačnog inspektora. Pozitivan primjer odgovornog odnosa prema zakonskim obavezama predstavljaju tabele iz Plana rada urbanističko građevinske inspekcije Službe za inspekcijske poslove grada Bihaća za 2026. godinu (može se preuzeti pod linkom: https://www.bihac.org/files/content-documents/697c7b802abe1.pdf). Ovdje su detaljno evidentirani svi nelegalni objekti u vodotoku Une sa preciznim hronološkim podacima o rješenjima, o uklanjanju, o neizvršenim i izvršenim rješenjima (od 2022. uklonjeno 167 nelegalnih objekata) itd. Dokument je dakle javan i svako može ostvariti uvid u detalje koji ilustriraju rad inspekcijske službe i prema njima zauzimati odgovarajući stav o radu inspekcije. Gradski ili općinski vijećnici bez ovakvog uvida ne mogu donositi pouzdane zaključke o inspekcijskom radu.

Međutim, ovakav ili sličan dokument nije dostupan na internet stranici općinske Službe za inspekcijske poslove Sanski Most – ovdje se mogu pronaći samo opće informacije o djelokrugu rada i spisak inspektora. Pretpostavljam da inspekcija nema nikakve evidencije ili je možda krije od javnosti kao dokument o vlastitom neradu. To ujedno znači da o preventivnom radu ne može biti ni govora. Postoji, ipak, izvještaj o radu za 2025. godinu i plan rada za 2026. godinu. On je objavljen u Službenom glasniku Općine Sanski Most, u broju 1/2026 (može se preuzeti sa linka: https://sanskimost.gov.ba/wp-content/dokumenti/sl.%20glasnik.1-26.final.pdf), pod naslovom Godišnji plan rada Službe za inspekcijske poslove Općine. Sa ovim izvještajem općina zapravo nudi najbolji dokaz o neradu građevinske inspekcije. Izvještaj jednoznačno dokumentira da općina ne izvršava ni jednu od nabrojanih zakonskih obaveza. Svaki odgovorni vijećnik u Općinskom vijeću Sanski Most bi morao postaviti pitanje šefu Službe za inspekcijske poslove, poznaje li on zakonske obaveze i zašto ih ne izvršava. Jer, izvršavanje obaveza podrazumijeva da inspekcija u svakom trenutku ima uvid u broj i lokacije bespravno izgrađenih objekata, kako u Općini, tako i uz rijeke. Umjesto jedinog logičnog pitanja, vijećnici su se odlučili za zaključke kojim se od inspekcije traži izvršenje obaveza koje su ionako određene zakonom. Očigledno je da je Vijeću jasno da inspekija ne izlazi u susret vlastitim obavezama, no o mogućim sankcijama i traženju odgovornosti vijećnici ni ne razmišljaju. Općina koja kao moto vlastite web-stranice ističe „Grad koji povezuje ljude, prirodu i ideje“, „Gdje rijeke spajaju, a ljudi grade mostove“, a načelnik najavljuje da se „ulazi u novu fazu razvoja, uz viziju unapređenja kvaliteta života“, nema u izvještaju ni jedan podatak o planovima i mjerama građevinske ili vodne inspekcije, niti je naveden bilo kakav primjer nezakonite gradnje ili uspostavljanja zakonitog stanja uz rijeku Sanu. Valjda ovdje rijeke spajaju ljude tako što oni grade kako hoće i gdje hoće, a povezivanje ljudi, prirode i ideja je, kako drukčije razumjeti, otjelotvoreno u betoniranju obale, sječi i uništavanju rastinja, okupaciji državnog zemljišta i njegovog prisajedinjenja obalnim parcelama i, iznad svega, gradnji šadrvana, koliba, brvnara, konačno, kuća za odmor, kampova, septičkih rupa i bazena. Sve je to danas „činjenično stanje“ na obali Sane i pritoka.

Treba li naglašavati da bi javno obznanjivanje primjera nezakonite gradnje, bar u vodotoku rijeka, po sebi djelovalo preventivno. Takvi primjeri se ne mogu navesti jer ne postoje. Općinsko vijeće bi, prema tome, učinilo veliki korak ka uspostavljanju reda u vodotocima Sanskog Mosta da je umjesto prvog zaključka pozvalo na odgovornost šefa Službe za inspekcijske poslove i zatražilo od načelnika njegovu smjenu zbog višegodišnjeg nemara i kršenja zakonskih obaveza u području kontrole nezakonite gradnje uz sanske rijeke. Mislim da bi se ovakvim potezom omogućilo da na čelo službe dođe stručan, i prije svega politički neopterećen kadar (ako je to u ovoj općini moguće), koji bi mogao i morao krenuti od nule. A to znači od evidencije nezakonite gradnje.

Sada je na mjestu šefa Službe za inspekcijske poslove, kao i svi ostali šefovi i načelnik – SDA-kadar, diplomirani inžinjer poljoprivrede Elvis Pašić. Otkako ovdje pratim nezakonitu gradnju, a to je preko jedne decenije, on je na čelu ove službe. O njegovoj stručnosti i sposobnosti da osigura zakonit i efikasan rad inspektora najbolje svjedoči odgovor  na vijećničku inicijativu od 14. 09. 2021. godine (broj: 09-2215/21). Za odgovor mu je trebalo tri mjeseca od podnošenja inicijative, a danas je, nakon pet godina, značajan zbog toga što se odnosi upravo na problem nezakonite gradnje u vodotoku rijeke Sane. Vijećničkom inicijativom iz juna 2021. godine je traženo sljedeće: „Izvještaj vodnog inspektora o stanju obale rijeke Sane te šta se do sad poduzelo i šta se planira u budućnosti kad je u pitanju ovaj problem. Izvještaj građevinskog inspektora o nelegalno sagrađenim objektima na obalama rijeke Sane, te postupcima koji su do sada poduzeti.“ Pitanja su jasna. U najbitnijem se pita kakvo je stanje sa brojem i vrstom nezakonite gradnje, šta je inspekcija učinila i kakvi su planovi. Međutim, umjesto pozvanih inspektora, na dvije strane teksta odgovorio je šef službe Pašić (fotografija odgovora u nastavku).

Odgovor je napisan u 98 redova, a od napisanog teksta su svega tri rečenice u nepunih pet redova neposredno vezane za postavljeno pitanje. Citiram: „Sastavljanje traženih izvještaja sa ažurnim podacima sa terena u ovom trenutku, sa trenutnim kapacitetima Službe je skoro neizvodivo. U tom slučaju svi redovni poslovi i zadaci bi se morali zaustaviti, a takvu mogućnost nemarno. Ovim putem želimo reći i to da su u proteklom periodu kontrole vršene i danima vikenda ali je činjenica da se ne može bit i u svako vrijeme na svakom mjestu.“ Ukratko, u tom trenutku (iako je riječ o pregledu kontinuiranog, višegodišnjeg rada, ne trenutku) šef inspekcija nema pojma ni o čemu. U ostatku teksta se šef inspekcijske službe poziva na činjenice koje nisu utvrđene, a nije jasno kako je on do njih došao. On zatim, opravdava nezakonite intervencije u riječnu obalu, nabraja razloge koji nude pokriće za nerad njegove službe, daje poduku o materiji koju ne poznaje niti je ovlašten da je tumači (vlasniči odnosi) i stalno ponavlja da su članovi Općinskog vijeća upoznati sa konkretnim aspektima inspekcijskog rada, ne objašnjavajući na osnovu čega je došao do takvog zaključka i kako se onda općenito opravdava vijećnička inicijative. Jer, vijećnicima je svakako, tako njegovo objašnjenje, sve poznato! Čemu onda vijećnička pitanja?

Sve u svemu radi se o klasičnom whataboutizmu jer se izbjegava i ne daje odgovor na konkretna pitanja. Umjesto konkretnih argumenata iznose se irelevantna i pogrešna zapažanja kako bi se skrenula pažnja sa glavnog pitanja i relativirao problem koji je u centru: rad dva inspektora. Nemam namjeru čitaoca uveseljavati i zamarati opisom i analizama pojedinih navoda. Samo, radi ilustracije pravne nepismenosti, to mi je profesionalna slabost, uočavam da šef inspekcijske službe Pašić u ovom odgovoru, dakle 2021. godine, objašnjava kako vlasnici priobalnih parcela imaju pravo da uživaju u svojoj imovini u skladu sa Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima. Na stranu sad činjenica da ne navodi zakonske odredbe koje potkrepljuju njegovu tvrdnju o pravu „da uživaju i obalu i obalni pojas (ne prisvajajući)“ čime se krši obaveza na citiranje, pada u oči da Zakon o vlasničkim odnosima koji spominje 2021. godine ne važi i da je stavljen van snage još u augustu 2013. godine (stupanjem na snagu Zakon o stvarnim pravima F BiH koji objavljen je u Sl. nov F BiH u broju 66/2013. i počeo se primjenjivati od 06. marta 2014. godine, dakle, sedam godina i šest mjeseci prije nego što je šef inspekcijske službe Pašić napisao ovaj odgovor!). Od važećih zakona on citira Zakon o vodama F BiH kako bi dokazao „da nemaju svi pravi da koriste odnosno prolaze preko privatnog zemljišta uz vodotok“ (pravopisne greške iz originala su zadržane), kao da je to u nekoj vezi sa postavljenim pitanjem. Dakako, i ovdje progovara pravni diletant, koji sa mjesta šefa inspekcijske službe docira o materiji koju ne poznaje. Prije nego što o tome nešto kažem moram na par stavova svesti zakonsku regulaciju onih prava koja imaju vlasnici priobalnih parcela. Ukratko, oni smiju koristiti svoju privatnu parcelu izvan režima vodnog dobra; smiju obrađivati zemljište, saditi, održavati obalu u granicama dozvoljenog; tražiti vodne akte ako žele legalan zahvat u vodno dobro. Kao pravni princip važi da granica privatne parcele ne daje vlasniku pravo da raspolaže vodotokom ili javnim vodnim dobrom. Drugim riječima, čak i ako parcela izlazi na rijeku, vlasnik stječe pravo pristupa obali, ali ne i pravo vlasništva nad rijekom ili koritom. Prema tome, vlasnik priobalne parcele ne može prisvojiti dio rijeke u širini svoje parcele niti ga slobodno uređivati i graditi kao privatnu imovinu; može samo koristiti svoju parcelu uz poštovanje režima vodnog dobra i uz potrebna odobrenja.

Sve to šef inspekcijske službe Pašić vidi drukčije. On smatra da su građani „prinuđeni da svojim sredstvima uređuju obalu i štite obalu i svoje zemljište od odrona“ zato što hoće da imaju uređenu obalu i vodotok pored svog zemljišta. Prema ovom objašnjenju svaki vlasnik priobalne parcele ima pravo da uređuje obalu po vlastitom nahođenju, odnosno da u skladu sa svojim predstavama štiti svoje zemljište od odrona. Na stranu činjenica da su priobalne parcele u općini zapravo u promilima ugrožene sapiranjem obale i odronima, on bi ovako opravdao prenošenje jedne nadležnost sa federalne agencije na vlasnike parcela. Ako se prisjetimo poplava koje svake godine pogode općinu, lako je zaključiti da je vodotok Sane naglašeno poplavnog režima i da se krajnje restriktivno mora gledati na nasipanje obale, sužavanje korita, na gradnju potpornih zidova, na ograđivanje priobalnog pojasa i na izgradnju objekata neposredno uz vodotok. Čak i kada je zemljište privatno, za takve zahvate su potrebni vodni akti.

Pašićevim objašnjenjima nije mjesto u odgovoru na vijećničko pitanje i zbog toga valja posumnjati u razloge zbog kojih šef inspekcijske službe, skreće s teme i opravdava građevinske intervencije, odnosno gradnju zidova, stupova i stepeništa sa svim betonsko-kamenim „ukrasima“ u vodnom dobru. U Općinskom vijeću Sanski Most je teško pronaći vijećnika koji je „čisti“, odnosno, koji nema neku ličnu, porodičnu ili prijateljsku vezu sa nekom priobalnom parcelom i njenim korištenjem u nelegalnoj formi. U predizbornim raspravama za lokalne izbore je više puta spominjana nelegalna gradnja uz obalu tadašnjeg kandidata za načelnika i današnjeg predsjednika kantonalnog odbora SDP-a, Amira Hopovca, a načelnik u prethodnom mandatu i sada pravosnažni osuđenik zbog zloupotrebe službenog položaja, Faris Hasanbegović, je zajedno sa tadašnjim komandirom policije uništio obalu Sane u dužini njihovih parcela na jednom od najatraktivnijih ribarskih staza između Podova i Sokolova, napravivši od obale jalav zemljani nasip, a od korita izbagerisani plićak. Tako u ovom odgovoru šef službe Pašić kao da opisuje svoje potrebe i vlastite muke sa nekom parcelom uz rijeku koju valja „urediti“, ali tako da se ostane čistog službeničkog obraza. Ili, bar da se za to ne čuje. Prije bilo kakvog zaključka trebalo bi pažljivo provjeriti njegovo interese na parcelama uz rijeku. Možda bi iz ove perspektive odgovor na vijećničko pitanje iz 2021. godine dobio neki smisao jer bi se mogao razumjeti u kontekstu opravdavanja nezakonite gradnje uz rijeke. Ovako imamo pisani akt čiji žanr se ne moze tačno odrediti jer sažima pravno lupetanje, birokratske fantazije i pravne natuknice koje nas suočavaju sa realnim izgledima na (ne)uspjeh inicijative sa početka teksta.

Upravo su istekla tri mjeseca u kojima je trebalo pribaviti informacije o bespravnoj izgradnji objekata na rijeci Sani. Sa velikim zanimanjem očekujem izvještaj, posebno će biti zanimljivo pregledati spisak partijskih kolega i članova porodice naših vijećnika, uglednih građana i privrednika, policajaca i namještenika u javnom sektoru. Ili ga neće ni biti? Selektivno utvrđene činjenice i nisu činjenice nego spisak neprijatelja pa se popis urađen ovom metodom ne može ni smatrati izvještajem. S obzirom na čelnog čovjeka i njegovo decenijsko rukovođenje inspekcijskom službom ne treba imati ozbiljne nade u, kazano pravnim jezikom, tačno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja. Izvještaj o radu, plan rada inspekcijske službe i jedan besmislen ali ilustrativni odgovor o inventuri nezakonite gradnje iz 2021. godine preporučuju dipl. ing. poljoprivrede Elvisa Pašića za brzu smjenu sa mjesta šefa Službe za inspekcijske poslove. Općinsko vijeće bi samo u tom smislu moglo napraviti dobar politički potez: mali korak za OV, veliki korak za općinu.

Granice političke realnosti: protiv ustavnopravnog amaterizm

Nakon nastupa na HRT-emisiji „Otvoreno“ Zahiragić je dobio priliku da na hrvatskom kanalu N1-Zagreb ponovo govori o ustavnim aspektima zahtjeva da se „obespravljivanje Hrvata“ onemogući izborom predstavnika Hrvatskog naroda u Predsjedništvo BiH i izmjenom izbornog zakona. U gotovo četrdesetminutnom razgovoru je hrvatska publika imala priliku čuti obrazloženja ustavnopravnih premisa BiH. Zahiragić je manje-više optimalno iskoristio priliku i izložio je pravne argumente koji obesnažuju HDZ-ove primjedbe i adaktiraju ideologiju Domovinskog pokreta. Nije izgovoreno ništa novo. U pravničkim krugovima je ova tema više puta zaključena jasnim uputama na pisano ustavno pravo, ali se bolje čuje kada je izgovara političar i pravnik sa vrha jedne narodnjačke i etno-vjerski profilirane partije. Ko je htio i hoće da čuje, ima priliku. Ko neće, ne vrijedi ponavljati. Da će se uvijek pronaći neko razuman ko ipak ne želi čuti argumente pokazuje i trakavica ispod ranijeg fb-posta u kojem sam pozitivno ocijenio[1] Zahiragićev nastup na hrvatskoj RTV. Ovdje je unešen citat Bačanovićevog komentara[2] koji dokumentira kako se preskaču argumenti i zaobilazi predmet rasprave. U citiranom postu se ne odgovara na pitanje: Šta je netačno u Zahiragićevom stavu i na osnovu čega se (konkretno) može (i smije) javno utvrditi da se radi o „polupismenjakovom nastupu“. Nepovezanim nabacivanjem stavova se, ako razumijem, prigovara „ustavnom legalizmu“ i ironiziraju se argumenti o suštinskom nerazumijevanju BiH kao političke zajednice. Jer, insistiranje na ustavnom pravu, tako teza, zanemaruje realne odnose moći, interesa, identiteta i fetišizira ustavno pravo kao kombinaciju čarobnog štapića i kućnog priručnika za sastavljanje IKEA ormarića koja legalistički zatupljuje pa se ne vidi šta radi društvo, a država se svodi na seminarski rad o ustavnom pravu. Kao što se vidi iz fb-trakavice, takva objašnjenja se mogu smatrati „dobrim postom“.

Uobičajeno je da se u raspravama po društvenim mrežama koristi ignoratio elenchi i da se veselim ad hominem-doskočicama relativizira ili zaobilazi suština rasprave proglašavanjem kontrahenda, poisoning the well- metodom, apologetom ili propagandistom tuđih ideologija. Sve se to ilustrira spomenuta trakavica. Fb je, zapravo, zadnje mjesto na kojem treba reagirati i objašnjavati. Osim kad se radi o imenima, kao ovdje, koja mi nešto znače i od kojih očekujem odgovoran odnos prema riječima i tezama. Bačanović u diskurzivnoj zbrci nabada zanimljive i istinite argumente. Oni nemaju veze sa početnim problemom/pitanjem, ali pokazuju kako se unatoč nedostatku elementarnog pravnog obrazovanja ili uvida u pravne perspektive problema (izbor članova Predsjedništva BiH ili reforma izbornog prava npr.) od verbalne ipsacije prave prihvatljive teze, odnosno poopćiva mjesta koja će zasigurno jedan dio publike prihvatiti kao vjerodostojno tumačenje stvarnosti ili, čak, kao golu istinu koja će se opisati nekim izmišljenim i ontološki praznim pojmom kao što je npr. „komšićizam“. Svako bi morao uočiti da se ovdje ne radi o času historije i da jezik pravnika u udarnom terminu HRT-a priziva u sjećanje sadržaj važećeg ustavnog prava. On poziva na obavezu da se politički aktivizam kreće u njegovim okvirima. Historičar će jednom, kada sve prođe, opisivati ovaj fenomen, sada o njemu očigledno ne može iznijeti ništa korisnije od uvredljivih epiteta na račun „čakijaša Zahiragića“.

Ako se pristane na ovakav „metod“ pristaje se na zahtjev da se mjerodavno tumačenje političkog sistema prepusti povjesničarima, matematičarima, ljekarima svih vrsta, arabistima ili književnicima, samoproglašenim ekspertima i političkim analitičarima, svima, samo ne pravnicima. Ko još ima volje da se ovim bavi neka posluša osvrt Tarika Haverića između 8:10 i 10:40 minute sa YouTube-linka iz 2024. godine (razgovor o sekularnoj državi) . Tome nemam ništa dodati. Uz to, nije teško pronaći dokaze da upravo intelektualci spomenutih disciplina političku realnost, što je drugo ime za real-politiku, proizvode u jedinog generatora historije, pa time i njenog političko-normativnog dijela koji se zove ustavno pravo, a ustavne pravnike od kolijevke pa do (ustavnog) groba (ustavnog suda) prevode u puke citatomane bez ikakvog stvarnog učinka. Ovo o citiranju normi nije sasvim netačno, pod uslovom da se zanemare pravne supsumpcije. Na ovom mjestu bi bilo neprimjereno navoditi sve pozitivističke, moralno-filozofske, deontološke, sistematske i druge argumente koji demantiraju ovakav odnos prema pravu – to je već područje pravne nauke – ali je neophodno uputiti na jednu, svakom razumljivu premisu. Naime, realna politika/moć se ne formira i ne djeluje u pravnom vakuumu, ona je vezana i obavezana postojećim ustavnim sistemom. Samo revolucija i rat, a na to ovdje ne računam, stavlja ovu obavezu u vrlo ograničenom obimu van snage. Prema tome, u BiH postoji jedan ugovor, iz njega se čitaju ustavnopravne odredbe i one obavezuju sve aktere na političkoj sceni u koje ulaze i intelektualci sa vlastitim potrebama, ideologijom i uslužnom djelatnošću. Cilj nije savršeno, nego ustavno/zakonito rješenje. To znači da pripadnici Domovinskog pokreta, ako već hoće nešto reći o ustavnoj poziciji Hrvata, moraju pažljivo pročitati fusnote ustavnopravne literature i nešto više, odluke ustavnih sudova, Evropskog suda za ljudska prava i memoarsku građu autora Daytonskog sporazuma. Možda će se iznenadit da je tim ugovorom utvrđeno da u Predsjedništvu BiH nema predstavnika naroda i da se upravo takvo rješenje htjelo. Propisano je da se biraju isključivo predstavnici entitetskih građana. Kada građani Federacije BiH biraju članove Predsjedništva, oni ih biraju prema vlastitom ukusu, eventualno prema procjeni ko će na najbolji način zastupati interese BiH.  Kako je riječ je o najboljem dijelu ustava, očekujem da će se u pripremi ustavne reforme uočiti značaj građanskog principa i da će umjesto entitetske nadležnosti postati model za cijelu državu. To je, naravno, u suprotnosti sa rasprostranjenom i agresivnom interpretacijom, koju šire i ugledni hrvatski politolozi i koju zastupa i HAZU, da član iz reda hrvatskog naroda predstavlja interese Hrvata u BiH. Fb-komentar koji spominjem pokazuje da se na periferiji kompetentnog mišljenja zagovara „politička realnost“ koja se hoće odvojiti od važećih, još jednom, od važećih normi i redefinirati kao amorfna masa ideja i podataka: kao historijski afekt, kao matematička jednačina, kao društvo bez ustavnog legalizma. Tako se otvara prostor za dociranje s visoke intelektualne razine o nečemu što možda ima daleke veze sa ustavom, ali se to ne vidi, jer se ne vidi ni elementarna informiranost o Ustavnom pravu BiH i javnopravnim kategorijama. Bačanovićev komentar je ilustracije ovog trenda.


[1] Evo tog komentara: Da preslusam HRTov „Otvoreno: jesu li Hrvati ravnopravni s ostalim narodima u BiH“ i da izdrzim do kraja zasluzan je fb-post Vuka Bacanovica. Posvetio ga je Zahiragicevom (SDA) nastupu u emisiji, nasmijala ga je njegova prijetnja („neodoljivo komicno“) Herceg-Bosni u Zagrebu. Zahiragicevo ucesce vrednuje kao „polupismenjakov nastup“ i usporedjuje ga sa Vucicevim gardom i militantnim porukama. O sadrzaju, to me zapravo zanimalo, ni rijeci. Zahiragic je, medjutim, ucesnicima, sve sami polit-dusebriznici hrvatskog naroda u BiH, odrzao slovo o ustavnom pravu BiH i o realnim aspektima politickog sistema. Zato mi ostaje nejasno šta je u njegovom izlaganju bilo netačno ili „polupismeno“? Čak i ako prihvatim Bačanovićevu primjedbu da Zahiragic nastupa preglasno („glasno urla“), na pamet mi pada slika kočijaša: drukcije se ne moze sa zapregom koja vuce na stranu i prijeti da zapregu odvuce u jarugu cije se muljevito dno ne nazire. Njegovi sagovornici dobro su procijenili trenutak i zasuli gledaoce maštovitim konstrukcijama koje nemaju uporište ni u ustavnom pravu ni u pravno utvrđenim činjenicama. O tome sam već pisao, a potom odustao, jer ne vrijedi buditi političare koji se samo pretvaraju da spavaju. Jedan od učesnika, Raspudić, slusa samo sebe i lupeta do te mjere da svaki poluobrazovani pravnik ili politolog mora skupti svo raspolozivo strpljenje kako bi ostao do kraja emisije. Preporucujem, ipak, da se izdrzi i da se saslusaju objasnjenja svrsenog/skolovanog pravnika (Zahiragica), bar kao ilustracija mjere u kojoj upravo ova struka nedostaje u slicnim raspravama. Nazvati ga polupismenim moze samo neko ko ne razmije nista o predmetu ustavnih rasprava. Danas je to opsta pojava, i pravna nepismenost i potreba da se arbitrira u pitanjima koja su iznad svega pravne prirode.

[2] Evo tog citata: U povodu reagovanja uvaženog prof. Šarčevića na moju objavu o HRT-ovom instaliranju čakijaša Zahiragića za novog bošnjačkog lidera, imam samo reći da krasota ovakve argumentacije leži u tome što se Bosna i Hercegovina tretira kao da je seminarski rad iz ustavnog prava, a ne politička zajednica na jedvite jade sklepana nakon rata, međunarodnih pregovora i u kojoj tri decenije traju institucionalnog natezanja uz intervencije svemoćnog međunarodnog guvernera koji je sveukupno donio daleko više štete nego koristi kao uostalom i svaki kolonijalni upravnik koji nema interesa da ono čime upravlja ikada postane bilo šta drugo nego ono što jeste – kolonija. U toj disciplini poznatoj kao ustavni legalizam bez društva, dovoljno je otvoriti Aneks IV, podvući nekoliko članova markerom, naučiti tu materiju napamet i zaključiti da je stvar riješena. Kao da će stanovnici BiH jednog jutra ustati iz kreveta, pogledati član III Ustava i uzviknuti: „Pa naravno! Kako se toga ranije nismo sjetili?“ U tom svijetu političke krize ne nastaju zbog sukobljenih interesa, identiteta i odnosa moći, nego zato pripadnici Domovinskog pokreta očigledno nisu dovoljno pažljivo pročitali fusnote ustavnopravne literature. Ustav postaje nešto između čarobnog štapića i kućnog priručnika za sastavljanje IKEA ormara: samo slijedite uputstva i država će se sama sastaviti, pogotovo kad neko na HRT-u zaprijeti da će to baš tako biti.

Vira-te, olha para mim!

Jedan semestar sam proveo ovdje. Došao sam čvrstom namjerom da produbim svoja pravnofilozofska znanja, otišao sam, toga se sjećam s nelagodom, a da nisam otvorio ni jednu knjigu, nisam napisao ni rečenicu. Doduše, skupio sam nova iskustva koja više niko razuman ne bi očekivao za moje godine. Stan sam iznajmio, na neviđeno, za četiri, ostao sam šest mjeseci. Ulica u kojoj sam stanovao je odgovarala svom imenu i djelovala je uz sve tragove nekadašnjeg siromaštva kraljevski, Rua do Duque. Sad sam došao, nakon toliko vremena, zaključiti administrativne sitnice. Istina, sve se moglo obaviti online, ali sam svjesno odgađao ovu obavezu i odlučio se za Loja de Cidadão do Saldanha. Godio mi je osjećaj da sam dio ovog svijeta i da ću opet, za sljedeći Forschnungfreisemester, iako sam znao da od toga nema ništa, baš ovdje svoje akademske planove provesti bez odgađanja i bez izuzetka. Grad više ne pamtim po planu, nego po slikama i mirisima koji se kasnije nazovu sudbinom.

Slike jutra su Alfama i uske ulice koje su zaboravile da vode bilo gdje osim prema moru. Hladan kamen pod nogama, brižljivo poslagane bijelo-sive kocke u slikovne aranžmane po kojima hodamo i miris kafe iz otvorenih prozora uz tihi razgovor iz dubine soba. Zvuči važno i povjerljivo – nisam razumio ni riječ. Hodao sam bez žurbe niz Rua de São Miguel sve do Caféa O Galego jer sam uzeo više vremena nego što mi stvarno pripada. Znao sam da tamo čeka Salvatore, meni se osmjehivao podižući obrve s nekim značajem, s drugima je pričao i mlatarao rukama. Na balkonu su se sušile bijele košulje i veš. Činilo mi se da bih ovdje mogao ostati cijeli život. Ne zbog grada, nego zbog tog osjećaja da ništa ne mora biti završeno.

Popodne na Baixi su tramvaji zvonili kao da me tjeraju da ne zaboravim gdje sam, stajao bih u sjeni zgrada na Rua Augusta, ispred male kafane čija su vrata bila uvijek otvorena. Stolovi su bili ljepljivi od prolivenog vina i potrošenog vremena. Konobar je pričao prebrzo i smijao se kao da me poznaje godinama. Tu bih naručio nešto nerazumljivo, i bilo je bolje nego što sam moga očekivati. Na putu prema Bairro Altu se hvatalo predvečerje. Gubio sam se među stepenicama i grafitima. Grad je mirisao na dim i sol, a iz jednog podruma dopirala je muzika — nejasna, ali dovoljno jaka da zastanem. Jedino što sam naučio na portugalskom je izgovoreno ovdje: Vira-te, olha para mim! Sjedili smo na ivici pločnika i šutjeli bez nelagode. Utorkom smo odmah jutrom odlazili na buvljak Feira da Ladra. Tamo smo bili pošteđeni invazije turista sa pristiglih kruzera, zatrpane dvadesetosmice i tuk-tukova koji su se uguravali u svaki sokak. Sad su se lako razumijevali usputni grafiti: Tourist go home !

Noć je ovdje duža nego što se očekuje. Večeras je sabiram u jednoj od skrivenih ulica, iza vrata bez natpisa, među ljudima koji me prihvataju kao dio svoje priče u kojoj je sasvim prirodno da svaki korak po uspomenama fizički boli . Niko nije pitao odakle dolazim, činilo se da pripadamo svemu što se dešava, i ničemu poslije toga. Grad je utihnuo dok sam hodao prema stanu, ulica se ispraznila i koraci su dobijali zvuk koji ne smeta zaostalim gostima naslonjenim na zidove kafana. Svjetla su se lomila po pločniku kad sam čuo poznat glas: Vira-te, olha para mim!

Nisam se okrenuo, nastavio sam gledajući uz ulicu, sjećanja su promijenila zvuke koje čujem.

Između zakona i stvarnosti: sistemski nerad inspekcije (dio I)

Ko je odgovoran za nezakonitu gradnju uz Sanu?

Tematska sjednica Općinskog Vijeća (S. Most) od 18. marta 2026. godine je bila posvećena zaštiti rijeke Sane i pritoka. Plemenita politička aktivnost i inicijativa koja je uslijedila donošenjem i objavljivanjem deset zaključaka zavređuje pohvalu. Zaključci se mogu preuzeti na linku: https://sanskimost.gov.ba/wp-content/uploads/2026/03/Zakljucci-tematske-sjednice-OV-a-S.Most_.pdf. Prva četiri zaključka glase:

  1. Zadužuje se služba za inspekcijske poslove da u roku od 90 dana od dana usvajanja zaključka, izvrši evidenciju bespravno izgrađenih objekata na obalama rijeke Sane,  
  2. Pozivaju se vlasnici bespravno izgrađenih objekata da u roku od 30 dana, od dana stupanja na snagu usvojenih zaključaka, postupe u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima,
  3. Zadužuje se služba za inspekcijske poslove da nakon stupanja na snagu usvojenog drugog zaključka postupi sa pozitivnim zakonskim propisima,
  4. Za sve bespravno izgrađene objekte koji se nalaze u vodnom dobru i javnom vodnom dobru, biće postupljeno u skladu s pozitivnim zakonskim propisima,

Šta s njima nije u redu?

Građani se ne trebaju posebno pozivati da poštuju zakon – to se podrazumijeva. Isto vrijedi i za državnu upravu, s tim da je ta obaveza još strožija. Inspekcijske službe dužne su provoditi zakone i nadzirati njihovu primjenu u oblastima za koje su obrazovane. Upravo je to suština njihovog postojanja i osnivanja: osigurati primjenu zakona. One su obavezne postupati u skladu s pozitivnim (važećim) propisima. Ako to ne rade, načelnik općine, kao osoba odgovorna za njihov rad, dužan je poduzeti odgovarajuće mjere: pokrenuti disciplinske postupke, inicirati kontrolu njihovog rada putem viših inspekcija, pokrenuti upravne i prekršajne postupke zbog nepostupanja, te izdavati upute i smjernice za pravilnu primjenu zakona i drugih propisa.

U osnovi, iz zaključka 2. do 4. jasno proizlazi da inspekcijska služba ne postupa i da nije postupala u skladu sa zakonom, odnosno da je njen rad u oblasti kontrole zakonitosti gradnje u vodnom dobru nezakonit. Naime, ne bi bilo nikakve potrebe za formulacijama iz zaključaka da je inspekcija radila po zakonu! Takav stav dodatno potvrđuju sljedeći slučajevi:

  1. Dva rješenja od 27.05.2020. godine su donesena za obustavu gradnje u vodotoku rijeke Sane (ušće Glibaje), a zatim su šest mjeseci kasnije (!) 10.11.2021. godine za iste objekte donešena rješenja o rušenju i uklanjanju građevine kao i o vraćanju terena u prvobitno stanje (otrpavanje korita rijeke Glibaje koje je zatrpano šutom i građevinskim otpadom). Do danas inspekcija nije izvršila ova rješenja iako je to tehnički bilo jednostavno, a u budžetu su stalno bila planirana potrebna sredstva.
  2. Jedan od ovih objekata je priključen na elektrodistributivnu mrežu – to je prema tada važećem zakonu o građenju predstavljalo krivično djelo. Inspekcija je zapisnički utvrdila da je objekt priključen na elektromrežu i nije ništa više poduzimala.
  3. Inspekcija nikada nije provela inicijativu udruženja ribolovaca i utvrdila da li je izgradnja novog objekta na mjestu porušenog/nelegalnog objekta na lokalitetu Begići uz Sanu (parcela Kvrgić) u skladu sa zakonom. Danas se taj objekat nudi na prodaju.
  4. Građevinska inspekcija je 27.11.2015. godine utvrdila da je nedaleko od ušća rijeke Dabar u rijeku Sanu izgrađena betonska ploča dimenzija 5×12 m. Vlasnik građevine, nezvanično  tadašnji načelnik Halimović, nije bio prisutan na terenu, tako da inspekcija dalje nije ništa poduzimala.

Ovi su mi primjeri dostupni. Međutim, vjerujem da sve što je izgrađeno od Podova nizvodno do ušća Sanice, niz šadrvana, šupa, skloništa, ne znam kako bih nazvao te objekte, pa dalje od Begića nizvodno sve do Trnove i Podluga nemaju nikava odobrenja. Često se nalaze u vodnom dobru ili vodoplavnom području tako da su jednoznačno nezakoniti. Posebna priča je betoniranje obale, gradnja betonskih ploča, stepeništa, privatnih prilaza u javnom dobru ili postavljanje ograde sve u vodotok. Inspekcija ništa nije poduzimala iako je na to bila obavezna. Načelnici kojim sam redovno skretao pažnju na ove slučajeve također nisu poduzimali ništa. Prethodni načelnik Hasanbegović, koji je po isteku mandata pravosnažno osuđen za krivično djelo počinjeno u mandatu, sam je uništio dio obale uz svoju parcelu uzvodno od Podova prema Sokolovu. To samo treba vidjeti!

O razlozima možemo nagađati, ali sve se mogu svesti na političko nezamjeranje i klijentelizam. U tom smislu su zaključci koje citiram parole, koje će, usuđujem se prognozirati, ostati bez ikakog stvarnog učinka. Umjesto da OV insistira na utvrđivanju odgovornosti načelnika općine i šefa inspekcijske službe, eventualno formiranjem tijela koje će dokumentirati njihov nerad i pokrenuti političke i pravne postupke protiv odgovornih osoba u organima uprave, ono dijeli zaduženja koje su dio zakonskih obaveza i poziva na akcije koje su po sebi razumljive, opet kao dio zakonskih obaveza. To je kao poziv građanima da ne skaču sa verandi, višeg drveća i višespratnica. Budući da je zakon gravitacije nemilosrdan, građani koji ga ignorišu biće odmah sankcionirani. Za razliku od prirodnih zakona čija sankcija nastupa automatski, neovisno o ljudskoj volji, za sankcioniranje prema ljudskim zakonima je potrebna volja.

Tu leži problem i on se neće riješiti proklamacijom citiranih zaključaka.

Preminuo Jürgen Habermas: Utjecaj na društvene nauke

(J. Habermas, 18.06.1929. – 14.03.2026.)

Jürgen Habermas je danas, 14. marta 2026. godine preminuo u Starnbergu u 96. godini života. Vijest je objavio njegov izdavač, Surkamp, pozivajući se na porodicu. Habermas je bio jedan od najvažnijih mislilaca našeg vremena. Njegova glavna djela napisana su u Frankfurtu na Majni, gdje je 1950.ih započeo akademsku karijeru na Institutu za društvena istraživanja pod vodstvom Theodora W. Adorna. Habilitiran je u Marburgu 1961. godine radom „Strukturna transformacija javnosti“ (Strukturwandel der Öffentlichkeit). Nakon nekoliko godina rada na hajdelberškom Univerzitetu, preuzeo je 1964. godine katedru za filozofiju i sociologiju Maxa Horkheimera na Univerzitetu u Frankfurtu. Njegovo inauguracijsko predavanje objavljeno je 1968. godine kao knjiga „Znanje i ljudski interesi“ (Erkenntnis und Interesse, 1968). Tokom studentskih protesta, bio je prihvaćen kao pristalica koji je odbacio radikalizaciju studentskog pokreta.

U Starnberg kod Minhena preselio se 1971. godine, gdje je do 1981. godine vodio Max Planck Institut za proučavanje životnih uslova naučno-tehničkog svijeta i tu je okončao angažman objavivši svoje remek-djelo, „Teorija komunikativnog djelovanja“ (Theorie des kommunikativen Handelns). U Frankfurtu je 1983. godine ponovo preuzeo katedru za filozofiju i držao ju je sve do emiritiranja 1994. godine. Ostatak života je proveo na jezeru Starnberg, oglašavao se o političkim pitanjima, kao što su evropsko ujedinjenje, rat na Kosovu, istraživanje mozga i vjerski sukobi. Izjasnio se novembra 2023. godine o izraelskom postupku u Gazi navodeći da ga smatra opravdanim, pledirajući istovremeno na poštovanje ratnog prava i srazmjernu reakciju, što je podrazumijevalo poštedu civilnog stanovništva i otvaranje perspektive za postratni mir. Suprostavio se ocjeni da je Izrael počinio genocid u Gazi osuđujući antisemitizam u Njemačkoj. Takva stajališta su pretrpjela oštru intelektualnu kritiku koja je koncentrirana na tezu da je izraelskoj poziciji dao značaj koji joj ne pripada obezvređujući poziciju Palestinaca (Nancy Fraser, Judith Butler). Karakteristična odlika njegovog govora je bio otežan izgovor uzrokovan urođenim rascjepom nepca. Njegova posljednja monografija nosi naslov „Nova strukturna transformacija javnosti i deliberativna politika“ (Ein neuer Strukturwandel der Öffentlichkeit und die deliberative Politik, 2022.) U izdanju Fondacije Centar za javno pravo je, paralelno sa njemačkim izdanjem pod naslovom „Ogled o ustavu Evrope“ objavljen prevod njegove monografije iz 2011. godine Zur Verfassung Europas. Ein Essay.

Leipzig, 14. 03. 2026.

Prenošenje je dopušteno uz navođenje izvora

Granice daytonskog Ustava: strukturni deficiti i reformske opcije

Ustavna reforma u Bosni i Hercegovini nije pitanje političke volje, već ustavne nužnosti, jasno potvrđene stavovima pravne nauke, odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i presudama Evropskog suda za ljudska prava. Reformskom procesu mora prethoditi normativno modeliranje ustavnih promjena koje se, povodom tridesete godišnjice Daytonskog mirovnog sporazuma, moraju usmjeriti na jasno definiranje temeljnih ustavnih vrijednosti. Nužno je, stoga, utvrditi koje ustavne norme i obrasci političkog djelovanja više nisu prihvatljivi te oblikovati ustavno uređenje u skladu sa sistemom socijalnih vrijednosti koje zaslužuju pravnu zaštitu. Normativno težište reforme se nalazi između dva suprotstavljena koncepta ustavnosti: države utemeljene na etničkom principu i države zasnovane na građanskom principu jednakosti. Dosadašnji razvoj ustavnog poretka pokazuje izražen primat etničkog principa u praktičnoj politici, uz sistematsko potiskivanje građanskog principa na razinu simboličke ustavne dekoracije. Takva dinamika rezultirala je prevođenjem ustavnog sistema u posebne oblike etno-oligarhijske vladavine. Ustavna reforma se ne može provoditi izvan normativnih ograničenja. „Ustavni reformator“ nije ovlašten da proizvoljno konstruira vrednosni okvir ustava. On se mora kretati unutar granica pravne države.Jer, pravna država kao vladavina racionalnih i općih normi nužno pretpostavlja građanski principi institucionalnu zaštitu kolektivnih prava. Osiguranje normativne dominacije građanskog principa predstavlja temeljni zadatak ustavne reforme. Ovdje predloženi modeli stoje u funkciji njegove realizacije. Ustavni konvent se, s obzirom na trajnu blokadu parlamentarnih procedura, dodatno uvjetovanu etnodeterminizmom i interesima partijskih oligarhija, nameće kao nužan vaninstitucionalni mehanizam ustavne promjene. Takav konvent ima potencijal da objedini relevantne normativne stavove akademske zajednice, civilnog društva i šire socijalne baze. Akademske institucije, uključujući ANUBiH, mogle bi i trebale bi preuzeti krovnu organizacijsku ulogu kako bi se spriječilo ponavljanje istih,normativno beskorisnih rasprava na budućim jubilejima Daytonskog sporazuma. Analiza predstavlja dopunjeno i prerađeno izlaganje koje je autor održao na ANUBiH povodom obilježavanja tridesete godišnjice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (Sarajevo 18.11.2025.).

1. O povodu

Redovi koji slijede predstavljaju prigodnu analizu izabranih elemenata Aneksa 4 – Ustava BiH. Analiza je pripremljena povodom tridesete godišnjica potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma koju je ANUBiH obilježila multidisciplinarnim simpozijem. Sam simpozij predstavlja još jedan pokušaju da se naučnim raspravama i analizama kritički sagledaju stvarni razlozi ustavnih rješenja koji blokiraju funkcioniranje državnih institucija, usporavaju proces evropskih integracija te onemogućavaju uspostavljanje demokratskih standarda i standarda pravne države. Na ovaj način ANUBiH nastavlja jačati vlastitu tradiciju[1] obilježavanja okruglih jubileja prigodnim skupovima. Takvi skupovi, uostalom, predstavljaju rasprostranjenu formu javne verifikacije ovakvog oblika ustavotvorstva. Radi se o međunarodnom ugovaranju ustavnog teksta, u okviru mirovnih pregovora[2], što ovaj Ustav čini atipičnim. Stoga je sasvim razumljivo da najviše naučne institucije nastoje preispitati smisao takvog ustavnog rješenja, domete ovog ustavotvorstva, kao i vezu uspostavljenog ustavnog sistema sa društvenim razvijem i socijalnim napretkom.

Čini se, međutim, da pravnici ovim povodom nemaju ništa novo za reći. Ovaj, kao i drugi skupovi održani ove godine[3], dokumentiraju prazan hod jurisprudencije, politologije i srodnih disciplina. Ponavljaju se iste teme i iste dijagnoze u ispraznom nabrajanju poznatih nedostataka. Sve uz punu svijest o nemoći stručnog stava pred realnim interesima nacionalne i internacionalne politike. Ukratko se može zaključiti da u pozitivan bilans Daytonskog mirovnog sporazuma ulaze uspostava mira, zaštiti ljudskih prava i očuvanju države. U negativni ulazi konstatacija o nefunkcionalnoj državi, nehomogenom političkom sistemu sa neadekvatnom teritorijalnom organizacijom i mnoštvo nepravednih rješenja koja proizvode konfliktne konstelacije, diskriminiraju po više osnova, podstiču i štite različite forme korupcije.[4]

Godišnjice prate politički i socijalni rituala koji su izgubili svaku vezu sa stavom nauke o ustavnom pravu i predstavljaju samodopadljivo redanje floskula koje zamagljuju srastanje političke klase sa ustavnim sistemom. Na dvadesetpetu godišnjicu je jednoznačno isticana potreba za izmjenom ustava, a USA-diplomatija je slala poruke o neophodnosti reformi „koje se trebaju provoditi na bazi dijaloga i kompromisa“[5]. Ništa novo ni nakon trideset godina: U okviru proljetnog zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO saveza u Daytonu održan je panel o 30. godišnjici mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu – najbolji dokaz o ponavljanju ovih teza. Dakle, ponavljanje jednog te istog.[6] Danas je, uz tridesetu godišnjicu, na raspolaganju ovaj višak „neupotrebljive pameti“ tako da se uz obilježavanje tridesetogodišnjice mogu samo ponoviti nalazi prethodnih decenija. Nešto više ne mogu ponuditi ni redovi koji slijede.

2. Ustavna reforma?

U agendu skupa je ušla ustavna reforma kao samorazumljiva potreba. Ona podrazumijeva naučnu verifikaciju uzajamne ovisnosti ustavnih rješenja i funkcionalnosti države: da li važeći ustav uspostavlja funkcionalnu državu koja se stara o blagostanju i prosperitetu svojih građana ili je upravo on osujećuje? Odgovor na ovo pitanje su već dale akademske institucije i mora se primijetiti da ne postoji jedan „tačan“ odgovor. Sve u svemu, rezultat naučnih refleksija se može sažeti u zahtjevu da se reformom ustava promijene strukturni ustavni principi sa pratećim materijalnim rješenjima. To bi, po sebi, vodilo donošenju novog ustava.[7]

Donošenje novog ustava podrazumijeva i uspostavljanje novog političkog modela. U aktuelnim političkim konstelacijama to je nemoguć poduhvat zbog toga što su se praktične politike koncipirale kao mehanizmi za sprečavanje svih izmjena koje bi ugrozile postojeći model odlučivanja i kontrole javnih resursa. U političkoj praksi se sabotiraju pravni zahtjevi agresivnim falsificiranjem Ustavnog prava BiH[8]. Političke partije BiH se od stupanja na snagu Aneksa 4 razumijevaju kao predstavnici bih-naroda i praktičnu politiku vode kao „politiku u ime naroda“ Na taj način se potiskuju elemente građanske države iz parlamentarnih procedura i javnih rasprava i onemogućuje se „politika u ime (državne) nacije“. Od te premise se političke partije (samo)definiraju kao realizatori projekta etničko-teritorijalne podjele bosanskohercegovačkih resursa i kontrole privrednih tokova. Za partijsko rukovodstvo i članstvo se izvlače privilegije postavljene u lepezi povlašćivanja, od finansijskog profita do kulturno-vjerskih hegemonija. U svakom slučaju, praktična politika se, osloncem na ustav stavlja izvan ustavnog prava.

Prema tome, umjesto donošenja novog, moguća je reforma postojećeg Ustava. Kakvo mjesto u tom smislu pripada nauci o ustavnom pravu? Onadanas ne predstavlja djelotvoran faktor koji bi mogao pokrenuti ustavne reforme. Razlog je, na jednoj strani, gubitakugleda koji je utemeljen u činjenici da je od 90ih godina služila kao ideološka potpora velikodržavnim političkim projektima i neustavnom uklanjanju republike[9]. Na drugoj strani je činjenica da su prije petnaest godina zaokruženi naučni odgovori na daytonski sistem[10]. Oni su relevantni i danas, ali do danas nisu proizveli nikakve praktične učinke. Ustavnopravna nauka je postala tihi evidentičar kršenja prava i pravnih standarda. Njen bi se doprinos, eventualno, mogao tražiti u zahtjevu da se obesnaže politički falsifikati i da se osloncem na presude nacionalnog i internacionalnog suda identificiraju područja izigravanja pisanog ustava. Uz to, ona može inicirati rasprave, polemika i utvrđivati definicije kako bi se unaprijed oduzela mogućnost proizvoljnim interpretacijama ustavnog prava. Cilj bi dakle, mogla biti, naučna demistifikacija već uspostavljenih ideologema i mitologema ustavnopravnim i javnopravnim argumentima. Etno-ideologizacija ustavnog prava zahtjeva etnički ustroj države i osporava unitarizaciju političkih aktivnosti, sa nizom pratećih efekata u zakonodavstvu i raspodjeli nadležnosti.

Ako je nemoguće donošenje novog ustava, moguće je judikativno uravnoteživanje ustavnog prava tumačenjem koje uklanja nedostatke i u konkretnim slučajevima ustavna rješenja privodi standardima pravne države. Međutim, to je praksa kojom se ustavni model već korigirao u odlukama nacionalnog ustavnog suda i internacionalnog suda (ESLJP). U odlukama nacionalnog suda su korigirani sadržaji principa konstitutivnih naroda[11], normativne hijerarhije[12], raspodjele nadležnosti[13] i unitariziran je sistem zaštićenih socijalnih vrijednosti kao što su sekularnost, kolektivni identitet multietničkog društva, nediskriminatorska administrativna prakse[14], ljudska prava[15], demokratija i vladavina prava[16]. U odlukama internacionalnog suda(Evropskog suda za ljudska prava, ESLJP) nalaže se uspostavljanje nediskriminatornog sistema za izbore članova Predsjedništva i Vijeća naroda. Takav sistem u smislu sudskih odluka naglašava činjenicu da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu osigurati pravo da se kandidira za Predsjedništvo i Dom naroda[17]. Pravni argumenti, prema tome, tendenciozno naglašavaju značaj građanskog principa za uspostavljanje nediskriminatorske legitimne vlasti i upravo u tom smislu je neophodno odgovarajuće modeliranje ustavnih promjena (ustavna reforma) kao uvjeta za uspostavljanje normativnog okvira građanskom ustroju kojeg samo dopunjuje etnički princip.

3. Modeliranje ustava

Pod modeliranjem ustava podrazumijevam kompleksan postupak utvrđivanja ustavnih principa, njihove normativne konkretizacije, strukture i nadležnosti državnih organa. Radi se o postupku koji se opisuje kao dizajniranje ustava ili ustavna arhitekura, u kojem se iznalaze ustavna rješenja koja odgovaraju socijalnim potrebama, historijskom naslijeđu i stavovima nauke. Modeliranje u tom smislu objedinjuje historijsku realnost sa pravnim konstrukcijama i povezuje politiku sa pravom[18]. Moguće kondicije ustavnih izmjena, koje bi se dizajnirale na taj način, mogu biti opisane sljedećim ciljevima: (1) održavanje državnopravnog kontinuiteta u skladu sa zahtjevom „legalne izmjene“ ustava, (2) demokratska legitimacija ustavotvornog organa i (3) zaštita ljudskih prava kao noseći element pravne države. Sva tri cilja su teorijski utvrđeni standardi koji predstavljaj izraz normativnih uvjeta kod modeliranja ustavnih promjena[19], a posljednji podrazumijeva formalno i institucionalno osiguranje principa „pravna država“.

U tom kontekstu se postavlja pitanje, u kojoj mjeri bi totalna revizija ustavnog teksta bila vezana formalnim granicama, budući da intenzivna reforma ustavnih rješenja može biti shvaćena i kao donošenje novog ustava, a sam akt izmjene bi mogao predstavljati formalnu nadležnost pouvoir constituant, dakle državne nacije. Važeći Ustav unekoliko olakšava odgovor na ova pitanja jer on sam postavlja niske zahtjeve za izmjene i dopune: u formalnom smislu je potrebna odluka Parlamentarne skupštine donesena dvotrećinskom većinom prisutnih članova Predstavničkog doma koji su glasali. U materijalnom smislu se ne smije dirati u postojeći standard zaštite ljudskih prava, što predstavlja nizak prag koji određuje Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava, dakle, internacionalni dokumenti koji jamči ljudska prava u „minimalnom standardu“ – onom o kojima su se članice Vijeća Evrope mogle usaglasiti i preuzeti obavezu da ih poštuju. Radi se o uobičajenim, odnosno, tipičnim ograničenjima legalnog ustavotvorca koja su niža od atipičnih ograničenja totalnih ili parcijalnih revizija ustavnog teksta[20]. Formalni i materijalni pristup reformi ustavnog teksta po sebi nije kompliciran, komplicirane su političke konstelacije i vrijednosti koje kao vlastite programe provode političke partije.

Ta nas konstatacija uvodi u realne probleme reforme bosanskohercegovačkog ustavnog sistema: postupak ustavnih promjena je jednostavan i on bi se u politički homogenoj situaciji mogao provesti bez nepremostivih ili teško premostivih zapreka. Međutim, konkretni socijalni i politički odnosi postavljaju pred „ustavnog reformatora“ nepremostive poteškoće. Riječ je o suprotstavljanju dva modela budućeg uređenja: etničkog principa i građanskog principa[21]. Prvi je uobličen kao ustavnopravni princip koji ima svoj institucionalni korelat u Vijeću naroda. Drugi je institucionaliziran u Predstavničkom domu, Predsjedništvu i pravnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava[22] i predstavlja referentnu pretpostavku pravnoj državi[23].

Time se dolazi do centralnog problema koji uvjetuje modeliranje ustavnog rješenja, naime do utvrđivanja sadržaja i obima ustavne reforme. Da se radi o složenom pitanju o kojem se ne može uspostaviti politička saglasnost svjedoči i ovaj jubilej: iako je uočena i jasno definirana potreba reformiranja ustavnog sistema, procedura je preko dvadeset godina paralizirana i stalno joj se vraćamo akademskim raspravama. U osnovi, reforma Ustavnog prava BiH predstavlja problem mikrostrukture pravnog uređenja. Načelni orijentir je dualni model, dakle, paralelno postojanje normi ponašanja i normi sa sankcijom. Norme sa sankcijama su nedvosmisleno pravne norme. Upitno je da li se norme ponašanja nužno izvode iz normi sa sankcijama. Ako norma sa sankcijam prethodi normi ponašanja, mora se prihvatiti da se radi o socijalnoj normi koja je samo dodatno osigurana sankcijom. Pravno-sociološki je nesporna uzajamna zavisnost normi ponašanja na jednoj od normi sa pravnim sankcijama na drugoj strani. To bi praktično značilo da norme sa sankcijama koje nemaju više prihvatljivost u socijalnoj bazi moraju biti napuštene, jer ne odgovaraju rasprostranjenom osvjedočenju u smisao njihovog postojanja[24]. Za područje reforme ustavnog prava BiH bi se u tom smislu moralo razjasniti koje norme ponašanja nalažu napuštanje normi sa sankcijama (ustavnih normi) i u kom smislu se mora koncipirati ustavna reforma. Kompleksan zadatak koji pravnici, ali ni političari, ne mogu riješiti bez ekonomskih, demografskih i socio-psiholoških analiza. Naučne ustanove BiH ovdje imaju široko područje rada bez kojeg se ne može zamisliti perspektivna reforma ustavnog prava.

4. Granice: pravna država (Rechtsstaat)

Prema tome, utvrđivanje sadržaja i obima ustavne reforme zavisi od sistem (socijalnih, moralnih, političkih i pravnih) vrijednosti koje država i njen nosilac, državni narod, definiraju i prihvataju kao egzistencijalnu bazu na kojoj grade državu. Međutim, formuliranje takvih vrijednosti danas ne može biti proizvoljno jer je ono ograničeno standardima koji se u internacionalnim normama i u nacionalnom bilansu historije pokazuju kao zaštita minimalnih prava (ljudska prava i slobode), kao standard kontrole vršenja državne vlasti (vladavina prava), kao standard ratovanja (ius in bello) i kao standard zaštite prirode (ekološki ethos s ekološkim pravo). Sve navedene standarde je teorijski moguće obuhvatiti principom pravne države (Rechtsstaat). Pravna država je integralni nadomjestak za pojedinačne pravne zapovijesti koje obavezuju modernog ustavotvorca[25]. Drugim riječima, takve zapovijesti se ne smiju kršiti ili obarati u pogledu nivoa zaštite materijalnih vrijednosti. One u pogledu modeliranja ustavnih promjena obavezuju i bosanskohercegovačkog reformatora.

Specifikacija pojma pravna država je otežana s obzirom na materiju (prirodnog, političkog, novinarskog) jezika koji onemogućuje utvrđivanje striktno pravnog ili ustavnopravnog sadržaja. Pojam je u svakodnevnom jeziku, prevashodno političkom upotrebom koja ne vodi računa o njegovom značenju i specifičnim konturama, izlizan do neraspoznatljivosti. Tome jednako doprinose pravnici i najviši sudovi jer se značenje riječi mijenja sa stalnom izmjenom činjeničnog stanja na koji se pravnodržavne norme primjenjuju. Specifikacija se, međutim, može razumjeti, i ovdje se koristi u tom smislu, kao utvrđivanje onih elemenata koji pravnu državu odvajaju od normiranih ustavnih vrijednosti istog ranga[26].

Pravna država je, prema tome, visoko osamostaljeni pravni princip kojeg na jednoj strani specificiraju emancipatorski zahtjevi prosvjetiteljstva[27] sa ustavnom državom koja organizira političku moć i usmjerava je normiranim pravcima[28], a na drugoj konstitutivni (primat ustava i prava, obaveze diferenciranja državnih vlasti, zakonitost uprave, sudska zaštita pred javnom vlasti i obaveza na obrazloženu odluku), nomokratski (vezanost za zakon, zabrana proizvoljnosti, pravna sigurnost, zahtjev za distancom kao izraz sudijske nezavisnosti i zahtjev određenosti) i relacioni (sudska, procesna i upravna srazmjernost i javnost) elementi[29]. Ustavnim modeliranjem se ne smiju dizajnirati rješenja koja obaraju ove standarde zbog toga što oni predstavljaju bitne osobine pravne države koje važe kao „dijelovi“ elementarne karakteristike principa pravna država. Ako nisu zajamčeni u ustavnom sistemu i osigurani u realnosti socijalnih odnosa konkretan ustavni model i politički sistem nema kvalitet pravne države. U tom smislu je bosanskohercegovački ustavotvorac, odnosno, svaka vlast koja se odluči na reformu postojećeg ustavnog modela, obavezana da modeliranjem ustavnih reformi osigura primjenu ovih elemenata.

Stvarni dometi principa pravna država neće se shvatiti ako se izostavi egzaktan uvid u proces donošenja zakona. Zakoni su izraz demokratskog razumijevanja legitimacije i prema zamisli pravne države, usmjeravaju državnu moć i vežu državnu vlast. Njihov pravnodržavni kvaltet slijedi iz odgovora na pitanje, kako se legitimira zakonodavno tijelo. U formalne osobine zakona u smislu pravne države ulazi zahtjev da se zakon razlikuje od naredbe, uredbe ili nekog akta uprave, odnosno da se voljno-regulativni element koji je imanentan normativnom uređivanju odnosa razdvoji na racionalni i voluntaristički[30]. Prvi je izraz opće volje, drugi je izraz pojedinačne (samo)volje. Racionalni zakoni stoje u funkciji iznalaženja normativnih pravila koja su, ili u službi svih, ili dominantne većine građana, i u tom smislu oni služe kao opća pravila (zakoni) čija se racionalnost ogleda u jasnoj distanci prema konkretnim, partikularnim interesima. Voluntaristički zakoni su izraz volje/samovolje pojedinca ili jedne grupe koja se može identificirati prema nekom kriteriju, npr. imovinskom statusi, boji kože, vjeri, etničkoj pripadnosti isl. Dakle, samo racionalni zakon otjelotvoruje osobine onog akta koji dovodi do važenja Kantovog princip uma prema kojem maksima odlučivanja može biti tačna samo ako je poopćiva[31], tako da zakonitost postaje suštinom pravne države jer osigurava jednakost pred zakonom, predvidivost i kontrolu državnog djelovanja. Iz unutrašnje logike racionalnog zakona slijedi zahtjev da se zakonodavna tijela uspostavljaju prema građanskom principu, odnosno da se legitimacija zakonodavnih tijela uspostavlja prema pravilima proceduralne legitimacije koja polazi od apstraktnih građana, odnosno, od birača koji je u izbornoj proceduri anonimiziran u pogledu rasnih, vjerskih ili etničkih osobina. Ako se ustavna država hoće konstituirati kao pravna država, ona mora osigurati građanski princip, bilo kao isključivu, bilo kao dominantnu formu proceduralnog legitimiranja zakonodavnog tijela, a time i državnih vlasti u cjelini. U suprotnom se ona izobličuje u neku formu autoritarne vladavine, a prateći ustav postaje platforma autoritarizmu i političkoj samovolji[32]. Princip pravna država podrazumijeva demokratiju u kojoj apstraktni građani legitimiraju zakonodavna tijela što objašnjava činjenicu da pozitivno pravo nije legitimno samo zbog toga što je po svom sadržaju pravedno, nego upravo zbog toga što je doneseno u postupcima koji su prema svojoj strukturi pravedni, odnosno demokratični.[33]

Modeliranje ustava prema zahtjevima pravne državnosti ne isključuje grupno-kolektivna prava. U etnički nehomogenim državama, kakva je BiH, takav zahtjev podrazumijeva uspostavljanje mehanizama koji će izići iz formalnog uvjeta zakonodavstva. U pravnoj državi se mora osigurati integraciju kolektivnih prava u cjelinu političkog uređenja. Utvrđivanje jedne apsolutno nedodirive sfere individualnih prava koja važe izvan i iznad grupnih identiteta (etnija, nacija, grupa) predstavlja reakciju na ovaj zahtjev i nadogradnju pravne države segmentom zaštite grupnih prava kojima se u specifičnoj sferi štite kolektivi: konstitutivni narodi, kulturne i nacionalne manjine.[34]

O tome se pri modeliranja ustavne reforme mora voditi računa tako što će se građanskom principu osigurati primat, naime, status nosećeg principa na kojem će počivati politički sistem. Etnički princip se mora osigurati kao nadopuna građanskom principu i staviti u funkciju zaštite kolektivnih prava koja se na zadovoljavajući način, ili nikako, ne mogu zaštititi mehanizmima predviđenim za individualna ili manjinska prava[35].

5. Dihotomija građanskog i etničkog

Prethodna objašnjenja ističu činjenicu da daytonski model pokazuje ozbiljne pravnodržavne deficite[36] i da asimetrije ustavnih rješenja[37] favorizuju različite tipove vladavine „u ime naroda“, koje se mogu označiti kao etnokratija[38]. Takvi oblici vlasti nisu komatibilni sa principom pravne države. Uz to, očigledna je uzajamna povezanost između etnokratskih struktura i trajne blokade Bosne i Hercegovine, kako u pogledu unutrašnjeg ekonomskog i kulturnog razvoja, tako i u pogledu integracije u međunarodne asocijacije koje bi mogle potaknuti uspostavljanje odgovorne politike i socijalnog prosperiteta.

Modeliranje ustavnih promjena se stoga mora koncentrirati najprije na korekciju onih ustavnih rješenja koja stoje izvan standarda pravne države. U središtu tih promjena mora se nalaziti jačanje principa građanske države[39]. Pri tom pod građanskom državom ne mislim na vulgarizirana objašnjenja da je svaka država građanska, samim tim što u njoj žive građani[40] nego na javnopravnu verifikaciju činjenice da je građanin osnovna legitimaciona jedinica ustavnog i političkog sistema. Takav sistem mora osigurati da vlast proizilazi iz volje građana, a ne iz volje kolektivnih subjekata koji se predstavljaju kao konstitutivni narodi.

U oblasti izbornog prava ovaj princip se konkretizira pravilom „jedan čovjek – jedan glas“. Njemu se nužno moramo vratiti ukoliko želimo osigurati pretpostavke odgovorne vlasti i materijalne vrijednosti pravne države. Konačno, presude Evropskog suda za ljudska prava jasno trasiraju pravneuvjete za primat građanskog nad etničkim principom: u predmetu Sejdić i Finci zabranjuje se diskriminacija „ostalih“, u predmetu Zornić diskriminacija građana koji se ne žele etnički izjašnjavati, a u predmetu Pilav teritorijalno-etnička diskriminacija. Sud time jasno poručuje da je pojedinac nosilac prava, da ta prava ne smiju zavisiti od mjesta prebivališta te da kolektivna prava ne smiju blokirati individualna politička prava.

Ako etnički balans može postojati samo pod uvjetom da ne proizvodi diskriminaciju građana, onda je cjelokupan ustavni sistem potrebno uskladiti sa standardima pravne države tako što će princip građanske države biti uspostavljen kao temeljno ustavno načelo, dok će princip etničke države, odnosno države konstitutivnih naroda, imati dopunski i korektivni karakter[41]. Prateće legitimacione procedure moraju biti jasno osigurane ustavom i dosljedno konkretizirane izbornim zakonodavstvom.

To drugim riječima znači da se oba principa, građanski i etnički, u najjednostavnijoj formi, mogu osigurati dvodomim parlamentom – kako je i sada slučaj. No, usklađivanje sa pravnom državom iziskuje izvjesnu deregulaciju sadašnjih rješenja. Jedan dom mora predstavljati državu kao cjelinu i biti strogo uspostavljen prema građanskom principu, dakle, opšte izborno pravo i glasanje za političke partije koje konkuriraju na tržištu političkih ideja. Drugi dom mora fungirati kao predstavništvo konstitutivnih i nekonstitutivnih naroda sa zakonodavnim vetom na ograničen i unaprijed određen krug pitanja. Uvođenje „građana“ u ovaj dom („ostali“) je neophodno radi osiguranja ravnopravnog položaja „ostalim“ građanima koji su u istom ustavnom rangu kao i konstitutivni narodi. Precizno definiranje materije koja je predmet mogućeg veta u ovom domu predstavlja izraz potrebe za uklanjanjem proceduralnih blokada i predvidivosti parlamentarnog rada – bez toga nema pravne države.[42]

Izmjenama također podliježe institucija Predsjedništva BiH. Ona bi u smislu zadovoljavanja kriterija pravne države s obzirom na teritorijalnost morala uravnotežiti građansko sa etničkim . Jer, građani BiH (ne građani entiteta) moraju neposredno ili posredno da odlučuju o njegovom sastavu. Postojeći model nije u skladu sa građanskim principom kao elementom pravne države zbog toga što diskriminira na teritorijalnoj osnovi i jedan državni organ legitimaciono odvaja od državljana birača, dakle od državnog naroda (nacije). Tridesetogodišnje političko iskustvo i judikati ESLJP ne daju prednost ni modelu inokosnog ni modelu kolektivnog organa – rješenje zavisi od nadležnosti. Za posredan izbor u Parlamentarnoj skupštini BiH, uz suglasnost oba doma, govori prohodnija procedura za izmjenu ustava. Sve podrazumijeva jačanje građanskog principa i slabljenje etno-narodnjačkog predstavljanja u političkom sistemu. Ovako postavljen sistem bi uspostavljao uvjete za odgovorno predsjedništvo: svaki član bi morao voditi računa o interesima države (državne nacije), a ne entiteta kao izborne baze što bi automatski vodilo prema efektivnoj kontroli svih oblika političke korupcije i zloupotreba ovlaštenja.

6. Korak dalje: deregulacija strukturnih principa Aneksa 4

Prethodni nalaz tek djelimično odgovara normativnoj potrebi da se postojeće ustavno rješenje uskladi sa standardima pravne države. On ne počiva na potpunom i sistematskom uvidu u sve elemente ustavnog poretka, posebno u one koji onemogućavaju, ili barem ne stvaraju nužne pretpostavke, za uspostavljanje pravne države kao države-servisa i države prosperiteta. Princip pravne države ne može se svesti na parcijalne korekcije. On zahtijeva sveobuhvatne zahvate u postojeći ustavni sistem i podrazumijeva nužno integralni skup zahtjeva za uređenom i pravednom državom: efektivnu zaštitu ljudskih prava, stvarnu podjelu vlasti, materijalnu pravdu, strogi sekularizam, dosljedno republikanstvo, te normativnu i institucionalnu integraciju acquis communautaire u ustavni i politički duktus države[43] kako bi ona svojim sistemom bila usmjerena ka društvu blagostanja. Bez takve transformacije, pozivanje na pravnu državu ostaje puka retorička figura bez normativnog sadržaja.

Iz toga slijedi da je neophodno reformirati sve ustavne elemente koji odstupaju od principa pravne države: rješenja i institute koji generiraju ustavne antinomije, normiraju neekonomičan i nefunkcionalan teritorijalni ustroj, uspostavljaju nejasne i konfliktne raspodjele nadležnosti te favorizuju legitimaciju koja derogira građanski princip kao temeljnu pretpostavku političkog poretka. Sve dok ovi elementi ostaju na snazi, ustavni sistem ne može biti kvalificiran kao pravnodržavni. On ostaje etno-oligarhijski, normativno fragmentiran i strukturno disfunkcionalan poredak.

Pravnodržavno modeliranje ustavne reforme mora stoga polaziti od sveobuhvatne deregulacije strukturnih principa sadržanih u Aneksu 4. Takva deregulacija ne predstavlja tehničku korekciju postojećeg ustavnog teksta, već radikalno normativno preusmjeravanje ustavnog poretka. Njena temeljna svrha mora biti normiranje ustavnih rješenja koja vode sistemskoj deetnizaciji ustavnog prava i njegovom potpunom usklađivanju sa standardima građanske i pravne države. Bez tog zahvata, svaka reforma ostaje ograničena na formalne prilagodbe koje ne dotiču suštinu ustavne disfunkcionalnosti.

Ispunjenje navedenog zahtjeva moguće je isključivo putem niza međusobno povezanih i normativno konzistentnih ustavnih intervencija. One, s jedne strane, moraju deregulirati postojeće strukturne principe važećeg Ustava (Aneksa 4), a s druge strane zahtijevaju odlučne zahvate u javnopravnu nominaciju federalnih jedinica, u teritorijalni ustroj države, u temeljno preoblikovanje parlamentarnog tijela i redefiniranje pravila političke legitimacije, kao i u organizaciju i funkcionalnu nezavisnost sudske vlasti. Sve navedene intervencije predstavljaju nužne pretpostavke uspostavljanja koherentnog, racionalnog i na principu pravne države utemeljenog ustavnog poretka.

Lista minimalnih korektura, čiju validnost potvrđuje veza pravne države sa socijalnim napretkom prema društvu blagostanja, obuhvata sljedeće elemente[44]:

1. DenominacijaRepublike Srpske odstranjivanjem pridjeva „srpska“ iz imena entiteta i usvajanje naziva koji je etnički neutralan.

2. Teritorijalna reorganizacija:

Varijanta 1: Federalizaciju manjeg entiteta uvođenjem više teritorijalno osamostaljenih jedinica u rangu regija/kantona/pokrajina sa statutarnom autonomijom i nadležnostima zakonodavne prirode u području izvršavanja entitetskih zakona i upravljanja lokalnim resursima. Analogno rješenje za veći entitet uz unitarizaciju sadašnjih kantona i njihovo teritorijalno okrupnjavanje.

Varijanta 2:Regionalizacija državnog teritorija koja vodi racionalizaciji birokratije i budžetske potrošnje, umjesto dva entiteta i deset kantona ustrojiti četiri do šest visoko osamostaljenih teritorijalnih jedinica. Teritorijalne jedinice (novi entiteti) se moraju nominirati prema pravilu etničke neutralnosti. Proces podrazumijeva denominaciju Republike Srpske i zamjenu ovog imena etnički neutralnim pojmom. To je ključna pretpostavka za uspostavljanje pravnog reda.

3. Komplementarno preuređenje državnog nivoa uvođenjem doma entiteta (regija) umjesto doma naroda i zadržavanjem kategorije „vitalnog interesa“ koji će se štititi na nivou klubova etničkih delegata u predstavničkom domu.

4. Uvođenje kolizione norme u korist državnog prava sa novom raspodjelom kompetencija između države i entiteta[45]. Posljednje, prema modelu unitariziranog zakonodavstva: materijalno i procesno pravo na državnom nivou i regulacije izvršenja državnih zakona na nivou entiteta. Zakonodavne nadležnosti države definirati kao isključive, okvirne i konkurirajuće uz taksativno nabrajanje područja regulative.

5. Nova regulacija legitimacionih mehanizama i sastava pojedinih domova i predsjedništva BiH. U novom domu entiteta osigurati ravnopravnost oba entiteta prema broju izabranih poslanika kao i etnički sastav prema broju stanovnika. Za izbor predsjedništva odrediti se prema dvije opcije:

varijanta 1: izbor inokosnog organa procedurom od više kandidata u parlamentarnoj skupštini (neovisno o etničkoj pripadnosti), uz bitno smanjenje predsjedničkih ovlasti (svođenje na simboličku reprezentaciju države prema vani) ili

varijanta 2: neposredni izbor inokosnog ili kolektivnog predsjedništva prema modelu jedan čovjek jedan glas, odnosno jedan čovjek četiri glasa – zavisno od obima zadržanih ovlaštenja – izborna baza država.

6. Precizno definiranje kategorije „vitalnog interesa“ na nivou državnog ustava[46], i to kao povreda specifičnog segmenta „kulturnih prava“ – upotrebe jezika, pisma, obrazovanja i kulturnog identiteta.

7. Odstranjivanje svih parlamentarnih procedura i mehanizma koji imitiraju entitesko glasanje, u bilo kojoj formi, kako bi se obezbjedile prohodne zakonodavne procedure i stvorili uvjeti za uklanjanje internacionalnih arbitara (OHR, Visoki predstavnik, sudije US BiH).

8. Ustanovljavanje jednog vrhovnog suda opšte nadležnosti na državnom nivou kao jedinstvene revizione i žalbene instance koja će se u pogledu nadležnosti razlikovati od Ustavnog suda BiH.

9. Usvajanje tako dopunjenog teksta u parlamentarnoj proceduri na službenim jezicima Bosne i Hercegovine.

Ovdje je riječ o normativnim pretpostavkama bez kojih ustavna reforma uopće ne može imati pravni smisao. Predložene korekture nisu preporuke niti analitičke smjernice, već nužni kriteriji ustavnog oblikovanja, čije zanemarivanje ne proizvodi alternativni ustavni model, nego pravno nefunkcionalan poredak. Njihova svrha jeste nedvosmislena afirmacija vrijednosti građanskog društva, uspostavljanje racionalne i hijerarhijski koherentne organizacije državne vlasti te njeno striktno usklađivanje s teritorijalnom strukturom države. Samo pod tim uvjetima moguće je uspostaviti unutrašnju sistemsku vezu između ustavnog poretka i socijalnog razvoja, odnosno orijentacije ka društvu blagostanja.

Lista minimalnih korektura ne predstavlja ni skup političkih želja ni teorijskih konstrukcija podložnih proizvoljnom prihvatanju ili odbacivanju. Riječ je o minimalnim normativnim zahtjevima koji proizlaze iz same ideje ustava kao vrhovnog pravnog akta. Ustavni poredak koji ne osigurava prohodan, efikasan i racionalno strukturiran zakonodavni proces prestaje biti pravni poredak u punom smislu riječi i svodi se na institucionaliziranu proizvoljnost.

Osporavanje navedenih načela moguće je samo uz eksplicitno negiranje pravne države kao takve i uz svjesno odustajanje od zaštite ljudskih prava. Svaka druga forma relativizacije predstavlja pokušaj zamjene prava političkom moći i stoga ne može biti prihvaćena kao legitimna pozicija u okviru savremene ustavnopravne teorije.

7. Kako do ustavnog teksta?

Nema nikakve sumnje da su parlamentarne procedure za izmjenu postojećeg ustavnog teksta blokirane etnodeterminizmom i interesima partijskih oligarhija[47]. Zbog toga je nerealno očekivati da se u ustavnoj proceduri reformira postojeći ustav[48]. Dosadašnji postdejtonski pokušaji jasno pokazuju da bi prepuštanje reforme etabliranim političkim strukturama bilo krajnje rizično. Političko divljanje pod rukovodstvom SNSD-a u Republici Srpskoj ili održavanje na vlasti hercegbosanskih paradržavnih struktura politikom integralnog HDZ-a, upućuju na realnu opasnost da bi takva reforma dodatno učvrstila teritorijalnu podjelu s izraženim etno-oligarhijskim karakterom. Time bi buduće generacije bile trajno vezane za visoko korumpirane sisteme, s minimalnim izgledima za stabilne odnose i opći društveni prosperitet.

Kada postoji snažan i konsolidiran politički front koji se oslanja na postojeće institucionalne mehanizme i sistematski održava status quo, svaka mogućnost pokretanja ustavnih izmjena ili dopuna biva unaprijed blokirana, čak i onda kada je njihova nužnost nesporna. U takvim okolnostima institucionalni okvir ne djeluje kao prostor demokratskog odlučivanja, već kao mehanizam očuvanja postojećih odnosa moći. Zbog toga se pitanje utvrđivanja ustavnog teksta ne može tretirati kao tehničko ili proceduralno, nego kao suštinski politički problem koji se ne može riješiti unutar samih institucija. U situaciji institucionalne paralize, insistiranje na isključivo institucionalnim rješenjima postaje ne samo neefikasno, nego i normativno neodrživo. Stoga je opravdano i nužno posegnuti za vaninstitucionalnim mehanizmima[49], uz jasno razlikovanje procesa utvrđivanja ustavnog teksta od njegove formalne ratifikacije kroz ustavnu proceduru. U tom kontekstu se konventski pristup – poznat u historiji ustavnosti kao odgovor na strukturne političke i društvene blokade[50] – nameće kao legitimna alternativa. Unutar ovog okvira bi se mogla uspostaviti stvarna i produktivna sinergija između akademske zajednice, NGO sektora i liberalnih političkih struktura, aktera koji su u postojećoj parlamentarnoj konstelaciji sistematski marginalizirani. Konventski rad bi, istovremeno, predstavljao oblik legitimnog demokratskog pritiska na političke partije koje trenutno blokiraju ustavne promjene, te bi se, uz sav potreban oprez, moglo očekivati da bi parlamentarni proces ustavne reforme bio pokrenut i normativno usmjeren upravo vaninstitucionalnim djelovanjem konventa[51].

Prema tome, do općeprihvatljivog ustavnog teksta moglo bi se doći korištenjem prednosti koje pruža konventski model ustavotvorstva. One se manifestiraju kroz sljedeće elemente:

  • Prije svega, kroz normativno i diskurzivno suočavanje domaće političke javnosti i građanstva s ustavnopravnim principima te relevantnim internacionalnim i nacionalnim normama koje čine dio važećeg ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, a koje nijedan politički akter ne može suspendirati niti derogirati pozivanjem na političku oportunost ili navodni „nedostatak političke volje“.
  • Nadalje, kroz institucionalizirano uključivanje pravne nauke u proces ustavotvorstva, kao i formalno i procedurama definirano učešće civilnog društva, pravnih praktičara i lokalnih društveno-političkih inicijativa u ustavotvornim postupcima.
  • Potom, kroz onemogućavanje etabliranih političkih struktura da, polazeći od postojećeg odnosa političkih snaga, normativno projiciraju ustavna rješenja koja bi buduće generacije obavezivala etno-nacionalističkim vrednosnim matricama i materijalnim ustavnim principima zasnovanim na historijski neodrživim konstrukcijama bosanskohercegovačke državnosti i velikodržavnim političkim projektima.
  • Konačno, kroz uspostavljanje fleksibilnog, ali pravno strukturiranog proceduralnog okvira za razmatranje i normiranje materijalnih ustavnih principa, koji bi se odvijao uz transparentnost i javni nadzor, čime bi se osigurala njihova ustavnopravna legitimnost i dugoročna normativna stabilnost.

8. Zaključak

Ustavna reforma je u Bosni i Hercegovini neophodna. Na jednak način je zahtijevaju jurisprudencija, odluke Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava. Reformi mora prethoditi modeliranje ustavnih promjena koje se danas, na tridesetu godišnjicu Daytonskog mirovnog sporazuma, moraju koncentrirati na definiranje temeljnih vrijednosti na kojima počiva ustavno pravo. Danas je potrebno utvrditi koje norme ponašanja i koje ustavne vrijednosti nisu više prihvatljive. Cilj je modelirati ustavno uređenje s obzirom na sistem socijalnih vrijednosti koje se u aktuelnom socijalnom kontekstu žele zaštititi. Utvrđivanje tih vrijednosti se odvija između dva suprotstavljena zahtjeva: zahtjeva za uspostavljanjem države etnija (konstitutivnih naroda) i zahtjeva za uspostavljanjem države građana (nosilaca apstraktne jednakosti). Dosadašnji razvoj ustavnog poretka može se rezimirati kao uspostavljanje primata etničkog principa u području praktične politike. Ono je praćeno rasprostranjenom praksom potiskivanja građanskog principa, sve do njegovog svođenja na puku ustavnu dekoraciju. Kao rezultat takvog razvoja, ustavni sistem se transformirao u specifične oblike etno-oligarhijskog poretka.

Ova analiza podsjeća na činjenicu da se ustavna reforma ne odvija u vrednosnom vakuumu te da „ustavni reformator“ nema ovlaštenje da proizvoljno bira sistem vrijednosti prema kojem će modelirati ustavna rješenja. Granice takvog djelovanja postavlja princip pravne države, koji kao vladavina racionalnih zakona u konstitutivnom smislu pretpostavlja građanski princip. Stoga se pred modeliranje ustavne reforme postavlja zadatak da se osigura dominantna pozicija građanskom principu koji, u vezi s pravnom državom, podrazumijeva i institucionalnu zaštitu kolektivnih prava. Predloženi modeli ustavne reforme stoje u funkciji realizacije tog postulata.

Predlaže se, konačno, uspostavljanje ustavnog konventa kao vaninstitucionalne reakcije na neprohodne parlamentarne procedure koje su dodatno blokirane etnodeterminizmom i interesima partijskih oligarhija. Ustavni konvent posjeduje potencijal da u reformirani ustavni tekst objedini stavove akademskih tijela, NGO-sektora i socijalne baze. U ovom smislu bi akademske institucije, uključujući i ANUBiH, mogle preuzeti krovnu ulogu organizatora kako se na narednim jubilejima Daytonskog mirovnog sporazuma ne bi ponavljali iste dijagnoze i neproduktivni zaključci.

Summary

Constitutional reform in Bosnia and Herzegovina is not a question of political will, but a constitutional necessity that has been clearly confirmed by legal scholarship and by the case law of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina and the European Court of Human Rights. The reform process must be preceded by the normative modelling of constitutional amendments, which, against the backdrop of the thirtieth anniversary of the Dayton Peace Agreement, must be geared towards a clear definition of fundamental constitutional values. It is therefore necessary to determine which constitutional norms and political actions are no longer acceptable. The constitutional order must be designed in accordance with a legally justifiable system of social values. The normative focus of the reform lies between two opposing concepts of constitutionalism: the state based on the ethnic principle (ethnostate) and the state based on the principle of civil equality (Rechtsstaat). The development of the constitutional order to date shows a pronounced primacy of the ethnic principle in practical politics, with the civil principle being systematically reduced to the level of a symbolic constitutional decoration. This dynamic ultimately resulted in a constitutional order with an ethno-oligarchic character of rule. Constitutional reforms cannot be carried out outside normative constraints. The ‘constitutional reformer’ is not authorised to arbitrarily shape the constitutional value system. He must act within the limits of the rule of law (Rechtsstaat), because the rule of law as the rule of rational and general norms necessarily presupposes both the civic principle and the institutional protection of collective rights. Securing the normative primacy of the civic principle is the fundamental task of constitutional reform. The models proposed here serve to achieve this goal. In view of the ongoing blockade of parliamentary procedures, which is additionally caused by ethno-determinism and the interests of party oligarchies, a constitutional convention appears to be a necessary extra-institutional mechanism for constitutional change. Such a convention has the potential to unite the relevant normative positions of academic bodies, civil society and the broader social base. Academic institutions, including ANUBiH (Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina), could and should take on the overarching organisational role to prevent the repetition of normatively inefficient debates on future anniversaries of the Dayton Agreement.

Zusammenfassung

Die Verfassungsreform in Bosnien und Herzegowina ist keine Frage des politischen Willens, sondern eine verfassungsrechtliche Notwendigkeit, die durch die Rechtswissenschaft sowie durch die Rechtsprechung des Verfassungsgerichts von Bosnien und Herzegowina und des Europäischen Gerichtshofs für Menschenrechte eindeutig bestätigt wird. Dem Reformprozess muss die normative Modellierung von Verfassungsänderungen vorausgehen, die vor dem Hintergrund des dreißigsten Jahrestags des Dayton-Friedensabkommens auf eine klare Definition der grundlegenden Verfassungswerte ausgerichtet sein muss. Daher ist zu bestimmen, welche Verfassungsnormen und politischen Handlungen nicht mehr akzeptabel sind. Die Verfassungsordnung muss im Einklang mit einem rechtlich vertretbaren System sozialer Werte gestaltet werden. Der normative Schwerpunkt der Reform liegt zwischen zwei gegensätzlichen Konzepten des Konstitutionalismus: dem auf dem ethnischen Prinzip gegründeten Staat (Ethnokratie) und dem auf dem bürgerlichen Gleichheitsprinzip basierenden Staat (Rechtsstaat). Die bisherige Entwicklung der Verfassungsordnung zeigt eine ausgeprägte Vorrangstellung des ethnischen Prinzips in der praktischen Politik, wobei das bürgerliche Prinzip systematisch auf das Niveau einer symbolischen Verfassungsdekoration reduziert wurde. Diese Dynamik mündete schließlich in einer Verfassungsordnung mit ethno-oligarchischem Herrschaftscharakter. Der „Verfassungsreformer” ist nicht befugt, das verfassungsrechtliche Wertesystem willkürlich zu gestalten. Er muss innerhalb der Grenzen der Rechtsstaatlichkeit agieren, denn die Rechtsstaatlichkeit als Herrschaft rationaler und allgemeiner Normen setzt zwangsläufig sowohl das staatsbürgerliche Prinzip als auch den institutionellen Schutz kollektiver Rechte voraus. Die Sicherung der normativen Vorrangstellung des bürgerlichen Prinzips ist die grundlegende Aufgabe der Verfassungsreform. Die hier vorgeschlagenen Modelle dienen der Verwirklichung dieses Ziels. Angesichts der anhaltenden Blockade parlamentarischer Verfahren, die zusätzlich durch Ethnodeterminismus und die Interessen von Parteioligarchien bedingt ist, erscheint ein Verfassungskonvent als notwendiger außerinstitutioneller Mechanismus für Verfassungs­änderungen. Ein solcher Konvent hat das Potenzial, die relevanten normativen Positionen der akademischen Gremien, der Zivilgesellschaft und der breiteren sozialen Basis zu vereinen. Akademische Institutionen, darunter ANUBiH (Akademie der Wissenschaften und Künste von Bosnien und Herzegowina), könnten und sollten die übergreifende organisatorische Rolle übernehmen, um zu verhindern, dass sich die normativ ineffizienten Debatten über künftige Jahrestage des Dayton-Abkommens wiederholen.


[1] ANUBiH je održala slične skupove 2015. i 2020.godine i objavila prigodne radove u zbornicima i naučni časopisima ANUBiH-a. Organizatori ovog skupa smatraju da su ovi radovi predstavljali važan doprinos razumijevanju složenih procesa izgradnje mira, demokratizacije i institucionalnog razvoja Bosne i Hercegovine Usp. Naučni skup 30 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma: Dosezi u izgradnji mira i funkcionalne države, Knjiga sažetaka, Sarajevo 2025, s. 5.

[2] O praksi internacionalnog ugovaranja ustavnog teksta detaljnije E. Šarčević, Völkerrechlicher Vertrag als „Gestaltungsinstrument“ der Verfassungsgebung: Das Daytoner Verfassungsexperiment mit Präzedenzwirkung, Archiv des Völkerrechts, 3/2001, ss. 297 i dalje; isti, Ustav iz nužde, Sarajevo 2010., ss. 325 i dalje, o ugovornom karakteru npr. Odluka US BiH U-5/98 III, st. 19.

[3] Ovdje upućujem samo na Međunarodnu naučnu konferenciju “Dejton 1995-2025” koja je u organizaciji Univerziteta u Sarajevu održana 21.-25. 11. 2025. godine

[4] Detaljno E. Šarčević, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo2009. passim posebno s. 75 i dalje. Sa rezultatom CPI (indeks percepcije korupcije) od 33 u 2024. godini BiH je bilježila pad od čak 9 poena od 2012. godine i nalazi se na 114. mjestu od 180 zemalja svijeta, što je najlošiji rezultat od kad se mjeri ovaj Indeks. Na taj način BiH je zauzela mjesto druge najkorumpiranije države u Evropi koje dijeli sa Bjelorusijom (33 CPI boda). Detalji linku: https://ti-bih.org/indeks-percepcije-korupcije-cpi-2024/ (očitanje 06.02.2026.). U 2025. godini je među četiri najlošije pozicionirane države u Evropi sa ocjenom od 34 od mogućih 100 i u svijetu zauzima 109 mjesto koje dijeli sa Alžirom, Nepalom i Indonezijom. Aktuelni podaci pod: https://ti-bih.org/bih-medju-cetiri-najlosije-pozicionirane-zemlje-u-evropi-po-stanju-korupcije/ (očitanje 11.02.2026.).

[5] Iz puruke tadašnjeg predsjednika USA Bajdena, izvor: Radio slobodna Evropa, 14. 12. 2020., https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-25-godina-dejtona/31000383.html (očitanje 03. 02. 2026.).

[6] Usp. izvještaj sa Al Jazeera Balkans pod: https://www.youtube.com/watch?v=WGMHZvVVYc8 (očitanje 03. 02. 2026.).

[7] Usp. npr. E. Šarčević, Bosna i Hercegovina i proturiječnosti procesa evropskih integracija (ustavnopravni pogled), u: Bosna i Hercegovina i proturiječnosti procesa EU integracija (zbornik radova), Sarajevo 2008, ss. (29 i dalje) 33 i dalje sa detaljnijim uputama,

[8] Detaljno E. Šarčević, Antidržavni afekt: praktična politika i ustavno pravo BiH, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd 3/2023, s. 11 i dalje, online verzija pod: https://edinsarcevic.wordpress.com/wp-admin/post.php?post=881&action=edit (očitanje 03. 02. 2026.).

[9] Usp. Šarčević (bilj. 7), s. 37. Kao nezaobilizan dokaz koji potvrđuje ovu tezu, ujedno, kao svojevrstan dokument pravnog diletantizma, ostao je dvotomi udžbenik Ustavno pravo, Rajka Kuzmanovića (Banja Luka 1997, knjiga prva i knjiga druga). Na jednoj strani udžbenik pokazuje kako se elementarno neznanje samog autora prevodi u stav ustavne nauke, a na drugoj, kako se ideološki opravdavaju pravne intervencija u ustavni poredak Republike BiH zajedno sa teškim ratnim zločinima i etničkim čišćenje.

[10] Jedan od takvih odgovora je studija Ustav iz nužde (bilj. 2). Uz to T. Haverić, Ethnos i demos: slučaj Bosne i Hercegovine, 2. izdanje, Sarajevo 2016.

[11] Djelimične odluke US BiH U 5/98, U 5/89 II, U 5/98 III i U 5/98 IV.

[12] Djelimična odluka US BiH U 5/98, st. 31, odluka U 25/00 st. 33, U 1/98, U 2/11, st. 41, , U 16/11, st. 41, U 11/15, usp. stručno mišljejne uz ovu odluku u: E. Šarčević (ur.), Državna imovina, Sarajevo 2012. s. (91 i dalje) 96. Dalje napomene H. Išerić, Uloga Ustavnog suda BiH u profiliranju federalnog uređenja BiH, u: E. Šarčević (ur.), Bosanskohercegovački federalizam, Sarajevo 2020, s. (56 i dalje) 63 i dalje.

[13] Detalji kod Išerić (bilj. 12), s. 71 i dalje.

[14] Odluka US BiH U 5/98, st. 56, 95; usp. također Human Rights Papers, Alternativni izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine na putu za članstvo u Evropskoj uniji za period od augusta 2024. do oktobra 2025. godine, Sarajevo 2025, s. 21 sa daljim uputama.

[15] Odluka US BiH AP 953/05, st. 72; AP 2275/05, st. 35, AP 19/06, st. 34.

[16] Odluka US BiH U-5/98 III, st. 63, U 6/16, st. 20; 14/02, st. 50; 49/02, st. 54; U 16/08, st. 47; U 2/13, st. 42; U 10/16, st. 37; U 16/08, st. 45; U 13/14, st. 52.

[17] Npr. Zornić ./. BiH, Apl. 3681/06, t. 43 u vezi sa Sejdić/Finci ./. BiH, Apl. 27996/06 i 34836/06, t. 45: „Sud također smatra da se ni jedna vrsta različitog postupanja koja se isključivo ili u kritičnom obimu zasniva na etničkom porijeklu pojedinca ne može objektivno opravdati u savremenom demokratskom društvu koje je izgrađeno na principima pluralizma i poštovanja različitih kultura.“

[18] Usp. M. Heckel, Die Legitimation des Grundgesetzes durch das deutsche Volk, u: Isensee/Kirchhof (ur.) Handbuch des Staatsrechts der Bundesrepublik Deutschland, tom 8, 1995, § 17 randnr. 47; Ch. Waldhof, Entstehung des Verfassungsgesetzes, u:Depenheuer/Grabenwarter (ur.), Verfassungstheorie, Tübingen 2010, § 8, randnr. 1 i 2.

[19] M. Herdegen, Grenzen der Verffassunggebung, u: Depenheuer/Grabenwarter (bilj. 18), § 9, randnr. 9.

[20] U atipična ustavna rješenja ulazi npr. član 79. njemačkog Ustava sa svojom „garancijom vječnosti“ i čl. 44. stav 3. austrijskog Saveznog ustava koji razlikuje između parcijalne i totalne revizije, pri čemu se totalna uz parlamentarni postupak mora potvrditi na narodnom referendumu.

[21] Na to je između ostalog, 2005. godine skretala pažnju Venecijanska komisija naglašavajući da je institucionalna nefunkcionalnost uvjetovana zaštitom interesa konstitutivnih naroda, ne samo kroz teritorijalne aranžmane koji odražavaju njihove interese, već i kroz sastav državnih organa i pravila o njihovom funkcioniranju. Utvrdila je da je etnički identitet stalniji ali da je manjkav sistem koji ide u korist i koji otjelotvoruje stranački sistem zasnovan na etničkoj pripadnosti. Uočavajući sistemsku napetost etničkog sa građanskim preporučuje da se etnička zastupljenost progresivno mijenja zastupanjem zasnovanim na građanskom principu(Mišljenje o ustavnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i ovlastima Visokog predstavnika, 11. 03. 2005. [CDL-AD(200)004], t. 29, 43 i 44).

[22] Usp. Šarčević (bilj. 8), ss. 18 i dalje, 21 i dalje. Online verzija pod linkom: https://edinsarcevic.­wordpress.com/2023/12/28/antidrzavni-afekt-prakticna-politika-i-ustavno-pravo-bih/ (očitanje 03. 02. 2026.).

[23] E. Šarčević, Der Rechtsstaat, Leipzig 1996, passim, zaključno s. 325. To je uočio i Ustavni sud BiH utvrđujući da postoji neposredna veza između demokratije, ljudskih prava, vladavine većine i vladavine prava (sinonima za pravnu državu), Odluka US BiH U 14/12, t. 71.

[24] Kao primjer se mogu uzeti seksualni delikti koji su podvrgavani krivičnoj zaštiti, jer su u posljednjoj deceniji 20. stoljeća (npr. u Njemačkoj) liberalizirani nakon što se počeo etablirati slobodniji seksualni moral.

[25] Usp. E. Šarčević, Trinaest teza za reformu Ustava BiH, posebno § 6, pod: https://edinsarcevic.-wordpress.com/wp-admin/post.php?post=855&action=edit (očitanje 03. 02. 2026.), isti, (bilj. 4) in conclusio s. 23.

[26] Kao dobar primjer mogu poslužiti odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima se na istu sistematsku ravan stavlja više „ustavnih vrednota“ koje se dodiruju ali se ne preklapaju normativnim sadržajem. Tako sud primjerice smješta načelo vladavine prava u katalog ustavnih vrednota koje, slovom hrvatskog Ustava predstavljaju temelj za tumačenje Ustava, i primjenjuje ga na konkretan slučaj ne pokušavajući ga konkretizira ili ukazati na normativne zapovijesti koje slijede iz samog načela. Ustavni sud očigledno smatra da je princip vladavine prava iz kataloga ustavnih vrednota do te mjere osamostaljen i normativno definiran da nema potrebe obrazlagati njegov sadržaj i konkretne zapovijesti koje iz njega slijede i da su njegovi elementi dovoljno razumljivi kako bi se razlikovali od ostalih vrednota. Npr. OdlukaU-I-1162/2008 od 28.06.2011. st. 6 i 7; Rješenje U-I-523/2002 od 10.12.2008, u pogledu principa pravne sigurnosti, st. 10.2. Detaljnije E. Šarčević, Integralni i sumativni pristup pravnim principima: jedan metodološki problem, u: E. Šarčević (ur.), Pravni principi, Sarajevo 2014, ss. (9 i dalje) 34 i dalje. Drugi ustavni sudovi, npr. Ustavni sud SR Njemačke, još radikalnije primjenjuje pravnu državu kao normu-princip pod koju se može podvesti konkretan slučaj i na osnovu koje se može riješiti pravni spor bez detaljnijeg obrazloženja njenog sadržaja. Usp. npr. odluke Saveznog ustavnog suda – BVerfGE 2, 380, 403; 35, 382, 401; 44, 353, 371; 45, 187, 246, detaljno sa daljim uputama na odluke Ustavnog suda Ph. Kunig, Das Rechtsstaatsprinzip, Tübingen 1986, ss. 142 i dalje.

[27] R. Zippelius, Die Entstehung des demokratischen Rechtsstaates aus dem Geiste der Aufklärung, Juristen Zeitung 23/1999, ss. 1125 i dalje.

[28] K. Hesse, Grundzüge des Verfassungsrechts, Heidelberg 1995, randnr. 193.

[29] Detaljni pregled elementarnih normi kod K. Sobota, Das Prinzip Rechtsstaat, Tübingen 1997, ss. 517 i dalje.

[30] U tom je smislu i danas potrebno uputiti na Schmittovo razlikovanje voluntarističkih i racionalni zakona, C. Schmitt, Verfassungslehre, München/Leipzig 1928, ss. 148 i 149. Detaljnije Šarčević (bilj. 4), s. 15.

[31] Zippelius (bilj. 27), s. 1129.

[32] Šarčević, Ustav iz… (bilj. 2), ss. 130 i dalje.

[33] Šarčević (bilj. 4), ss. 16-17.

[34] Šarčević (bilj. 4), s 17.

[35] Šarčević, Ustav iz… (bilj. 2), ss. 372 i dalje; isti, (bilj. 4), s 17-18.

[36] Šarčević, Ustav iz… (bilj. 2), ss. 315 i dalje; isti, (bilj. 4), s 15-23.

[37] Upućujem u tom smislu na analizu ustavnih antinomija u Šarčević, Völkerrechtlicher … (bilj. 2), ss.524 i dalje; kratak pregled u isti (bilj. 4), ss. 75 i dalje.

[38] O pojmu i tipovima etnokratija Šarčević, Ustav iz… (bilj 2), za RS kao isključivu etnokratiju, ss. 141 i dalje, za F BiH kao komplementarnu etnokratiju ss. 239 i dalje i za BiH kao participativnu etnokratiju ss.309 i dalje.

[39] Komesar za ljudska prava pri Vijeću Evrope, citirano prema Odluci Komitet ministara Vijeća Evrope, dokument br. CM/Del/Dec(2023)1468/H46-4, t. 21: „Po mišljenju komesara, neuspjeh vlasti da izvrše ove presude je doprinio daljnjem pogoršanju situacije u Bosni i Hercegovini i pojačao etničke podjele. Sve veće prijetnje miru i stabilnosti, porast govora mržnje, veličanje ratnih zločinaca i nesankcionirano negiranje genocida, kao i dugogodišnje podjele u obrazovanju po etničkim linijama, su samo neke od negativnih posljedica očuvanja sistema zasnovanog na etničkoj diskriminaciji. Imperativ je da vlasti stave fokus na izgradnju države zasnovane na ravnopravnosti građana, a ne na daljnje ugrađivanje etničke diskriminacije u Ustav i izborno zakonodavstvo.“

[40] Na to je npr. upozoravao N. Pobrić: Mada je svaka država građanska, ako mislimo da u njoj žive građani te države. Međutim, u slučaju BiH postoje određene institucionalne, društvene, političke i vanjskopolitičke prepreke. Temeljna prepreka je, po mom sudu, da ne postoji jedan bazični koncenzus, kako se to naziva u političkoj teoriji, o gledanju BiH kao države.Ako bi građani BiH, koji imaju svoje i druge identitete, etničke, vjerske, kulturne itd., zaista prihvatili BiH kao sopstvenu državu, onda bi izgradnja BiH u smislu države građana ili građanske države bila moguća.To, naravno, ne podrazumijeva da bi se brisali svi drugi identiteti čovjeka kao pojedinca. (Izvor: Radiosarajevo.ba, pod linkom: https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/gradanska-drzava-je-jedini-spas-za-bih/353315, očitanje 03.02.2026.).

[41] To je uočio i ESLJP kada je u odluci Kovačević ./. BiH iz 2023. (aplikacija br. 43651/22, t. 74)potvrdio da bi načelno sistem etničkog predstavljanja, čak i ako se održi u nekom obliku, trebao biti sekundaran u odnosu na političko predstavljanje.

[42] Tako i Venecijanska komisija u Mišljenju o ustavnoj situaciji (bilj. 21), t. 31-33.

[43] Usp. t. 26-28 Mišljenje o ustavnoj situaciji (bilj. 21).

[44] Ovdje upućujem na detaljnu analizu Šarčević, Ustav iz… (bilj.2), Dio četvrti, t. 5, ss. 371 i dalje, Dio peti, ss. 427 i dalje.

[45] I danas važi definicija iz 1968. da princip supsidijarnosti predstavlja izraz mita i mode (J. Isensee, Subsidiaritätsprinzip und Verfassungsrecht, Berlin 1968, s. 9) i u tom smislu se moraju promatrati prijedlozi za njegovo preuzimanje u pisani ustav. Naime princip supsidijarnosti je kao opća klauzula potpuno nepodoban za reguliranje raspodjele kompetencija, zbog toga što alokaciju kompetencija i zadataka veže za pitanje koja razina može bolje regulirati odgovarajuću materiju. Prema tom pravilu država (viši nivo) mora svaki put dokazati  zbog čega je ona u poziciji da bolje regulira neku materiju nego entiteti (niži nivo, isto važi za odnos kantoni-federacija). Slijedi da će se sa svakom regulacijom na državnom nivou otvoriti pitanje „bolje regulacije“ neka materija. To neće samo komplicirati donošenje političkih odluka nego će otvoriti široko područje ustavnim sporovima. Prema tome, model taksativno utvrđene raspodjele nadležnosti podstiče pravnu sigurnosti i ekonomičnosti zakonodavnog postupka i ne može biti zamijenjen principom supsidijarnosti kao regulativnom normom za raspodjelu nadležnosti. Prijedlog za uvođenje supsidijarnosti, kako je formuliran u zaključcima ovog skupa (usp. Zaključci i preporuke sa međunarodne naučne konferencije „30 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma: dosezi u izgradnji mira i funkcionalne države“, al. 30, pod linkom https://www.anubih.ba/zakljucci-i-preporuke-sa-medjunarodne-naucne-konferencije-30-godina-dejtonskog-mirovnog-sporazuma-dosezi-u-izgradnji-mira-i-funkcionalne-drzave/ očitanje 07.02.2026.) je kontraproduktivan u smislu ustavnog reguliranja raspodjele nadležnosti i ne smije biti preuzet u ustavno pravo. O supsidijarnosti i problemima u raspodjeli nadležnosti detaljnije sa dodatnim uputama E. Šarčević, Das Subsidiaritätsprinzip im positiven Verfassungsrecht und seine Relevanz für die Gesetzgebung im Bundesstaat, Zeitschrift für Gesetzgebung 4/2000, ss. 328 i dalje.

[46] U tom smislu i Venecijanska komisija (bilj. 21), t. 32 i 33.

[47] O nepomirljivim političkim pozicijama usp. pregled pod naslovom: Političari u BiH se slažu da treba preustrojiti Dayton, no ne mogu se dogovoriti kako, portal IndexHR, link: https://www.index.hr/vijesti/clanak/politicari-u-bih-se-slazu-da-treba-preustrojiti-dayton-no-ne-mogu-se-dogovoriti-kako/2756882.aspx (očitanje 03.02.2026.). Slična ocjena pod: https://n1info.hr/regija/tri-strane-s-tri-vizije-izmjene-daytonskog-sporazuma-jos-jedna-nemoguca-misija/ (očitanje 03. 02. 2026.).

[48] Šarčević, Ustav iz… (bilj. 2) ss. 404 sa daljim uputama.

[49] Detaljno Šarčević, Ustav iz… (bilj. 2), ss.406 i dalje.

[50] Šarčević, Ustav iz… (bilj 2), s409 i dalje.

[51] U postupku konventskog uobličavanja ustava otvaraju se pitanje saziva, sastava i kompetencija takvog tijela. Radi se o složenim pitanjima na koja mogu odgovoriti i akademska tijela. Ovdje bih, samo kao podsjetnik, naveo na koje elemente se, bar prema iskustvima u radu konventa u evropskim zemljama mora obratiti pažnja:

  • definirati razloga koji opredjeljuju za konventski rad na ustavnom tekstu,
  • definirati metode rada – uzeti u obzir projekt-menagement-metode iz privrede,
  • definirati osobu/organizaciju koja je dala inicijativu,
  • odrediti nalogodavca,
  • odrediti naziv konventa (npr. „Bosanskohercegovački ustavni konvent“),
  • odrediti predsjedavajućeg i mjesto savjetovanja (grad i instituciju),
  • odrediti sastav i način rada,
  • odrediti okvirne teme i radne faze sa rokovima,
  • odrediti način odlučivanja (npr. nastojanje da se na plenarnim zasjedanjima donesu jednoglasne odluke o izvještajima radnih grupa),
  • odrediti striktne rokove i insistirati na strogom pridržavanju planiranog rasporeda,
  • obezbijediti aktivno izvještavanje o radu u medijima, postaviti internet platformu i osigurati druge forme komunikacije kako bi se osigurala transparentnost i obezbijedila što šira podrška javnosti.

Federalizam: Usporedba različitih zemalja

Efektivna snaga u predstavljanju federalnih jedinica se bitno razlikuje od federacije do federacije. Brazil predstavlja primjer sa ekstremnim rješenjem: senatori iz saveznih država sa 8% stanovništva imaju više od 50% mjesta u federalnom domu. U Rusiji je najveća federalna jedinica 450 puta veća od najmanje, iako su obje u federalnom domu – Federalnom vijeću – jednako zastupljene.

Za razumijevanje federalizma u bosanskohercegovačkom sistemu je izvjestan red, kako terminološki tako i teorijski, uspostavljen monografijom „Bosanskohercegovački federalizam“ (Sarajevo 2020.). Utvrđena je pojmovna razlika između federalizma i složene (savezne) države, zatim je pokazan značaj ustavne raspodjele nadležnosti za tipiziranje federalizma, konfederalizma i unitarizma, potom na kompatibilnost svakog tipa sa složenim i jedinstvenim državama, konačno, ukazano je na atipične elemente „etničkog federalizma“ Bosne i Hercegovine. S obzirom na ovu specifičnost treba se podsjetiti na dovodmi sistem koji karakterizira federacije.

Gotovo sve federacije imaju dvodoma parlamentarna predstavništva. U jednom domu su predstavljene federalne jedinice, bilo da se radi o državama (karakteristično za savezne države), provincijama i sličnim organizacionim formama (u jedinstvenim državama), bilo da se radi o entitetima ili kantonima (u složenim državama). U drugom domu je predstavljena državna nacija, dakle, država kao izborna jedinica svih građana. Za sve federacije je karakteristično da u zakonodavnoj proceduri postoji uravnotežen odnos između predstavništva nacije i predstavništva federalnih jedinica. Domovi u ovim državama mogu imati jednake, slične ili vrlo različite nadležnosti. Međutim, ne postoji jedinstven trend koji karakterizira federacije. U parlamentarnim sistemima je predstavništvo nacije u pravilu nadležno za imenovanje i opoziv vlade. Predstavništvo federalnih jedinica u pravilu ima zadatak da predstavlja interese federalnih jedinica. Federalni dom (Vijeće naroda) u ustavnom sistemu BiH služi za predstavljanje naroda koji obrazuju državnu naciju, ovo atipično rješenje „etnofederalizma“ je izraz iznuđenog pritiska i razumljivo je da je postalo smetnja u političkom sistemu BiH. Ono je razlog za neprohodne zakonodavne procedure i blokadu rada parlamenta BiH (Parlamentarne skupštine). U nastavku ću kratko prikazati uporedna rješenja u pogledu predstavljanja federalnih jedinica u posebnom parlamentarnom tijelu.

U Argentini, Australiji, Brazilu, Nigeriji, Meksiku, Rusiji, Švicarskoj i USA su u federalnom predstavništvu federalne jedinice zastupljene sa jednakim brojem predstavnika. U Austriji, Belgiji, Kanadi, Etiopiji, Njemačkoj i Indiji federalne jedinice su zastupljene srazmjerno broju stanovnika. U Španiji su sve kopnene provincije predstavljene jednakim brojem članova. Razlike postoje u broju članova s obzirom na stanovništvo autonomnih opština. U Meksiku su sve savezne države zastupljene u jednakom broju iako se četvrtina senatora bira nacionalno prema srazmjernom izbornom pravu.

U Maleziji, Rusiji i Južnoafričkoj Republici postoji miješano predstavništvo u kojem su dijelom jednako zastupljene federalne jedinice ali se predstavnici dijelom biraju i po drugim kriterijima. U Venecueli ne postoji predstavništvo federalnih jedinica kao poseban parlamentarni dom. U većini federacija se predstavnici u federalnom domu biraju direktno. U pojedinim zemljama se svi ili pojedini predstavnici biraju indirektno (Austrija, Španija, Belgija, Indija). U njemačkoj vlade saveznih zemalja imenuju predstavnike u predstavništvu saveznih država (Bundesrat), a u Kanadi nacionalna vlada imenuje neizabrane senatore do navršene 75. godine života. U Etiopiji i Švicarskoj zakonodavac u federalnim jedinicama odlučuje kako se određuje članstvo u federalnom domu na nacionalnom nivou. Efektivna snaga u predstavljanju federalnih jedinica se bitno razlikuje od federacije do federacije. Brazil predstavlja primjer sa ekstremnim rješenjem: senatori iz saveznih država sa 8% stanovništva imaju više od 50% mjesta u federalnom domu. U Rusiji je najveća federalna jedinica 450 puta veća od najmanje, iako su obje u federalnom domu – Federalnom vijeću – jednako zastupljene.

U pogledu raspodjele kompetencija je slika krajnje neujednačena. Ne raspoznaje se općevažeći trend. US-Senat ima iste kompetencije kao i Zastupnički dom ali je samostalno nadležan za saglasnost kod imenovanja visokorangiranih funkcionera, za objavu rata i za internacionalne ugovore. Federalni dom u Argentini, Australiji, Brazilu i u Švicarskoj ima apsolutni zakonodavni veto na sve zakone iako se u Australiji takve blokade mogu riješiti zajedničkom sjednicom oba doma u proceduri koja slijedi nakon posebnih izbora. Njemačko federalno tijelo Bundesrat ima zakonodavni veto za područja koja su u nadležnosti saveznih zemalja (negdje oko 40% svih zakona) i suspenzivni veto u svim drugim zakonodavnim područjima. Federalni dom u Indiji i Nigeriji raspolažu vetom koji može biti nadglasan većinom zajedničke sjednice oba parlamentarna doma. U Austriji, Maleziji i Španiji federalni domovi mogu uložiti veto kojim se odluka odgađa. Kanadski Senat ima niz obuhvatnih pravnih nadležnosti. Međutim, nedostaje mu politička legitimacija tako da se ove kompetencije koriste samo za preradu zakona ili za odgodu njihovog donošenja. „House od Federation“ u Etiopiji nema nikakvu ulogu u normalnom zakonodavnom postupku, ali može odbiti budžet na osnovu poreskih raspodjela između federalnih jedinica. Nadležan je, uz to, za konačno tumačenje ustava i može donositi odluke u sporovima između federalnih jedinica.

Sve u svemu dvodomi sistem u federalnim državama dokumentira visoku neujednačenost u konkretnim rješenjima čime potvrđuje stav da teorija federalizma nije moguća na bazi utvrđivanja federalnog standarda koji bi važio podjednako za sve federacije.

Jagode

Zgrada u kojoj smo stanovali je mirisala na jeftina sredstva za čiščenje auta. Miris je teško opisati jer nije asocirao na nešto poznato, ali je intenzivno punio cijeli prostor i ulazio u naš leipziški stan. Toliko raspoznatljiv da smo ga nosili sa sobom dugo nakon izlaska iz stana i zgrade. Uzaludna su bila sva provjetravanja, držanje ventilacije na maksimumu, korištenje sprejeva za neutralizaciju. Vraćao se stalno i u istom intenzitetu. Dolazio je i iz svih javnih zgrada, udisao sam ga u gradskoj vijećnici, bibliotekama, na sajmištu, u kabinetima i predavaonama, po školskim zgradama i obdaništima. Tako je mirisala odjeća naših sekretarica, garderoba u Opernhausu, pa čak i ljekarske ordinacije. Prvo što nas je nakon višednevne odsutnosti podsjećalo gdje se nalazimo, bio je ovaj miris. Ukratko, to je miris DDRa i jedino što se nakon pristupanja njemačkom Osnovnom zakonu nije moglo očistiti iz istočne Njemačke bio je „FEWA“, klasik među finim deterdžentima za delikatno rublje. Napravljen za pranje osjetljivog tekstila, vune i svile, prepravljen je i korišten u različite svrhe. Miješan je sa vodom za čišćenje svih površina, zatim su ostavljane otvorene flaše sa FEWAom u sobama, WC-u ili u ormarima za odjeću kako bi se širio u prostoru i prekrio sve neprijatne mirise. Ovakva upotreba je bila toliko raširena – tipično za DDR-improvizaciju – da je u kolokvijalnom govoru nazvan „deterdžent za prostorije“. Proizvođač, firma „VEB Florena Waldheim“, ne postoji od 2002. godine, ali mi je miris ostao kao neprikosnoveni detektor mekših Nijemaca, onih iz DDRa. I danas uspijevam, na skupovima, na koncertima naprimjer, ili u redovima za chek-in, utvrditi da je u blizini neko od mekših.

Kuću na Long Islandu smo koristili dva puta godišnje, na mjesec ili dva. Najprije zrak na JFK – mogao sam ga namirisati zavezanih očiju i znati da sam na njegovom tlu. Onda je dolazio miris kuće, nešto između narandže i grapefruita sa primjetnom dozom mirisa Gummibären-bombona, okus slatka malina. Nismo ga uspijevali izbaciti intenzivnim promajama kroz cijelu kuću, ni maksimalnom hladnoćom klime. Činilo se da se ublažavao svaki put pred sam odlazak. I kada smo gospođi Lipenholtz predavali ključeve naglašavali smo da je dovoljno podove obrisati vodom bez dodataka deterdženta. No, znali smo da iza njenog ljubaznog „yes sir“ stoji neoborivo uvjerenje da samo „Lysol“ spašava od svih mogućih i nemogućih pošasti koje vrebaju iz kuća u kojima se povremeno ne stanuje. Ne znam da li je mirisna varijanta „Brand New Day – Made in Poland“ bila slučajan izbor, ali je sa tečnim sapunom za ruke „Softsoap antibacterial – Colgate“ ugodan prostor kuće pretvarala u oblak Gummibären – slatka malina. Da nismo bili usamljen slučaj potvrđivali su nam brooklynski restorani i kafane u Huntintonu. Svuda nas je pratio miris slatke maline, Lysol i Softsoap su se miješali sa mirisom kafe, koktela i jela.

Naš austrijski stan sa periferije Bregenza je bio dovoljno daleko od Bodenskog jezera da nam magle ne smetaju, ali dovoljno blizu obrađenim poljima sa usjevima, da nam se u stan uvlači, da li je uopće opravdano reći, miris, zapravo smrad Gülle. Gülle je njemačka riječ za gnojivo. Radi se o tečnoj mješavini stočnog ekskrementa skupljenog na lokalnim farmama. Gülle su iz cisterni koje su vukli traktori pred kišu raspršivali po okolnim poljima. Rješavali su se tako, pod parolom biološkog gnojenja, stočnog đubra i osim što su trovali podzemne vode nitratima, amonijakom i metanom, punili su cijela naselja smradom. Pratili smo na aplikacijama vremenske prognoze i pred najavu kiše smo zatvarali prozore i vrata strepeći od intenziteta. Smrad je prodirao bez obzira na kvalitet prozorskih dihtunga, u sve dijelove zgrade i sve dijelove stana, ali je brzo i nestajao. Trebalo je dan-dva preživjeti prvi udar i alpski zrak je, oštar i svjež, brzo punio prostor. Nisam do kraja svladao lokalna poljoprivredno-seoska pravila i metode. Tako mi je promaklo razjasniti kako domaće stanovništvo, bez poteškoća, čini mi se s čak s blagim užitkom, udiše isparine rasprsnute Gülle. Posmatram ih godinama i skoro sam siguran da upravo oni koji s ponosom ističu višestoljetne lokalne korijene u vrijeme gnojenja izlaze u duge šetnje pored njiva, svježe natopljenih zrelom Gülle.

Našu bosansku kuću koristimo kao ljetnu rezidenciju, dakle, samo ljeti i u najtoplijim mjesecima. Kuća miriše na fajtinu. Za one koji ne znaju, to je miris vlažnih podruma i neprozračenih prostorija s vlažnim zidovima. Čak i kad se čini da se fajtina više ne osjeća, kratkim boravkom je ponesete u garderobi, u tašnama i rančevima od sintetičkog materijala, iznad svega u papiru svih vrsta. Podsjećao sam se na boravak u ovoj kući u najrazličitijim prilikama, otvaranjem neke knjige ili vađenjem papira koji je sa mnom zajedno prošao kroz našu kuću. Prostorije na spratu su služile za spavanje i bile su bez mirisa. Ali, sve što bi gore prenoćilo, pamtilo je miris koji bi kasnije u našem stanu za rad i život zračio iz veša i odjeće. Po preporuci mještana smo stavljali nezagašen kreč u male i velike posude, kreč bi se napunio vlagom, raspadao i iskipio bi iz posuda kao nadošlo tijesto. Stanje je bilo bolje sa paučinom , no miris fajtine nije nestajao. Uglavnom, bio sam sretan ako bih odjećom iz ove kuće boravio u društvu u kojem neko ne bi pitao: „Šta ovo tukne na fajtinu“.

U naš stan u Beču smo dolazili povremeno, tek da promijenimo ambijent. Maj smo, mimo svih kratkih boravaka, planirali za ovaj stan. Ostajali bismo nekoliko sedmica. Već pred vratima su mirisale jagode, a u stanu se činilo da smo pod kupolom velikog jagodnjaka. Otvaranje prozora je u noćnim satima ponekad donosilo miris hmelja iz obližnje pivare Ottakring i on se tu i tamo natjecao sa mirisom čokolade iz manufakture Manner koja je od 1890. stajala kao kraljica uličnog mirisa u cijelom kvartu. Otvoren prozor nije donosio ni hmelj ni čokoladu, nego miris jagoda iz ulice u kojoj nije bilo ništa osim kafana i automobila. Moram priznati da nam nije ni smetao i nismo se ni trudili da mu uđemo u trag. Samo povremeno smo u stepeništu sretali našu prvu komšinicu, Frau Divinu. Lakirane cipele, mantil zakopčan do vrata ispod kog je virila bijela kragna. Ništa više od „Grüß Gott miteinander“ nismo dobijali iz blijedog i njegovanog lica, ispod sivog šešira sa nekoliko pera iznad desne strane oboda. U oktobru smo na proputovanju samo prenoćili. U jutro je na otvorenim vratima Divininog stana stajao mlad govorljiv čovjek. Frau Divina je u šestom mjesecu „neočekivano napustila ovaj svijet“, a on, unuk, nasljednik, sada stan preuređuje pa se izvinjava zbog eventualnih neugodnosti. Posebno mu je neprijatno zbog količine posuda za cvijeće i suhe zemlje koju mora izbacivati u više navrata: „Znate, baka je u stanu gajila jagode“.

Žilav čovjek

(In memoriam Mustafa Kapidžić 1929-2025)

Prijateljstvo smo skovali u zadnjem ratu. Bili smo na istoj strani. On je imao iskustvo drugog svjetskog rata, znao je šta fašizam donosi i koja je cijena antifašizma, a ja sam s teorije upravo prelazio na praksu. Vjerovali smo jedan drugom na riječ. Onda je to još uvijek moglo koštati glave – mi smo svoje iznijeli.

Na Sani smo ribarili maja 1996. od Kamička, uzvodno prema Dvije vrbe. Imao je tačno toliko godina, koliko ja imam danas. Ganjali smo pastrmku, na niskoj, proljetnoj Sani, blago sijeroj i ledenoj vodi. Pastrmka nije htjela, klena je bilo u izobilju. Kod nas nije na cijeni i samo me je nervirao jer mi je prljao ruke. On je govorio „nije loš klijen“ i trzao se na svaki udarac. Ratni zločini su u Krajini upravo dobijali fizički vidljive konture. Prolazili smo obalom i zagledali ostatke uniformi i šatorska krila koja su se razvukla po obalnim granama ispod plitkih tranšeja iz kojih je zimska voda saprala kosti niških specijalaca. Rekoh, „takva oprema i sila, pa ništa…“ Odgovorio je preko ramena: „nenaoružan narod je najopasnija vojska“.

Ostavio sam ga da na miru pročešlja teren između sedri, nadao sam se mladici ili krupnoj pastrmki. U ribolovu se lako zaboravi na vrijeme i na ljude.  Ugledao sam ga iznenada na pola Sane. Sagnut u mokrim bijelim gaćama, rukom u vodi do ramena, tražio je nešto po sedri. Pregazio je dubok i brz kanal da oslobodi zakačen blinker. U ovo doba godine gaziti hladnu rijeku, iznad pasa, taj leptir ne vrijedi ni minuta prehlade? Uz smijeh mi je odgovorio da ništa ne brinem, „gazio je Mućo u decembru, i Taru i Sutjesku, pa ništa“. Tako je i bilo. Osvjedočio sam se poslije bezbroj puta šta znači žilav čovjek. Na nevolje i na uspjehe koje je život slagao u izobilju reagirao je hladnim osmjehom, s dozom prezira koji ne računa na razumijevanje i milost.

Htio je iskrene odgovore i nisam ga štedio. Moji stavovi o izdavaštvu, o njegovoj slikarskoj strasti ili o poslovnim potezima nisu često bili na njegovoj strani, ni približno. Slušao je pažljivo i odobravao, no zakleo bih se da to ništa nije promijenilo. Išao je po svome. Partizan i antifašista je gazio hladnu vodu postdaytonskog etno-kapitalizma gledajući „drugove koji su sve izdali“. Sabirao je, i kao učesnik i kao promatrač, rezultate bosanskohercegovačke privatizacije i okrutnog kapitalizma. Odgovarao je socijalnim i kulturnim angažmanom, izdavaštvom: „jednom će sve to biti kulturni stup države“. Da, države koja nije znala dokumentirati jedan život kao „kulturni kapital“.

Treba zastati nad tom slikom lopate, nabacane zemlje i buketa svježeg cvijeća u celofanu, s čitkom porukom „posljednji pozdrav od Raifa“. Zemlja u betonskom okovu, posuta laticama. Na piramidi bez simbola, bijela slova, Mustafa Kapidžić 1929 – 2025. S njim je otišla važna faktografija o antifašističkoj borbi, ilegali, o amidžama partizanima, o informbirou, postratnim čistkama, kontroli emigracije… Naši novinari, režiseri, dokumentaristi, naša sramota. Mustafu Kapidžića će mediji pamtiti kao filmskog radnika, ja kao ribara na Sani.

Edin Šarčević, New York, 10. septembra 2025.

Pravna i politička pitanja u moralnom raskoraku:

Uz hapšenja libijskog vođe El Hishrija u Njemačkoj

Hapšenje

Na berlinskom aerodromu je 16. jula 2025. godine po internacionalnoj potjernici uhapšen Khaled Mohamed Ali El Hishri, vođa libijske milicije. On je pred Internacionalnim krivičnim sudom (ICC, International Criminal Court) optužen kao odgovorna osoba za zatvorenički logor Mitiga u Tripoliju. U zatvoru su, prema optužnici, duže vrijeme držane hiljade osoba. Osumnjičen je da je počinio zločine protiv čovječnosti, ratne zločine uključiv ubistva, zlostavljanje, silovanje i seksualno nasilje. Prema tvrdnjama iz optužnice navedena djela su počinjena u Libiji, između februara 2015. i početka 2020. godine, a još osam otvorenih naloga čeka sa hapšenjem Osame Elmasry Njeema, Abdurahema Khalefa Abdurahem Elshgagia, Makhloufa Makhlouf Arhoumah Doumaha, Nassera Muhammad Muftah Daoua, Mohameda Mohamed Al Salhe Salmia i Abdelbaria Ayyadad Ramana.

Osumnjičeni El Hishri će u skladu sa članom 59 Rimskog statuta ICC-a biti u zemlji pritvora (SR Njemačka) priveden sudskim organima i ukoliko ne uslijedi privremeno puštanje na slobodu po zahtjevu pritvorenika, biće u najkraćem roku izručen ICC-u. Do dana izručenja ostaje u pritvoru i pod nadzorom njemačkih vlasti. Registrar ICC-a, Zavala Giler, se zahvalio njemačkim službama na „snažnoj i konsekventnoj saradnji sa Sudom“ koja uključuje i ovo hapšenje: „Međunarodni krivični sud (ICC) i dalje daje prioritet jačanju interne koordinacije i produbljivanju spoljne saradnje u cilju sprovođenja sudskih naredbi i naloga za hapšenje, što su ključni koraci za napredak postupaka i za ostvarivanje pravde za žrtve“.

Kooperacija i imunitet

Na kooperaciju sa ICC-om se obavezalo 125 država (član 86 Rimskog statuta). Ova obaveza obuhvata u prvom redu izvršenje sudskih naloga za hapšenje osoba koje se traže kao osumnjičeni izvršioci krivičnih djela. Osobni imunitet nekog šefa države, odnosno šefa vlade ili ministra vanjskih poslova, ne sprečava izvršenje ovih obaveza (ILC Report 73. session, s. 206, t. 12). Imunitet za nabrojana lica važi u međudržavnim odnosima i pravnom saobraćaju između država (Internacionalni sud pravde, ICJ, Arrest Warrant Case, 14. 02. 2002, t. 58 i dalje, 70), međutim, kada država članica Rimskog statute hapsi na osnovu naloga ICC-a, ona ne djeluje nacionalno, nego po nalogu Suda i u tom slučaju važi izuzetak od imuniteta kao i pred ICJ.

ICJ u tački 61 Arrest Warrant Case navodi četiri ograničenja državnog imuniteta koji imaju načelni karakter, posebno, četvrto: „sadašnji ili bivši ministar vanjskih poslova može biti podložan kaznenom progonu pred određenim međunarodnim kaznenim sudovima, gdje oni imaju nadležnost (Herv. K.A.)“. Za primjere ICJ navodi internacionalne sudove za bivšu Jugoslaviju i Ruandu kao i ICC. Ovakvi izuzeci od primjene imuniteta važe na osnovu ius cogensa (običajnog prava) i prema državama koje nisu članice ICC-a (npr. Izrael): „Ne postoji državna praksa niti opinio juris koja bi podržavala postojanje imuniteta šefa države prema običajnom međunarodnom pravu u odnosu na međunarodni sud. (…) Takav imunitet nikada nije priznat u međunarodnom pravu kao prepreka nadležnosti međunarodnog suda“ (Prosecutor v. Al Bashir, Appeals Chamber, 6.5.2019, t. 103 i dalje).

Njemački raskorak prava i politike

Njemačka odlučnost da provede zahtjev za privremenim hapšenjem, nakon čega bi trebalo uslijediti neodložna predaja El Hisrhia ICC-u, stoji u upadljivom kontrastu sa trenutnom političkom agendom i izričitim odbijanjem da se bezuslovno kooperira sa ICC-om. Savezni kancelar Friedrich Merz je, prema izvještajima njemačkih medija i kancelarije izraelskog premijera, u izbornoj noći (22. 02. 2025.) telefonirao sa Netanjahuom i pozvao ga je, „u srdačnom razgovoru“, da službeno posjeti njemačku. CDU je potvrdila telefonski razgovor, a na konferenciji za štampu koja je održana nakon izbora, Merz je potvrdio da je razgovarao sa Netanjahuom i da je obećao iznalaženje sredstava i pronalaženje puteva kako bi on „mogao posjetiti Njemačku i ponovo je napustiti, a da ne bude uhapšen“. Mjesec dana ranije, u jeku izborne kampanje, Merz je povodom naloga za hapšenje najavio da će „učiniti sve kako bi se spriječilo izvršenje ove odluke Međunarodnog krivičnog suda“. Sadašnja politika nove vlade, usklađena je sa politikom prethodne i predstavlja konkretnu primjenu principa „državni rezon“  (Staatsräson) koji njemački političari, od 2008. godine, izričito formuliraju kao bezrezervnu podršku Izraelu i izraelskoj sigurnosti. U slučaju posjete Netanjahua i praktične primjene principa „državni rezon“, u formi nepostupanja po nalogu ICC-a, Savezna Republika Njemačka bi se našla u (internacionalnom) pravnom konfliktu sa Sudom i (nacionalnom) konfliktom sa principom podjele vlasti.

Njemačka u tom ne bi bila usamljen slučaj. Treba podsjetiti na USA-sankcije, uvedene protiv četiri sudinice zbog toga što su, prema objašnjenu USA-Ministra vanjskih poslova Marca Rubia, aktivno učestvovale u ilegitimnim i bezrazložnim postupcima Suda (ugandska sutkinja Solomy Balungi Bossa, Peruanka Luz del Carmen Ibáñez Carranza, sutkinja iz Benina Reine Alapini-Gansou kao i slovenačka sutkinja Beti Hohler). Stavlja im se na teret da su odobrili istrage protiv američkih vojnika u Afganistanu i izdali naredbu za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. Osim toga USA-sankcije su uvedene i glavnom tužiocu Suda Karimu Khanu zbog, kako je to obrazložio predsjednik Tramp, „zloupotrebe moći“ izdavanjem naloga za hapšenje izraelskog premijera Netanjahua.

No, za raliku od USA ili Izraela, Njemačka je potpisnica i ugovorna strana Rimskog statuta i hapšenje El Hishrija pokazuje da se unatoč snažnoj političkoj podršci Izraelu upravne i sudske instance drže važećih propisa i Njemačku situiraju tamo gdje joj je i mjesto: u zajednicu civiliziranih nacija koja priznaje internacionalno uređenje i podupiru rad ICC-a. Ukoliko postoji političko odstupanje, njemački interesi mogu biti artikulirani pred Sudom u postupku konsultacije prema članu 97 Rimskog statuta. Međutim, oni ne mogu predstavljati razlog da se ne postupi po nalogu suda, posebno da se ne izruči osumnjičenik.

Politički moral

Savezna Republika Njemačka, osim internacionalnog angažmana na blokadi svih aktivnosti usmjerenih na osudu Izraela, sprečava na nacionalnoj ravni antiizraelske proteste, javne kritike ili iznošenje neprijatnih informacija o stvarnim dimenzijama izraelskih vojnih operacija. Ovdje je uobičajeno hapšenje na antiizraelskim protestima, zabrana javnih nastupa, otpuštanje sa posla državnih službenika npr. zbog stavova o izraelskim ratnim operacijama. Javni mediji su pretvoreni u rafinirane propagatore „jedine demokratske države“ na Bliskom istoku i „najmoralnije armije na svijetu“. U toj funkciji su postale parainstitucije za aktivno prikrivanje stvarnih srazmjera izraelskih zločina i podrške koja je došla iz Njemačke.

Sve u svemu, mučno je uspoređivati njemačke medijske izvještaje o ratu u Gazi sa alternativnim izvorima iz svijeta, sa informacijama sa socijalnih grupa ili nevladinih medija jer se uočava proizraleska jednostranost i dvostruki moral koji prikriva palestinske žrtve i patnju Palestinaca ublažava do nepodnošljivosti. On je do razgoljenosti predstavljen u odobravanju naloga za hapšenje Vladimira Putina i njegovom negiranju kod Benjamina Netanjahua.

Uzme li se dodatno u obzir da su dvije savezne zemlje, Saska-Anhalt i Brandenburg, u postupak naturalizacije uveli obavezu iskazivanja lojalnost prema Izraelu, razumjeće se aktualni politički pristup koji je u funkciji „posebne historijske odgovornosti Njemačke za nacionalsocijalističku vladavinu nepravde, njene posljedice, posebno za zaštitu jevrejskog života“. Međutim, upravo historija zahtjeva odgovoran odnos Njemačke prema izgradnji internacionalnog prava i njegovih standarda budući da su Nirnberški procesi usmjeravali njegov razvoj, a nacionalsocijalistički zločini inspirirali ustavnu garanciju ljudskog dostojanstva koja u nacionalnom Ustavu stoji na prvom mjestu kataloga osnovnih prava. Prvo uzima u obzir zakone ratovanja, humanitarno pravo i ljudska prava, drugo univerzalnu dimenziju čovjeka i njegovog dostojanstva. Oboje stavlja pred njemačku vlast zahtjev da se bez ideoloških i historijskih predrasuda identificira svaki zločin i da mu se u političkom rječniku osigura pojam koji ga tačno opisuje. Do sad se u ovaj rječnik nisu probili pojmovi ratnog zločina, etničkog čišćenja i genocida. Njemačka politika duže vrijeme izgrađuje identitet „izraelskog sljepila“ koja svaku kritiku angažmana u Gazi proglašava antisemitizmom.

Državni rezon?

Upravo zbog toga je važno hapšenje El Hishrija. Ono podsjeća njemačku političku koaliciju na vlasti na praktični značaj internacionalnog prava i stvarne domete javnopravnog stava o Völkerrechtsfreundlichkeit njemačkog Ustava. Zajednički apel povodom hapšenja El Hishria u Njemačkoj od 30. jula 2025. godine, koji je podržalo 17 uglednih NGO, ovaj „podsjetnik“ upotpunjuje zahtjevom da „sve države potpisnice Rimskog statuta neograničeno surađuju sa ICC-om“ i osvježava nadom da će hapšenje El Hishrija, „donijeti novi zamah radu ICC-a“. Sa svoje internet stranice Ministarstvo vanjskih poslova (Auswärtiges Amt, AA) od decembra 2023. godine nedvosmislenim jezikom deklarira „Jačanje i razvoj međunarodnog prava“ i poručuje da „internacionalno uređenje koje se bazira na pravilima predstavlja temeljni stup njemačke vanjske politike“. Ovaj stup nalaže hapšenje svake osobe protiv koje je ICC izdao nalog. Njemački Zakon o saradnji sa ICC-om (Gesetz über die Zusammenarbeit mit dem IStG), precizno regulira proceduru. Ona se odnosi jednako na El Hishrija, Putina ili Netanjahua tako da, u slučaju posjete, hapšenje i privođenje ICC-u Benjamina Netanjahua ionako pravno ne može biti sporno.

Primat internacionalnog prava, ipak, otvara daleko šire posljedice po njemačku politiku koja je u slučaju Gaza funkcionirala na bazi općih fraza. One posve ignoriraju konkretne događaje, i u Gazi, i u Izraelu. Politika aktuelne vlade je zbog toga dospjela u poziciju iz koje podupire državnu praksu suprotnu standardima internacionalnog prava, standardima za koje se deklarativno zalaže i koji je materijalno obavezuju. Državni rezon je internacionalno pravo, njegova primjena i dogradnja. Odstupanje od ovog aksioma u korist Izraela kao državnog rezona, sve nas njemačke građane uvodi ponovo u kolektivnu odgovornost, ovaj put zbog zločina druge države.

Epilog

Posmatraćemo u godinama koje dolaze političare naših vlada, koalicione partnere, kako bez ikakve odgovornosti nestaju iz javnog prostora i ostavljaju nam gorak ukus saučešća u sistematskom izgladnjivanju i ubijanju jednog naroda. Dovoljan je samo jedan, posve tipičan primjer, kakvi su Frank-Walter Steinmeier ili Armin Laschet. Oni pokazuju kako je moguć odgovorniji politički govor, ali uz neuvjerljivo ponavljanje teze o Hamasu koji pomoć usmjerenu za Gazu pljačka i prisvaja sebi. Unatoč istraživanjima New York Timesa koja pozivanjem na izraelske vojne krugove dokumentira da izraelska armija nije pronašla ni jedan dokaz o hamasovom sistematskom oduzimanju i krađi humanitarne pomoći, obojica ponavljaju tezu koju je zapravo poslužila izraelskoj vladi da zamijeni UN-raspodjelu pomoći vlastitim sistemom. Posljedice raspodjele na četiri punkta su katastrofalne i prema UN procjeni ubijeno je više od 1000 ljudi koji su pokušavali doći do hrane.

Internacionalno pravo, ICC i internacionalne ogranizacije ostaju jedina nada za uspostavljanje pravde na temeljima dokumentirane odgovornosti demokratski izabranih vlada. Jer, i demokratski izabrane vlade, direktno i indirektno, pretvaraju „pojase“ u mjesta za ubijanje i izgladnjivanje ljudi. Kada se odluče da iz aviona izbace nešto hrane, to je samo alibi za maskiranje vlastitog učešća u dinamici sistematskog uništavanja jednog naroda.

Leipzig, 01. 08. 2025

© Copyright E. Š.

Posljednja vještica u Evropi: Anna Göldi i borba za pravdu

Neslavna godišnjica i podsjetnik na mračne stranice pravne historije

Upravo se navršila jedna neslavna godišnjica koja podsjeća na historiju mučenja i smrtne kazne. Riječ je o krivičnim procesima bez krivičnog djela – jednom od najtamnijih dijelova pravne historije koja se odvijala pod reflektorima prosvjetiteljstva i modernog doba Evrope. U protestantskom kantonu Glarus (Švicarska) pogubljena je kao vještica (oficijelno) 13. juna 1782. godine: Anna Göldi. Posljednje evropsko pogubljenje jedne vještice. Na prvi pogled, ništa neobično: suđenja vješticama i javna pogubljenja su stoljećima predstavljali ritualizirano ubijanje, najviše u Njemačkoj. „Pored holokausta nad Židovima bilo je to najveće masovno ubijanje civila“ (U. Wesel). Ranije se spominjala milionska cifra, danas je riječ otprilike o sedamdeset hiljada žrtava. Tačan broj nećemo nikada saznati, sigurno je da je prva cifra previsoka, a druga niska. Većina žrtava su bile žene, posebno starije (za to vrijeme između 35 i 55 godina), u pravilu su dolazile iz nižih socijalnih slojeva.

Teolozi su činjenične pretpostavke krivičnog djela vještičarenja vezivali za ideju ugovora sa đavolom. U njemačkom prostoru je uz to došao još jedan element: nezasita tjelesna želja. Ideja je razvijena u bestseleru iz 1486. godine „Hexenhammer“ (Čekić za vještice) dvojice inkvizitora, dominikanskog svećenika Jacoba Sprengera i Henricusa Institorisa. Ta je želja, tako glasi teza, jače razvijena kod žena nego kod muškaraca. Jedan citat objašnjava sve: „Nije čudo što od hereze vještica bude okaljano više žena nego muškaraca. Stoga je i logično da hereza ne bude nazvana herezom vještaca, već vještica.“ („Es ist kein Wunder, wenn von der Ketzerei der Hexer mehr Weiber als Männer besudelt werden. Daher ist auch folgerichtig die Ketzerei nicht zu nennen die der Hexer, sondern der Hexen.“)

Vrhunac lova na vještice je uslijedio 100 godina kasnije i protegao se duboko u 17. stoljeće. Pri tom se u smjenama generacija uočavao rast i opadanje intenziteta progona. Nešto duže se zadržavao u zaostalim katoličkim područjima Njemačke. Ovdje su procesi započinjali na jugu Njemačke odakle su se širili na sjever. Vrhunac su imali u 16. i 17. stoljeću i dolazili su u valovima oko 1590., 1630. i 1660. godine. U 18. stoljeću su zabilježeni pojedinačni slučajevi. Posljednja smrtna presuda je u Njemačkoj pala 11. aprila 1775. godine u Kemptenu, a općenito posljednji proces je na osnovu „Witchcraft act-a“ (Zakon protiv vještičarenja), proveden protiv Helen Duncan, proročice i prizivačice duhova, u Škotskoj 1943. godine. U septembru je osuđena na devet mjeseci zatvora jer je uhvaćena na djelu prilikom prevare sa prizivanjem duha vojnika jednog ratnog broda čije je potopljenje vlada držala tajnim. Optužnica je obuhvatala udruživanje radi izigravanja zakona protiv vještičarenja, novčanu zaradu putem prevare lažnim činjenicama i uznemiravanje javnosti.

Anne Göldi: od skandala do sudskog ubistva

Slučaj Anne Göldi nije bio zadnji u kojem je vještičarenje igralo izvjesnu ulogu. Barbara Zdunk je 1811. godine u Prusiji, u kojoj u to vrijeme vještičarenje nije više bilo krivično djelo, pogubljena zbog paljevine, ali je ušla u anale krivičnog prava u vezi sa posljednjim progonom vještica. No, priča Anne Göldi je po mnogo čemu tipična jer sažima ljubav, strast, moć i smrtonosnu samovolju. To je priča o djevojci koja je imala aferu sa uglednim i moćnim građaninom i porodičnim čovjekom. Sve je započelo kao skandal, završilo je optužbom za vještičarenje, mučenjem i smrtnom presudom. Pogubljena je odsijecanjem glave mačem – slučaj sudskog ubistva uz saglasnost crkve.

Radila je u kući Johann Jakob Tschudia, uglednog ljekara u Glarusu, sudije i vijećnika. Nakon što se Glarusom proširila glasina o njihovoj ljubavnoj vezi, dakle, o zabranjenom aktu nevjere za koji su pretežno okrivljivane žene kao zavodnice, događaji su krenuli putanjom koja pokazuje kako su socijalne i moralne konvencije tog vremena ovakve veze, posebno one između siromašnih i bogatih, okončavale okrutnim kaznama u kojima su pravosudni i crkveni organi fungirali kao ubice.

Anne Göldi se dan po otpuštanju iz službe, 26. oktobra 1781. godine, obratila zapovjedniku općine (tzv. Landammann – tipično švicarska oznaka za službu općinskog prvaka u kantonima koji imaju „Landesgemeinden“) i protestantskom pastoru sa pritužbom da je sa dr. Tschudiem u „nedozvoljenom tjelesnom odnosu“, tadašnja oznaka za vanbračne odnose. Radilo se o kažnjivom djelu koje je za posljedicu imalo zabranu obavljanja javne službe. Vjerovatno joj je poznato da se upravo u to vrijeme zaoštrio stav prema muškarcima koji su počinili nevjeru i da takav odnos predstavlja kažnjivo djelo.

Pred njom, međutim, stoje tri prepreke. Jedna je imovinska nejednakost, ona nema posjede i iz siromašne je porodice koja se suprotstavlja bogatom i uglednom moćniku. Druga je spolna, ona je žena koja je u tadašnjim okvirima i u svakom pogledu neravnopravna s muškarcem. Konačno, i zapovjednik Landammann i pastor nose prezime Tschudi, pri čemu je pastor stric prevarene žene, supruge dr. Tschudia. Na početku se dr. Tschudi nije izjašnjavao o optužbama. Nakon što se proširila glasina da Göldi čeka njegovo dijete on prelazi u ofanzivu i objavljuje da će snositi sve procesne troškove i napustiti sve javne službe ako se potvrdi tačnost takvih glasina. Zajedno sa suprugom u decembru 1781. godine optužuje Anne Göldi za vještičarenje dok je služila u njihovoj kući. Ona je, prema optužbi, njihovoj osmogodišnjoj kćerki nanijela štetu čarkama i magijom: više igala za šivanje je ubadala u mlijeko i tako zamađijala dijete. Osim toga, prema izjavama članova familije Tschudi, kćerka ovog uglednog protestanta je više puta ispljuvala preko stotinu igala. Privatna afera je ovim prerasla u javni skandal, žrtva je postala počinilac, djevojka đavolji službenik.

Kantonalne službe su pokrenule potragu za Göldi i u Züricher Zeitungu je objavljen oglas u kojem je evangelistički stalež Glarus obećao nagradu od 100 Kruna osobi koja nađe Anne Göldi i preda je sudu. Göldi je u ovom oglasu opisana kao osoba jake i velike tjelesne stature, pravilnog i upadljivo crvenkastog lica, crne kose i obrva, sivih očiju koje izgledaju nezdravo i zakrvavljeno, govorila je dijalektom Sennwalda (danas kanton St. Gellen). Panduri su je pronašli i nakon mučenja su iscijeđena sva potrebna priznanja: ukratko saradnja sa demonskim snagama. Njen poznanik i zet porodice Tschudi, Ruedi Steinmüller također je optužen, ali je počinio samoubojstvo neposredno pred treću faze istrage – stavljanje na muke – 11. maja 1782. godine. Ovo je poslužilo kao dokaz njegovog priznanja i kao razlog da mu se konfiscira posjed kako bi se finansirali sudski troškovi. Bio je bogat posjednik, ali se nalazio u sukobu sa Tschudiima oko porodičnog naslijeđa.

Proces protiv Göldi je držan u najstrožijoj tajnosti, presuda je pala 6. juna 1782. godine i izvršena je sedam dana kasnije, 13. juna. U presudi su se pojmovi vještica i vještičarenje svjesno izbjegavali i Evangelističko vijeće ju je osudilo kao „ubicu trovanjem“. Tužba po sebi nije imala pravni osnov, budući da optužena nije bila iz Glarusa nego strankinja iz drugog kantona. S obzirom na tu činjenicu presudu je moralo donijeti vijeće koje je po principu konfesionalnog pariteta moralo biti sastavljeno od katolika i evangelista. Unatoč tome, Evangelističko vijeće je donijelo odluku o životu i smrti. Ovaj proces danas važi kao jedan među posljednjim dokumentiranim procesima suđenja vješticama u Evropi, ujedno i kao sudsko ubistvo s odobrenjem crkve (W. Hauser).

Javnost nije nijemo posmatrala suđenje i istragu. Iako je bila zavedena stroga cenzura, novinari su izvještavali o slučaju. Tek je historičaru Walteru Hauseru uspjelo da 2007. godine uvidom u dnevnike novinara Heinrich Ludowig Lehmanna utvrdi da je sudski zapisničar Johann Melcior Kubli tajne procesne akte iznosio u javnost zalažući se u toku procesa za Göldi. Kubli je, kako bi se danas reklo, bio whistleblower. Hrabar ali po život opasan čin. Cijena je bila visoka: da se njegova uloga saznala, platio bi smrtnom kaznom. Samo dvije godine prije Göldi-procesa je zbog istog delikta na smrt osuđen župnik iz Züricha, Johann Heinrich Wasser (1742-1780), i to zbog predaje navodno tajnih dokumenata njemačkoj štampi.

Rehabilitacija Anne Göldi: od osude do simbolične pravde

U Glarusu je 2007. godine povodom 225-godišnjice sjećanja na pogubljenje, inicirana rehabilitacija Anne Göldi kao osobe koju su crkva i nosioci državne vlasti eliminirali kako bi otklonili prijetnje strukturama te vlasti. Kantonalna vlada i Vijeće reformirane crkve su odbili ovu inicijativu. Obrazloženje se svodi na tvrdnju da je ona u svijesti naroda već rehabilitirana. Istina, radilo se o pogrešnoj osudi ali se ona danas, tako obrazloženje, ne može popraviti: „Nema više krivih, čak ne postoji ni služba koja je nasljednik sudskog gremija“.

Iako se činilo da je stvar ovim završena 7. novembra 2007. godine je liberalni FDP-političar Fritz Schiesser podnio Kantonalnom parlamentu zahtjev za rehabilitaciju.  Uslijedila je kontroverzna diskusija nakon koje je zahtjev odbijena sa 37 naspram 29 glasova i prijedlogom da se rehabilitacija učini ovisnom o znanstvenom istraživanju. Međutim, značaj ovog zahtjeva je potakao Zemaljsko vijeće i evangelističko-protestantsku crkvu Kantona Glarus da promijene svoje stajalište i 10. juna 2008. godine je vlada odlučila da 226 godina po pogubljenju oslobodi Annu Göldi krivičnog djela „trovanje“ i da istovremeno zatraži od parlamenta da proces iz 1782. godine označi kao sudsko ubistvo. Rehabilitacija je formalno uslijedila na sjednici parlamenta od 27. augusta 2008. godine i predstavlja atipičan slučaj rehabilitiranja jedne „vještice“ u parlamentarnoj proceduri, odnosno na demokratskim osnovama.

„Fondacija Anna Göldi“ (Anna Göldi-Stiftung) je utemeljena 4. marta 2016. godine. Ona danas rukovodi muzejem i svake dvije godine dodjeljuje nagradu za ljudska prava koja nosi ime Anne Göldi. Čin rehabilitacije je za Fondaciju predstavljao formalnu odluku o jednom slučaju nepravde. No, on je povod da se prisjetimo desetina hiljada nevinih ljudi koji su u kršćanskoj Evropi pali kao žrtva opsesije vješticama i đavolom i da razmislimo o pravu i pravdi u današnjem vremenu. Koliko će vremena trebati da se rehabilitiraju moderni whistlebloweri (sjetimo se samo slučaja australijskog whistleblower Julian Assangea i wikileaks) ili da se zaustavi i kazni ciljano ubijanje osoba iz političkih i vojnih krugova, masovna ubistva, protjerivanja i genocidi? Pojedinci su bespomoćni posmatrači državnih zločina. Ipak, njihovo konkretno suprostavljanje nosi subverzivnu moć otpora i s njom treba računati.

Literatura:

Walter Hauser, Der Justizmord an Anna Göldi (2007)

—-      Anna Göldi – Hinrichtung und Rehabilitierung (2013)

—-      Anna Göldi – geliebt, verteufelt, enthauptet. Der letzte Hexenprozess und die Entdämonisierung der Frau (2021)

Uwe Wesel, Geschichte des Rechts, (2. Aufl. 2001)

Eko-tajkuni i nevidljivi mentalitet: Suočavanje s ekologijom i privatnim interesima

Izazovi istine i fikcije: odgovor Emira Durmiševića

Na moj ogled o nevidljivom mentalitetu koji upravlja državom reagirao je pisanim tekstom vidljivi Emir Durmišević, čovjek iz čamca za spašavanje. Smatrao je da je zbog istine, integriteta zajednice i javnog interesa neophodno da mi odgovori. Plemenita namjera kojoj se vraćam pri kraju teksta. U odgovoru je teze iz ogleda prebacio sa općeg na pojedinačno, sveo ih na lični obračun i pripisao mi netačnost, malicioznost i insinuacije. Uvjeren da je „uliv Glibaje“ u Sanu zahvaljujući njegovim aktivnostima „ponovo dostupan, siguran i čist“, insistira na činjenicama i istini! A, jedno i drugo je na njegovoj strani, jer on zahtjeva da čitaoci povjeruju: a) da je sve, od čišćenje terena do uređenja prilaza, urađeno u konsultaciji s nadležnim općinskim službama i lokalnim ribolovnim društvom i da o tome postoje pisani tragovi, zapisnici i odobrenja; b) da je sječa stabala na državnom zemljištu sprovedena uz nadzor institucija, a da je prijava po tom pitanju od strane Federalne inspekcije odbačena kao neosnovana, c) da predmetna lokacija nije obrađivana više od 40 godina, a nakon što je prešla u njegovo vlasništvo započeo je sa sistemskim čišćenjem zapuštenog terena što, uključuje i korito koje je bilo zatrpano smećem i otpadom koje je voda donosila decenijama. Ostali detalji ilustriraju život ekološkog pregaoca koji se u praksi bavi turističkim radom, uspostavlja pravne standarde i dodatno radi na širenju ekološke svijesti.

U socijalističkoj Jugoslaviji, koja nije bila sklona nikakvim paranormalnim fenomenima Mile Dupor, bačvar sa Korčule, je 1971. godine objavio udžbenik natalne astrologije pod naslovom „Ne vjerujte provjerite“. Svako ko je prošao kroz redove Duporovih objašnjenja, a tu ubrajam i sebe, nije više nikada astrologiju uzimao kao socijalnu stramputicu, gatanje i utjehu za zaljubljene. No, ima nešto važnije. Od naslova je nastalo životno pravilo: ne vjerujte, provjerite. Treba dakle i ovdje, kako to zahtjeva autor odgovora, odvojiti činjenice i istinu od mojih fikcija, a to se može samo tako što će se provjeriti Durmiševićeve tvrdnje. Ovim objašnjavam obim teksta koji slijedi i najavljujem, u nadi da će čitalac izdržati do kraja, vraćanje sa pojedinačnog na opće, jer Durmiševićev odgovor može poslužiti kao primjer fenomena za koji, dok neko ne smisli bolji naziv, ovdje koristim pojam „eko-tajkuni“.

Direktni svjedok

Najprije o konsultacijama sa općinskim službama i „lokalnim ribolovnim društvom“. Budući da će sa općinskim službama potrajati, jer treba proći proceduru pristupa informacijama, najbrža provjera činjenica i istine je razgovor sa direktnim svjedokom, sa predsjednikom lokalnog udruženja sportskih ribolovaca. Poznat je po nadimku Crni, a pravo ime mu je Ermin Grozdanić i poznaje lokaciju ispod ušća Sanice i Glibaje u Sanu kao ja, dakle, kao svoj džep. On, uz to, do u detalje može govoriti o svim aktivnostima udruženja kojem je predsjednik. Na moje pitanje o saglasnosti Durmiševiću i njegovim susjedima da zatrpaju korito Glibaje i na državnom zemljištu u produžetku njihovih parcela prema rijeci Sani unište sve što se zove biotop, s ogorčenjem spominje Federalnu vodnu inspekciju i općinske strukture koje ne poduzimaju ništa da se uništavanje zemljišta i privatizacija obale spriječi. On odbija i svaku mogućnost da je udruženje i „pomislilo da daje nekakvu saglasnost“ i naglašava povišenim glasom, da je zemljište državno vlasništvo i da njime upravlja Federacija – ni općina ni udruženje ne mogu davati nikakvu saglasnost. Rezolutno mi ponavlja da niko od uposlenika udruženja nije mogao dati nikakvu saglasnost, a ako utvrdi da se neko našalio, pa tako nešto dao ili obećao, ostaće bez posla.

Kako sada postupiti sa istinom i činjenicama? Prema zdravorazumskom pravilu koje se spominje i kao Occkhamova britva, ne traže se složena objašnjenja, ako jednostavno zadovoljava. Najjednostavnije objašnjenje je da autor odgovora, Emir Durmišević, laže. No, potpisnik ovog teksta nije sklon takvom zaključku jer bi pristao na isti metod: niko ne može provjeriti da li sam uopće telefonirao i ako jesam kakav je sadržaj razgovora, dakle moralo bi mi se vjerovati na riječ, a upravo to želim izbjeći. Izlaz je u Durmiševićevim objašnjenjima: on spominje pisane tragove i federalnu inspekciju koja je odbacila prijavu. Dakle, šta dokumentiraju raspoloživi „pisani tragovi“?

Inspekcija i istina: provjera tvrdnji

U rješenju Službe za inspekcijske poslove Općine Sanski Most[1], koje je donešeno zbog nezakonite gradnje na našoj lokaciji, konstatirane su sve činjenice o „sistematskom čišćenju zapuštenog terena“, kako Durmišević naziva zatrpavanje korita rijeke Glibaje i sve oblike intervencije u državno zemljište koje pripada vodotoku rijeke Sane. Neka čitalac, koji je izdržao do ovog mjesta, investira nešto koncentracije i pročita sljedeći opis činjenica sa svim pravopisnim greškama: „Pored navedenog investitor je izvršio i radove na tlu i to nasipanje tla tamponskim materijalom kao i druge radove čime je izmijenio konfiguraciju tla odnosno riječnog korita a time i mijenjajući tog rijeke Sane. Svi navedeni radovi (…) su izvršeni u koritu rijeke Sane odnosno na zemljištu gdje je vremenom usljed niskog vodostaja rijeke nastala riječna ada. Usljed povišenog nivoa vode rijeke Sane zemljište na kojem su izvedeni radovi u cjelosti bude poplavljeno. Zemljište na kome su izvedeni radovi se u zemljišnim knjigama vodi kao k. č. broj 1725 K.O. Kljevci I i to kao rijeka Sana. Investitor u neposrednoj blizini posjeduje svoje zemljište (…) a koje graniči sa rijekom Sanom. Izvršenim radovima na tlu izvršeno je spajanje odnosno proširenje parcele investitora u riječno korito. Svi navedeni radovi su izvedeni bez zakonom propisane dokumentacije (…).“ Ovo tamponiranje je tako temeljito da inspektor nije ni primijetio kako je parcela proširena nasipanjem i tamponiranjem rijeke Glibaje. Durmišević joj je iskopao novi vodotok i preusmjerio ušće izvan dometa vlastite parcele. On priznaje: „Danas, zahvaljujući tim aktivnostima, uliv Glibaje u Sanu je ponovno dostupan, siguran i čist – na korist svim mještanima, ribolovcima i posjetiocima.“

Čovjek ovdje mora zastati i razmisliti, kada je ušće ove rijeke bilo nedostupno, nesigurno i prljavo? To što tok rijeke Sane i ušće Glibaje, otkad znamo za njega, nije nikad bilo nedostupno, nesigurno i prljavo i što su u zatrpanom dijelu uništeni zimovnici ribe sa cijelim biotopom, Durmiševiću ne znači ništa. Dostupnost uz to niko nije dovodio u pitanje, sporno je zatrpavanje i izmještanje toka sa intervencijama u vodno dobro, u državno zemljište. No, da se zamagljena situacija sa sudbinom toka rijeke Glibaje unekoliko razbistri može pomoći obavijest Službe za inspekcijske poslove udruženju ribolovaca od 09. 07. 2021. godine[2] u kojem je inspektor primjetio da je vodotok Glibaje mijenjan, ali se izvukao iz obaveze da to pravno raščisti: „Po važećem geodetskom operatu izmjene na koje se odnosi vaša prijava koje su rađene na rječici Glibaji se ne odnose na vodno dobro gore navedene rječice nego na vodno dobro rijeke Sane (…) možete se obratiti nadležnom Federalnom vodnom inspektoru (…).“

I tu smo već na pravom mjestu, posebno zbog toga što nas Durmišević obavještava da je ovu prijavu Federalni vodni inspektor odbacio kao neosnovanu. Činjenice međutim govore drugim jezikom i to je jezik Federalnog vodnog inspektora koji se nakon ogleda o nevidljivom mentalitetu, u kojem je imenom i spomenut, odjednom (i na moje iznenađenje) oglasio. On obavještava Instituciju ombudsmena sa datumom 04. 04. 2025. godine[3], i time potpuno demantira sve navode iz Durmiševićevog odgovora, da je nadležnost federalnog vodnog inspektorata „zatrpavanje dijela k.č. 1725 koja pripada vodotoku I kategorije, rijeka Sana“ i da će „federalna vodna inspekcija izvršiti inspekcijski nadzor kako bi se utvrdilo činjenično stanje“! Sasvim dovoljno da utvrdimo činjenice i posramimo Durmiševića koji tapka u svojoj slici istine.

Sam inspektor ne objašnjava stvarne razloge zbog kojih sa nadzorom kasni oko osamnaest mjeseci, ali objašnjava da na četiri pitanja ne može dati odgovor jer ona nisu u njegovoj nadležnosti. Redom: „(1) Po kom osnovu je vlasnica parcele k.č. 1365 KO Kljevci uzurpirala parcelu k. č. 1725 KO Kljevci za širinu svoje parcele 1365 i na osnovu čega je koristi, obrađuje i kultivira; (2) Na osnovu čega je vlasnica parcele zatrpala postojeće, staro korito rijeke Glibaje i izmjestila ga prokopavanjem novog korita“; (3) Na osnovu čega je vlasnica parcele udarila direke kao znak razgraničenja sa širinu vlastite parcele i (4) u kom svojstvu Emir Durmišević organizuje sječu drveta i njegov odvoz sa parcele 1725, da li je za ovo ishodio potrebno odobrenje ili se radi o nezakonitoj sječi.“ Neko će morati odgovoriti na ova pitanja.

Da čitaoce ne zamaram zakonskim propisom koji obavezuje inspektora da utvrdi ko je za njih nadležan, upućujem na Durmiševićevu pisanu reakciju jer tamo nalazimo dijelove odgovora, posebno iz pitanja broj 4.

Privatni interesi vs. javni interes: mit o eko-aktivizmu

On navodi da je vlasnik parcele i da upravlja spomenutim prostorom čime otklanja dilemu o odgovornosti i o vlasništvu nad parcelom koja je uknjižena na osobi ženskog spola, na izvjesnu gospođu Ališić. Ne znam shvata li Durmišević pravo značenje i stvarne domete vlastitih izjava: on je započeo čišćenje zapuštenog terena (parcele u državnom vlasništvu koja je vodotok rijeke Sane i pod upravom Federacije), intervenirao je u korito i ušće rijeke Glibaje, konsultirao je nadležne općinske službe i lokalno ribolovno društvo o čemu ima zapisnike i odobrenja. Pri tom, on nema pravo da samovoljno i prema vlastitim potrebama uređuje i korsiti državno zemljište i korita rijeka, kao što ni jedna od navedenih organizacija nema nadležnost (dakle, ovlaštenje) da daje takva odobrenja – vodnim dobrom rijeke Sane upravlja Federacija. Sjekao je stabla na državnom zemljištu, uništio je svo rastinje, navezao je zemlju i posijao travu pozivajući se na mišljenje neke općinske komisije, iako na to nema pravo ni on, ni neka općinska komisija. Poziva me za svjedoka da je pod nadzorom institucija orezao stabla vrbe, a ja sam osim agresivnog Emira vidio orezivanje i sječu izvan zemljišta u njegovom vlasništvu, bager u novom koritu Glibaje, a od „institucija“ jedino mog školskog druga s motorkom, Behzada Talića Caju.

Zakon o vodama F BiH (član 96) uklanja sve nedoumice i bistri sliku: na poplavnom području, shvatili ste da je time opisana naša parcela, izričito su zabranjene sve aktivnosti koje mogu za vrijeme poplava imati štetni utjecaj na vode, vodno dobro i priobalne objekte, a naročito vađenje materijala u poplavnom području, mijenjanje pravca vodotoka i kanala bez vodne saglasnosti i vodne dozvole, unošenje i deponiranje u vodotok kamena, zemlje, jalovine i drugih krutih materijala, podizanje zgrade i drugih objekata koji ne služe odbrani od poplava, vršenje radnji koje mogu oštetiti korito i obale vodotoka ili smetati slobodnom otjecanju vode. Zakon precizno nabraja sve što su Durmišević i susjedi već završili, a za što prvi navodno ima odobrenja nadležnih općinskih službi.

Ukratko, činjenice počinju tamo, a to zanima Durmiševića i s njim svakog eko-tajkuna, gdje se zapisnički, svjedocima ili fotografijama dokumentira uzurpacija državnog zemljišta, zatrpavanje i izmjena riječnih korita i uništavanje biotopa u vodnom dobru. Konstrukcija počinje tamo gdje se laže o saglasnosti udruženja ribolovaca, o odluci Federalnog vodnog inspektora, posebno tamo gdje se maglovitim objašnjenjem prelazi preko činjenice da granica parcele predstavlja granicu vlasništva i strogu granicu prava da se poduzimaju bilo kakve, još jednom, bilo kakve mjere na državnom zemljištu, u vodotoku ili u koritu rijeka. Da li je ovo dovoljan odgovor na pitanje gdje prestaju činjenice, a počinje konstrukcija?

Kada nas Durmišević obavještava da je sprovodio aktivnosti „od čiščenja terena, do uređenja prilaza“, da je vjetar polomio vrbe koje su ugrožavale sigurnost prolaznika pa ih je morao posjeći, on prikriva činjenicu da ne čisti svoju zemlju, nego da je ušao u tuđe vlasništvo, u vlasništvo svih nas. On ne otkriva kakvi to prolaznici baš na tom mjestu koriste tok rijeke Sane i zašto se baš on – sječom drveća i rastinja – o njima brine. Tim otkrićem bi morao priznati da su prolaznici samo on, njegova porodica, njihovi gosti i kamp-klijentela. On siječe rastinje na državnoj zemlji i skreće vodotok kako bi za privatne potrebe napravio izlaz na rijeku Sanu – iz kuće za odmor i stanovanje. Trebam li spominjati da se rijekom Sanom i obalom na ovom mjestu oduvijek svako koristio, sve do ovakvih aktivista i „aktivnosti“ koje, prema objašnjenju, čine „ponovo dostupnim“ obalu Glibaje i Sane, a prema stvarnim konstelacijama sprečavaju pristup opće publike obali rijeke i netaknutoj prirodi. Nema tu nikakve brige za opće dobro, o tome sam već pisao, a Durmišević ovdje ostavlja vjerodostojno svjedočenje da sam dao tačnu dijagnozu. Ako se već brinuo za prolaznike morao je u vrijeme olujnog vjetra pomoći komunalnom preduzeću da ukloni polomljena stabla iz gradskih parkova ili mještanima Čaplja i Kijeva da saniraju štetu na krovovima i njivama. Teren između Glibaje i Sane smo od nastanka ade iz 1985-ih godina svi nesmetano koristili, sad ne možemo zbog privatnog nadzor vlasnika parcela uz vodno dobro. Nakon poplava ostane mulj. On se mora temeljito očistiti. Durmišević ne čisti mulj, on mulja.

Šta je sada ostalo od činjenica do kojih je stalo čovjeku iz gumenog čamca za spašavanje? Ostao je težak ukus objašnjenja u kojem se miješa laž sa muljanjem. Ko se prisjeti svih eko-poduhvata po nezavisnoj i suverenoj, od mini hidroelektrana preko vjetroparkova i divljih deponija za otpad do utjecaja HE i privatnog ugostiteljskog biznisa na endemske vrste biljaka i životinja raspoznaće shemu po kojoj funkcionira i naš slučaj Glibaja/Durmišević/Sana. Kroz njega se vide, vraćam se opet sa ličnog na opće, sve slabosti države u kojoj živimo i to kao shema po kojoj radi onaj porodični čovjek, tih i zamišljen i onaj inspektor koji iz nekog razloga neće izići na teren da uradi posao za koji je plaćen. Čim postane kreatorom života u „harmoniji s pejzažom“ nadomak rijeka, jezera i unosnih turističkih destinacija tihi porodični čovjek prelazi u novo agregatno stanje, stanje eko-tajkuna. Kako to pokazuje opisani primjer, u tom stanju se potpuno brišu granice privatnog vlasništva i parolom o javnom interesu se javno dobro prilagođava vlastitim potrebama, ono polako ali sigurno prelazi u privatno kontrolirano državno vlasništvo. I sve čisto ekološki.

Naš autor odgovora ima potrebu da reaguje, ne zbog lične odbrane, već zbog istine, integriteta zajednice i javnog interesa. Motivacija istinom je razumljiva. Međutim, o čijem se integritetu radi? Ako govori o integritetu svoje porodice i kruga prijatelja, može se razumjeti njegova potreba da reagira. Ali, šta ako misli na mjesnu zajednicu, ili npr. općinu ili kanton, govori li u njihovo ime? Konačno o kakvom javnom interesu govori fizičko lice i privatnik koji radi samo prema načelu interesa i dobiti, jer javni interes propisuje zakonodavac ili ga određuju ministarstva. Sklon sam zamisli da je Durmišević napravio lapsus, a lapsus je prema Freudu kvaran čin iza kojeg se krije nesvjesna želja. Od tog objašnjenja se može razumjeti još jedan element u mentalitetu eko-tajkuna. Oni bi tumačili svijet i istinu prema vlastitim mjerilima dobiti i sve to predstavljaju kao javni interes, čak i kada jednoznačno krše sve zakonske i moralne norme i umjesto nedirnute prirode uspostavljaju sterilne livade, kanale i betonske zidove. Sve se može garnirati osnivanjem nekakvog eko-udruženja jer to ostavlja dobar utisak i hipnotizira javnost. Durmišević je svojim kratkim tekstom ostavio snažan dokaz o ovom tipu eko-aktiviste. Svoj privatni interes je proglasio javnim i s te pozicije pledira na istinu. To se samo na prvi pogled može učiniti neobičnim zbog toga što nakaradno postavljen sistem vrednovanja. Ipak, na obalama krajiških rijeka je to tipična forma eko-tajkunizma. Da bi se shvatio spektar posljedica treba skupiti snagu i preslušati jednosatnu emisiju „Aktuelno“ RTV-USK od 27. 03. 2025. godine (https://www.youtube.com/watch?v=Ka4jGK2kV9w) u kojoj o okupaciji, izgradnji utvrda, betoniranju i ograđivanju obale rijeke Une govore šef Službe za inspekcijske poslove, šefica Odsjeka za urbanističko planiranje grada Bihaća i eko aktivista, predsjednik „Unskih smaragda“. Njihovo svjedočenje je svjedočenje o privatnom divljanju vlasnika priobalnih parcela, o divljoj gradnji i uzurpaciji zaštitnog pojasa, o devastaciji nasipa, betoniranju obale, gradnji utvrda, parkinga, stepeništa i šadrvana, i o upravnim mjerama koje zbog niskih kazni, nedostatka kadra i političkih veza ostaju bez vidljivijeg efekta. To se na jednak način odnosi na nacionalni park i na ostatak rijeke. U području nacionalnog parka je preko 50 nelegalno izgrađenih objekata i sve se održava zbog upravnih i pravnih procedura. Prema tome eko-tajkuni su fenomen krajiških rijeka i opstaju zahvaljujući nevidljivoj saradnji investitora, političara i ekoloških komisija ili udruženja.

Pobjeda princa „ja“ nad principom „mi“

Primjer sa Sane/Glibaje je u odnosu na Unu zanemariv, upravo u onoj mjeri u kojoj je snaga i ljepota Sane zanemariva u odnosu na Unu. U Bihaću, međutim, postoji otpor, i adminstracije i eko-aktivista. Prošle godine je prinudnim putem uklonjeno 18 nezakonito izgrađenih objekata, a u selu koje sebi tepa „grad na devet rijeka“ nije bilo ni jednog uklanjanja, iako godinama stoje neizvršeno nekoliko rješenja o rušenju i uklanjanju građevina, dakako, pravosnažnih i izvršnih. Slika je sve u svemu mučna i na Sani smo sve bliži onom rješenju na koje Amarildo Mulić (Unski smaragdi) upozorava u spomenutoj emisiji: kanalisanje riječnog korita.

Zanimalo me je da li čovjek iz gumenog čamca za spasavanje shvata vlastitu zaslugu za zauzimanje tog mjesta. Durmiševićev odgovor je dokaz da takvi ljudi nemaju organ za ovu vrstu samorefleksije. Sve što iščitavam iz opisanih činjenica je pobjeda „principa ja“, nad „principom mi“ i čini se da će građani sela Sanski Most zajedno sa udruženjima koja se brinu o ekološkim resursima pristati na istinu koju im određuju eko-tajkuni. Ona počiva na potcjenjivanju zdravog razuma, ali to je danas svjetski fenomen. Pobjednici su već na sceni i Durmiševićev model je pobjednički model. Reagirao je zato što nije bio zadovoljan mjestom koje mu je pripalo u mom ogledu. Da je stvar posmatrao u perspektivi budućnosti mogao je ocijeniti da historiju pišu pobjednici, a on je na pobjedničkoj strani tajkuna kojima ni država neće ništa. Ako su već četnici postali antifašisti, a Meksički postaje Američkim zalivom, sve su šanse da će Durmišević u skorijoj budućnosti umjesto ekološke štetočine biti upisan kao visoko sofisticiziran pionir nove ekologije. Oni pametniji koji prešute negativno pozicioniranje u savremenoj esejistici, doživjeće u bližoj budućnosti, unatoč suprotnim zaključcima zdravog razuma, da njihova djeca i unuci ponosno ističu štampani papir kao svjedočanstvo babine/očeve prisutnosti na pozitivnoj strani historije. U burnim vremenima ekološke tragedije.


[1] Riječ je o dva rješenja o obustavi gradnje jedno nosi broj UP-1-09-19-7-686/20 a drugo UP-1-09-19-7-687/20 i oba su datirana sa 17. 05. 2020.godine

[2] Obavijest broj 09-19-5-2190/21 od. 09. 07. 2021. godine.

[3] Odgovor broj UP1-14-21-2-04177/2024-028-5-P od 04. 04. 2025. godine.

Evakuacija ili uzaludna potraga za pravdom:

Kako intervencije u prirodu vode do katastrofe

Klip pokazuje kako članovi Kluba ekstremnih sportova Kondor na gumenom čamcu iz kuće za odmor i stanovanje evakuišu Emira Durmiševića. On je porodični čovjek, omiljen u društvu i radin. Iz snimka se vidi da je pokisao. No, to što se ne vidi je zanimljivije. Kuća je napravljena 2020. godine na kupljenoj parceli, danas ih je ukupno devet, i sve su izlazile na rječicu Glibaju, ispod samog ušća rijeke Sanice u Sanu. Bara na kojoj se danas nalaze parcele sa kućama je bila prirodni rasteretni kanal za Glibaju, Sanicu i Sanu i preko nje se odlijevao višak vode u vrijeme poplava. Bara je izlazila na rječicu Glibaju, a na drugoj strani Glibaje se nalazila riječna ada, koja je opet izlazila na rijeku Sanu, na taj magični objekt čežnje svakog građanina sela Sanski Most – a i šire! Durmišević je nakon kupovine svoje, zajedno sa vlasnikom susjedne parcele, zatrpao korito Glibaje otpadnima materijalom, šutom i zemljom. Za Glibaju su prokopali novi tok koji je, tačno iznad upravo sagrađene kuće za odmor i stanovanje, preusmjeren u rijeku Sanu. Razumije se da je sve rađeno u vlastitom aranžmanu, bez stručnih konsultacija ili potrebnih odobrenja.

E sad, sve to ima širi smisao: Direktan izlaz na rijeku Sanu vlasnicima parcela je priječila spomenuta riječna ada koja je nastala između Glibaje i Sane, inače, zemljište u državnom vlasništvu. U administrativnom jeziku se zemljište vodi kao k.č. 1745 KO Kljevci I i svako je može pogledati na web stranici Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove pod linkom https://www.katastar.ba/. Naš čovjek iz gumenog čamca je zajedno sa vlasnikom susjedne parcele, posjekao sve rastinje i „uredio pristup vodi“ tako što je nakon zatrpavanja vodotoka Glibaje, na (sada već bivšoj) adi između Glibaje i Sane, uništio kompletan biotop, posjekao drveće po vlastitom ukusu, nauvukao nekoliko kamiona zemlje na državno zemljište i posijao travu. Da ne bi bilo nesporazuma udareni su i direci na državno zemljište, u produžetku linije razgraničenja sa susjednom parcelom, sve do korita rijeke Sane, a prošle godine je pokrenut i business otvaranjem kampa na zemljištu koje sada predstvalja logičnu cjelinu sa parcelom u privatnom vlasništvu novog turističkog pregaoca. Logika ovdje podrazumijeva uzurpaciju državnog zemljišta, zatrpavanje prirodnog vodotoka i uništavanje biotopa riječne ade. Takva logika ujedno računa sa pretpostavkom, koja se pokazala tačnom, naime, da „naši“ ne mogu krasti „naše“, da kradu samo „njihovi“. To što se u pozadini kuće u klipu vidi kao snažna vodena bujica je zapravo uzurpirano državno zemljište i uništeno vodno dobro. Sve na lokaciji na kojoj nema prirodnih političkih neprijatelja državnog vlasništva, Srba, nego sami musliman i sve goli Bošnjak. A, on po modernom prototipu „dobrog Bošnjanina“, to znamo, ne krade ništa od Bosne.

No, ostavimo se nezgodnih aspekata ovog fenomena i podsjetimo se jedne socijalne konstante koja se, isto tako, ne može vidjeti iz klipa: nevidljivog mentaliteta koji na prirodu proizvodi vidljive učinke i, uz to, upravlja državom. A, država preko trideset godina radi na uspostavljanju vladavine prava. Da pojednostavim, riječ je o rasprostranjenim intervencijama u prirodu, na prvom mjestu u vodotoke. Prati ih uzurpacija obale i uništavanje prirodnog ambijenta prema estetskim predstavama posve neobrazovanog, ali finansijski potentnog svijeta. Kombinacija je opasna kada se shvati da ovdje finansijska potentnost utemeljuje prihvatljiv estetski senzibilitet i opravdava svaku intervenciju u prirodu. Ma kako da odluče, oni su uvijek u pravu.

Da, to o izgradnji pravne države je tema za sebe. Ovdje zato samo kratka usporedba o brzim reakcijama jer inspekcijske strukture prate tempo uspostavljanja vladavine prava: federalni vodni inspektor, Aziz Kudra, zna za opisani slučaj, ali skoro dvije godine, unatoč opomenama, nije poduzeo ništa. Doduše polovinom juna prošle godine se izjasnio da nije dužan obaviti inspekcijski nadzor po svakom zaprimljenom zahtjevu jer „to ne bi bilo niti svrsishodno niti ekonomično“! I još važnije, onemogućilo bi sve planske aktivnosti. Tako se naš čovjek iz gumenog čamca može umiriti, a s njim zajedno i svi ostali uzurpatori vodnog dobra, bageristi i graditelji kuća za odmor i stanovanje. Inspekcija radi samo po planovima, pa ako nije planirana intervencija u vodno dobro ili uzurpacija državnog zemljišta u samom vodotoku, nadzora neće biti. Neće ga, dakle, biti nikad. I taj metod se primjenjuje na svim nivoima: Ni njegova šefica, odvjetnica Ivana Prvulović (NIP) se, čak ni na upite Institucije ombudsmena, do ove poplave nije oglasila o poduhvatima Durmiševića i njegovog susjedstva, a općinska građevinska inspekcije, evo preko tri godine po donošenju zaključka o prinudnom uklanjanju nedozvoljene gradnje u vodotoku rijeke Sane, nije uklonila ni jednu letvu.

Vratimo se čovjeku iz klipa, glavnom junaku ove priče. Emir Durmišević je pokunjen i zamišljen, izlazi iz čamca pognute glave. Nećemo nikada saznati da li je u ovim trenutcima shvatio da je evakuacija u gumenom čamcu i njegova zasluga, da je uništavanje zatečenog ambijenta i prisvajanje državne zemlje velikim dijelom prouzrokovalo bujicu oko kuće za odmor i stanovanje. Istini za volju, teško je i zamisliti da je na tu vrstu samorefleksije i spoznaje sposoban svako ko radi to što misli, a sebi najbolje misli , jer o opštem dobru ne zna ništa. Ipak, on je omiljen i pristojan građanin ovog sela, porodičan je i radin čovjek i svako bi ga rado imao u društvu ili za prijatelja. Takvi ljudi su zamišljeni samo kada planiraju nove poduhvate. Sve dok iz njih ne izbije glad za tuđim, za državnim i potreba za uređenjem svijeta prema vlastitim predstavama, neprimjetni su i dragi ljudi sa periferije naših urbanih sredina. Kad ih vidimo u gumenom čamcu za spasavanje shvatit ćemo zašto su na tom mjestu. Zapitamo li se, ipak, zbog čega je sad „ko pokiso“, počećemo s nabrajanjem činjenica koje neprijatnim nizom dokumentiraju pohlepu i uništavanje svega što se zove „mi“. U tom pohodu, da se sebi i „svojoj djeci“ ostavi što više, nema svetih granica, vodotoci su upravo poslastica. A, granicu mora postaviti država i njena vlast odnosno uprava. Ma kako se to u konkretnom primjeru zvalo, korupcija, nerad ili kazneno djelo, državna uprava je tihi saradnik na pripremanju terena za evakuaciju u gumenom čamcu. Kao i ovdje, ugledne građane će iz kuća za odmor i stanovanje evakuirati ljudi – i tako stalno u krug – koji s tim nemaju ništa i najviše ispaštaju. Sanu i njene pritoke svih ljetnih mjeseci prekopavaju bageri prema željama vlasnika priobalnih parcela, radovi na mostovima i nasipima okončavaju zbrinjavanjem građevinskog materijala direktno u vodotok, prirodni rasteretni kanali su danas naseljena mjesta, priobalno rastinje se nemilice uništava, a obala betonira bez ikakvog ograničenja. Federalna vodna inspekcija neće poduzimati ništa jer joj je to nesvrsishodno i neekonomično, a o općinskoj ne treba ni govoriti.

Svi smo već u gumenom čamcu za spašavanje, samo čekamo na red.

Copyright (c) E. Šarčević

Klip iz naslova je autorstvo Edina Seferovića i objavljen je uz njegovu izričitu saglasnost.

Izazovi humanitarnog prava: Etika i vojna nužnost

Glosa uz internacionalno humanitarno pravo

Invazija Rusije na Ukrajinu (februar 2022.), napad Izraela na Gazu (oktobar 2024.) i vojna intervencija Izraela u zaposjednutim područjima dovode u pitanje standarde koji su na internacionalnom nivou uspostavljeni kao humanitarno pravo.

Pod humanitarnim internacionalnim pravom danas se podrazumijeva ius in bello. Ono se odnosi na pravo koje regulira način vođenja rata s obzirom na civilno stanovništvo i borce, na prirodu i materijalna dobra. Radi se o „pravilima“ koja se smatraju „humanitarnim“ i to u situaciji koja legitimira ubijanje ljudi i razaranje prirode i kulturnih dobara (rat, oružani sukob). Ius in bello je u internacionalnim okvirima konstanto doprinosilo humanizaciji internacionalnog prava u situaciji oružanih sukoba. Između „Mertensove klauzule“ (Preambula Druge Haške konvencije o zakonima i običajima ratovanja na kopnu od 29. 07. 1899.) i člana 1 Ženevskih konvencija iz 1949. (12. 08. 1949.) se nalazi zajedničko formuliranje internacionalnih obaveza i jamstava na humanitarnu zaštitu . Međutim, oba oružana sukoba (Ukrajina i Gaza) su pokazala visok stepen ignorancije, ne prvi put u novijoj historiji ratovanja, humanitarnog prava. Uz to dolaze barbarstva izraelskih oružani snaga u Gazi i dokumentirano reklamiranje zločina po socijalnim mrežama, posebno u samoprezentaciji izraelskih vojnika. Sve je garnirano dvostrukim moralom zapadnih demokratija, na prvom mjestu USA i Njemačke: medijska blokada i ignorancija izraelskih zločina uz istovremeno potenciranje ruskih napada na nivo zločina, čak i u graničnim ili posve irelevantnim situacijama. Internacionalno humanitarno pravo je u svemu tome ostalo usamljeni advokat ratom obespravljenih. O njegovim potencijalima, ali samo to, svjedoče ključni principi.

1. Princip zaštite civilnog stanovništva

Centralno načelo humanitarnog internacionalnog prava je zaštita civilnog stanovništva. Osnovni cilj internacionalnog humanitarnog prava je human tretman civila. Prema tome, zabranjeni su napadi na civilno stanovništvo i sve osobe „hors de combat“. U krug ovih osoba ulaze ratni zarobljenici, ranjenici i brodolomci. Od ovih osoba se razlikuju borci (combatants, combattants) koji u internacionalnom humanitarnom pravu predstavljaju legitiman vojni cilj. To znači da ubijanje boraca u internacionalnom konfliktu nije zabranjeno i da sa sobom ne povlači kažnjivost. Zaštitu civilnog stanovništva kodificira Četvrta Ženevska konvencija (ŽKo). Ova zaštita se pokušava zajamčiti i time, da se zabranjuju tzv. nediferencirani/neselektivni napadi, dakle napadi koji ne prave razliku između boraca i ne-boraca, između borbenog i neborbenog osoblja (čl. 51 st. 3 Prvog Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava internacionalnih oružanih sukoba, ŽKo). Međutim, internacionalno humanitarno pravo ne omogućuje apsolutnu zaštitu civila. Ne smatraju se primjerice protupravnim kolateralne štete unutar kojih stradaju civili pod pretpostavkom da je održan princip srazmjernosti. Zabrana ubijanja civila je u internacionalnom humanitarnom pravu upotpunjena sljedećim principima: principom razlikovanja, principom proporcionalnosti/ srazmjernosti, principom vojne nužnosti i principom sprečavanja bespotrebne patnje.

2. Princip razlikovanja Zaraćene strane nemaju „neograničeno pravo u izboru metoda i sredstava ratovanja“. Ovo načelo je propisano u članu 22 Haških pravila ratovanja (HPR, Konvencija o poštovanju zakona i običaja ratovanja na kopnu, 1907.) i članu 35 DP 1 uz ŽKo. Riječ je o principu razlikovanja koji ima snagu ius cogensa (internacionalnog običajnog prava koje djeluje erga omnes). Prema tome, načelno se mora razlikovati između dopuštenih vojnih ciljeva i zaštićenih civilnih objekata, između osoba koje poduzimaju vojne aktivnosti i onih koje ne učestvuju u ratnim aktivnostima, kao i između zabranjenog i dopuštenog vojnog djelovanja (dopuštenih borbenih sredstava i metoda). Princip je jasno definiran u članu 48 DP 1 uz ŽKo (prevod sa njemačkog): „Kako bi se zajamčila pošteda i zaštita civilnog stanovništva, strane u konfliktu stalno razlikuju između civilnih objekata i vojnih ciljeva; one, prema tome, svoja ratna dejstva smiju usmjeravati samo protiv vojnih ciljeva“. Iz ovog slijedi da su prema internacionalnom humanitarnom pravu zabranjeni neselektivni (nediferencirani) napadi. U vezi s tim mora se napomenuti da kolateralna šteta koja nastaje prilikom pravno opravdanog napada na neki vojni cilj ne vodi nužno povredi humanitarnog prava. Konačan zaključak o eventualnoj protupravnosti se izvodi na osnovu analize proporcionalnosti vojnog napada. Iz obaveze na razlikovanje (princip razlikovanja) član 51 DP 1 ŽKo izvodi niz konkretnih naredbi i zabrana. Nisu zabranjeni samo direktni napadi na civilne objekte nego i nediferencirani (neselektivni) napadi. To su napadi koji nisu usmjereni ili kod kojih se ne mogu koristiti ratne metode i sredstva usmjerena na konkretan vojni cilj ili čiji učinak ne može biti ograničen tako da se isključi neselektivno djelovanje po civilnim i vojnim ciljevima (član 51 stav 4 DP 1 ŽKo). Ova zabrana obuhvata prostrano bombardiranje gradova, sela ili drugih naseljenih područja kao i korištenje oružja i borbenih sredstava čije djelovanje ne može biti precizno ograničeno. Na pitanje, da li neki vojni cilj istovremeno predstavlja i objekt od vojnog značaja, može se odgovoriti samo na osnovu uvida u konkretnu konstelaciju. Razgraničenje je teško i mora se vršiti na osnovu konkretnih okolnosti i dokaza, ali je sigurno da vojne ciljeve predstavljaju dijelovi vojne industrije (proizvodna mjesta), kompletna komunikaciona struktura (željeznica, ceste, mostovi itd.) kao i elektroenergetska postrojenja ukoliko proizvodnja energije služi vojnim ustanovama. Uračunavanje civilnih objekata u vojne ciljeve koji imaju vojni značaj, ugrožava civilno stanovništvo u gradskim konglomeratima. U tom smislu je zabranjeno šematsko podvođenje nekog objekta pod vojni cilj. Posebnu poteškoću predstavlja uvrštavanje čisto civilnih objekata pod legitiman vojni cilj u specifičnim konstelacijama, npr. kada jedna zaraćena strana na krovu bolnice instalira raketna postrojenja ili uspostavlja položaje u vjerskom objektu. U takvim konstelacijama ona strana koja stanovništvo koristi kao zaštitni štit ili vlastite vojne potencijale kamuflira civilnim objektima krši zabranu zloupotrebe iz člana 51 stav 7 DP 1 ŽKo i član 28 IV. Ženevske konvencije. No i ako konkretno postoji zloupotreba civilnih objekata, to ne znači automatski da je takav  objekt u kategoriji vojnih ciljeva. Dopuštenost napada na takve, civilne ciljeve podliježe testu srazmjernosti/proporcionalnosti. Napad na vojni cilj je prema članu 51 stav 5 lit. d) DP 1 ŽKo nedopušten ako se mora računati sa gubitkom ljudskih života unutar civilnog stanovništva, sa oštećenjem civilnih objekata ili sa više takvih posljedica kumulativno, ako one ne stoje u odgovarajućem odnosu prema očekivanim, konkretnim i direktnim vojnim prednostima (NATO države su uz ovaj propis priložile izjavu, koja se može čitati kao rezerva). Naravno, teško će biti svaki put odmjeriti suprotstavljene pozicije prema principu srazmjernosti. Prihvatljivost kolateralne štete pokazuje u osnovi da humanitarno internacionalno pravo ne daje apsolutnu zaštitu civilnom stanovništvu – čak i kada zaraćene strane poštuju ratno pravo, civilno stanovništvo može nastradati i civilni objekti mogu biti razoreni.

3. Princip srazmjernosti/proporcionalnosti

Sa principom razlikovanja je u uskoj stvarnoj ovisnosti princip srazmjernosti/proporcionalnosti. On se primjenjuje u raznim područjima internacionalnog prava. Princip se mora poštovati kod svakog napada na vojne ciljeve, ako bi civilno stanovništvo ili civilni objekti mogli pretrpjeti neku štetu. Srazmjernost zahtjeva da napad bude neophodan i primjeren cilju koji se želi postići. Kolateralna šteta je prema humanitarnom pravu nedopuštena, dakle, zabranjena, ako ona nije primjerena i ne stoji u srazmjeri sa vojnim ciljem koji se želi postići. Posebno je značajan kod bombardovanja ciljeva kao što je vojna industrija, kao i onih koji omogućuju dostavu vojnog materijala i vojnu komunikaciju, ali istovremeno predstavljaju i neophodno sredstvo za komunikaciju i za život civilnog stanovništva, kao što su npr. energetska postrojenja, željeznička ili cestovna komunikacija ili mostovi (član 52 st. 2. DP 1 uz ŽKo). U svakom pojedinačnom slučaju se mora ocijeniti da li je svaki konkretni objekt ujedno i vojni cilj. Generalni zaključak nije moguć. U pravilu je teško razgraničiti da li napad na civilni objekt zadovoljava princip srazmjernsti/proporcionalnost, no zabranjeno je šematsko podvođenje nekog objekta pod vojni cilj. Teško je, također, utvrditi da li civilni objekt koji stranka u sukobu koristi u vojne svrhe smije biti napadnut kao vojni cilj. Sukobljena strana u takvim slučajevima krši zabranu zloupotrebe iz člana 51 stav 5 DP 1 uz ŽKo i člana 28 stav 4 ŽKo. Napad na vojni cilj je prema članu 51 stav 5 b) DP 1 uz ŽKo nedopušten ako se „mora računati s tim da će se prouzrokovati gubitak ljudskih života unutar civilnog stanovništva, ranjavanje civila, oštećenje civilnih objekata ili više takvih posljedica pojedinačno ili u uzajamnoj vezi koji ne stoje u srazmjeri sa konkretnim i neposrednim vojnim prednostima“. Pošto su razgraničenja u konkretnim konstelacijama izuzetno teška ona su dopunjena obavezom na poduzimanje „preventivnih mjera“ prilikom planiranja vojnih napada. Misli se na blagovremeno upozoravanje civilnog stanovništva, ukoliko konkretne okolnosti ne zahtijevaju drukčije mjere (usp. član 57 i dalje DP 1 uz ŽKo). Iz toga slijedi da civilno stanovništvo u internacionalnom humanitarnom pravu nije apsolutno zaštićeno i da može trpjeti od vojnih mjera kojima se razaraju civilni objekti. Internacionalno pravo predviđa posebne mjere zaštite za određene građevine. Tako član 56 stav 1 DP 1 uz ŽKo zabranjuje napade na brane i elektrane ukoliko bi takav napad prouzrokovao opasne posljedice koje bi svojom snagom dovele do teških gubitaka civilnog stanovništva. Zabranjen je i napad na vojne ciljeve koji su u blizini ovakvih objekata ako bi on vodio istim teškim posljedicama po civile. Međutim, ova zabrana stoji pod pretpostavkom da takvi objekti nisu u funkciji neposredne potpore ratnim dejstvima. U takvom slučaju je dopušten napad ukoliko on predstavlja jedino praktično moguće sredstvo da se okonča takva potpora (član 56 stav 2 DP 1 uz ŽKo).

4. Princip vojne nužnosti

Principu srazmjernosti/proporcionalnosti je suprotstavljen princip vojne nužnosti koji važi specifično u humanitarnom internacionalnom pravu: u oružanom sukobu je načelno dozvoljen napad na vojne objekte za razliku od civilnih objekata. Humanitarno internacionalno pravo ovdje uspostavlja izvjesna ograničenja: različitim ugovorima je ograničena upotreba određenih borbenih sredstava i metoda ratovanja. Već se u članovima 22 i dalje Haške konvenciji o zakonima i običajima ratovanja na kopnu (Haške konvencija 1899. i 1907., HKRK) nalaze različita ograničenja koja ne isključuju mogućnost, da napad na vojni objekt predstavlja legitiman cilj u vojnom sukobu. Definicija vojnog objekta se nalazi u članu član 52 st. 2. DP 1 uz ŽKo prema kojem pored protivničkih oružanih snaga i vojnih sredstava dolaze u obzir objekti „koji na osnovu vlastitih osobina, mjesta, svrhe ili korištenja djelotvorno doprinose vojnim dejstvima i čije cjelovito ili djelimično uništenje, osvajanje ili neutraliziranje u konkretnim okolnostima određene vremenske situacije predstavljaju jednoznačnu vojnu prednost“ (prevod sa njemačkog, o poteškoćama razgraničenja civilni/vojni objekt pod 3.). Ova odredba je jedna od najproblematičnijih i najčešće kritiziranih odredbi dopunskih protokola uz Ženevsku konvenciju. Princip vojne nužnosti je ograničen principima srazmjernosti i razlikovanja prema kojima napadi na vojne objekte ne smiju voditi do imenznih gubitaka civilnog stanovništva koji ne stoji ni u kakvoj srazmjeri prema konkretnim i neposrednim prednostima koje se očekuju (čl. 51 stav 5 DP 1 uz ŽKo i čl. 23 stav 1 lit. g HKRK). Prema članu 51 stav 5 lit b) DP 1 uz ŽKo zabranjen je napad na vojne ciljeve ako uslijedi „napad od kojeg se može očekivati da će izazvati usputne gubitke civilnih života, povrede civila, štete na civilnim objektima ili kombinaciju ovih djelovanja, koja bi bila nesrazmjemo velika u odnosu na konkretnu i neposrednu vojnu prednost koja se predviđa“.

5. Princip sprečavanja bespotrebne patnje

Zabrana bespotrebne patnje je pod-princip internacionalnog humanitarnog prava koji se izvodi iz principa srazmjernosti i vojne nužnosti i nalazi se u različitim humanitarnim sporazumima (prohibition to cause unnecessary suffering). Države su se, naime, nizom internacionalnih sporazuma obavezale na zabranu korištenja određenih tipova oružja i oružja određenog učinka kako bi se ograničila bespotrebna patnja ili povrede. Ovaj princip je kao vodeći motiv raspoznatljiv već u Petersburškoj deklaraciji iz 1868. godine (prevod sa njemačkog):

(…) uzimajući u obzir, da napredak civilizacije mora imati za posljedicu najveće moguće umanjenje patnji koje izaziva rat;

da je jedini legitimni cilj, koji za vrijeme rata može postaviti jedna država, slabljenje vojne snage neprijatelja;

da je u skladu sa ovim ciljem, stavljanje van borbenog dejstva što većeg broja ljudstva;

da nije u skladu sa tim ciljem korištenje sredstava koja povećavaju bespotrebne povrede ljudstva koje je izvan borbenog dejstva ili koja im neposredno priređuju smrt;

da osim toga upotreba takvih sredstava stoji u suprotnosti  sa zakonima čovječnosti (…)“.

Šta je ostalo?

Profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Cirih, Daniel Thürer, je 2009. godine u optimistično intoniranom članku o razvoju internacionalnog humanitarnog prava (NZZ, 06. 01. 2009.) utvrdio da ono napreduje u dobrom pravcu zahvaljujući prosvjećenim državama, Internacionalnom crvenom krstu, NGO i drugim snagama civilnog sektora. Danas je sigurno da mobilizacija i umrežavanje civilnog sektora ulazi u pozitivan aspekt globalizacije koja insistira na održavanju i primjeni principa humanitarnog prava. No, podrška zapadnih demokratije, EU, Njemačke i USA, sve su „prosvjećene države“, izraelskim metodama ratovanja u Gazi zahtjeva reviziju ovog spiska. Ideološka i medijska podrška, podrška u naoružanju, municiji i efektivnim vojnim prisustvom su sa sukobom u Gazi od „prosvjećenih država“ učinile vodeće aktere regresije humanitarnog prava. U njenom centru je izigravanje i obesnaživanje navedenih principa.

Prenosenje uz navodjene izvora: copyright by autor

Ustav za početnike

75. godišnjica nemačkog Ustava. O značaju i dometima nemačkog Ustava Boris Rabrenović razgovara sa Nenadom Kreizerom i prof. dr. Edinom Šarčevićem, profesorom ustavnog prava sa Univerziteta u Leipzigu. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 13.05.2024. 28:27 Min.. Verfügbar bis 13.05.2025. COSMO. Von Boris Rabrenovic

https://wdrmedien-a.akamaihd.net/medp/podcast/weltweit/fsk0/311/3116166/3116166_57372056.mp3

https://www1.wdr.de/mediathek/audio/cosmo/bosnisch-kroatisch-serbisch/audio–godisnjica-nemackog-ustava-100.html

8391b819-0438-497e-8f50-3b5d6695be62

Antidržavni afekt: praktična politika i ustavno pravo BiH

Pod ovim naslovom je u Arhivu za pravne i društvene nauke (br. 3/2023, Beograd, https://arhivpdn.rs/) objavljeno dorađeno predavanje koje sam pod istim naslovom održao 21. marta 2023. godine na studentskoj tribini Franjevačkog samostana Sveti Ante u Sarajevu i 23. marta 2023. godine u Odboru za pravne nauke ANUBiH Sarajevo. Centralna tema rada je  političko falsificiranje Ustavnog prava BiH i uloga pravne znanosti u demitologiziranju ustavom nepokrivenih stavova praktične politike. U analizi se pokazuje da se političke partije od ugovaranja Ustava BiH nalaze u konstantnom antidržavnom afektu koji blokira kolektivne afekcije. Praktična politika se vodi kao „politika u ime naroda“ i ona onemogućuje simpatije i sklonosti prema „drugom“. Proces je ovdje ilustriran analizom pet mitologema koji su u predizbornoj kampanji 2022. godine artikulirani kao postulati političkih partija i zvanični stavovi susjednih država: (1) u Predsjedništvu BiH su predstavljeni konstitutivni narodi, (2) Visoki predstavnik za BiH je obavezan na zakonske intervencije, (3) koncept građanske države nije primjenjiv u BiH zbog ustavom programirane „vladavine naroda“, (4) entiteti su države i (5) Republika Srpska je genocidna tvorevina koju zbog toga treba deinstitucionalizirati. Analiza pokazuje da se radi o politički generiranom mitologiziranju dijelova Ustavnog prava BiH koje počiva na falsificiranju pisanog ustava. Praktična politika tako stoji izvan Ustavnog prava BiH i dijelom se voditi kao proizvoljno političko divljanje koje onemogućuje opšti napredak. Rad pledira na pravnu znanost i nauku o ustavnom pravu da obesnaže uznapredovano mitologiziranje vanustavnih konstrukta tako što će insistirati na primjeni pisanog prava i na utvrđivanju standarda javnog prava koji obavezuju. U ovoj verziji su umjesto navoda o korištenoj literaturi unešeni izvodi iz recenzija kao ilustracija teze o „ideološkoj opterećenosti“ nauke o ustavnom pravu i nemogućnosti da se pravne činjenice uzmu kao kriterij interpretacije javnopravnih instituta. Rezime na njemačkom i na engleskom je na kraju rada. Originalna analiza se može u ćiriličnoj verziji preuzeti na webu Arhiva za pravne i društvene nauke https://arhivpdn.rs/.


1. Pravna regulacija budućnosti

Centralna tema prava je reguliranje budućnosti: ko piše zakone, pravne dokumente ili ugovore, on regulira budućnost ili bar polazi od pretpostavke da se budućnost može i mora pravno regulirati. Drugim riječima, sadašnjost normativno programira budućnost i u toj prognostičkoj funkciji se očekuje podrška znanosti. Znanost je općenito pozvana da tačno iščita i da shvati znakove vremena kako bi „pripremila budućnost“ za regulativne okvire prava, a pravna znanost je najdirektnije pozvana da u pravu reflektira osnovne pravce budućnosti.[1]

Fenomen prava u toj konstelaciji stoji kao okvir koji ne određuje samo sadašnje nego i buduće djelovanje, posebno politike i društva. Taj odnos se u najopćenitijem smislu vidi u ustavu i ustavnom pravu. Ustavno pravo je svojom regulativnom prirodom orijentirano na raspodjelu vlasti i normiranje mehanizama za kontrolu moći državnih organa. Zbog toga je znanstveno reflektiranje u ovom području izraz potrebe da se egzekutiva i politika spriječe u svim pokušajima da promijene koordinate pisanom ustavnom pravu i da budućnost programiraju kao permanentno autoritarni sistem zapovijesti koji se orijentira prema proizvoljnim (nesekularnim) vrijednostima kojima bi se država udaljila od blagostanja njenih građana. Ustav je prema tome pravni program „upotrebe“ države. Ovu funkciju bih posebno izdvojio zbog toga što ustav, neovisno o odnosima (političke) moći, koji „odozgo“ grade realne socijalne odnose, predstavlja plan za budućnost koji iz ustavne preambule, u samorefleksiji ustavotvorca, pokazuje sam ethos ustavotvorčeve odgovornosti, ciljeve i odnos prema svim horizontima države. Ustav, prema tome, uspostavlja državu i određuje njenu budućnost. Ovaj nalaz će odmah biti doveden u pitanje uvidom u historiju bosanskohercegovačke državnosti.

2. Jedinstvo države i ustava

U državnoj historiji Bosne i Hercegovine su država i ustav uzajamno nekoordinirani, dijelom, suprostavljeni fenomeni. Državnost je fingirana izvan ustavnosti[2], a ustavni kvalitet je pripisivan državnim aktima koji ni u najšrem smislu ne otjelotvoruju karakteristike jednog ustava (npr. Landesstatut/Zemaljski statut iz 1910)[3]. Socijalistička Jugoslavija je uspostavljala izvjesnu vezu između ustava i republičke državnosti, no ona je blijedila pred značajem saveznog ustava i obesnažena je političkim sistemom koji je počivao na postulatu vladavine radničke klase i demokratskog centralizma SKJ. Čini se da do raspada Jugoslavije fakticitet i normativitet ne idu zajedno, da su Sein i Sollen dvije uzajamno suprotstavljene snage.[4] Do ugovaranja Anexa 4 (Ustava BiH) država BiH je „funkcionirala“ kao socijalni supstrat koji je proizilazio iz tradicije oslonjene na višenarodnost i pluralizam. Država, dakle, nije historijski uspostavljana ustavom, nego je postojala kao socijalna činjenica koja izražava pluralitet vrijednosti i narodnjaštva.

Anex 4, Ustav BiH, je prvi put jasno uvezao ustav sa državom i uspostavio državu kao objekt ustavne zaštite. Ujedno je ovaj tip ustavotvorstva potvrdio da je država (BiH) ustavna pretpostavka. U suprotnom bi na snazi ostala tri neuvezana ustavna režima kao pravni izraz vojne snage i ratom uspostavljenih paradržavnih entiteta. Drugim riječima, daytonsko ustavotvorstvo potvrđuje teorijsku tezu o uzajamnoj uvjetovanosti ustava i države i uzdiže na nivo empirijskog nalaza stav opće teorije države da nema države bez ustava, da bi država bez ustava bila apstrakcija[5].

Bosanskohercegovačka državnost se danas ne može razumjeti bez normativnog ustava, dakle bez Anexa 4. Ipak, on ne zamjenjuje državu koju konstituira, on ne formira njenu državnost proizvoljno nego je determiniran svojim predmetom, državom. Pravna znanost je zbog toga pozvana da ustav kao normu (Sollen/normativnost) svaki put interpretira osloncem na državnu stvarnost (Sein/fakticitet). U tom se zahtjevu uspostavlja specifičan kvalitet ustavnog prava kao „političkog prava“[6]. On podrazumijeva specifičnu interpretaciju ustava i budućnosti koju formira. Nauka o ustavnom pravu je u tom smislu pozvana da u svojim refleksijama, unutar pravne znanosti, uzme u obzir pitanje, kako ustav projektuje državnost i kakvu državu programiraju njeni akteri, političke partije, vjerske zajednice, vandržavne institucije.

3. Plan za budućnost

Svoj plan za budućnost ugovarači Aneksa 4 su u Preambuli ovog akta projicirali kao principe ustavne države u kojoj se naturalistički principi rata prevode u moderne forme ljudskog života jednih sa drugim. Riječ je zapravo o otvaranju novog ethosa odgovornosti za državu koja će čuvati slobodu, jednakost i ljudsko dostojanstvo kao najvišu vrijednost, o prihvatanju demokratskih procedura kao garanta miroljubivih odnosa u pluralnom društvu, o izgradnji države prema pravilima internacionalnog prava koja ističu suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost države, o blagostanju, ekonomskom prosperitetu, tržišnoj ekonomiji i privatnom vlasništvu kao temeljnim vrijednostima, o nadahnuću koje donose ljudska prava i njihova zaštita kao i o osiguranju minimalnog standarda u zaštiti humanitarnog prava, kako ga formulira međunarodno pravo. U ovom programu se sastaje budućnost sa pisanim ustavom i aktuelnim standardom pravne znanosti. Tekst koji slijedi nakon preambule mora biti interpretiran u svakom detalju kao zahtjev da se uspostavi pravna država, dakle apsolutna podređenost propisima koje proizvodi država. Kada je Ustavni sud BiH potvrdio normativni karakter Preambule[7] on je, zapravo, obavezao državu i njene nosioce da otvore budućnosti prema principima koji su u njoj formulirani. Iz te obaveznosti slijedi da se Aneksom 4 konstituira država koja u vremenskoj perspektivi mora biti uspostavljana kao potvrda ustavnog prava. Njena je budućnost određena planom iz preambule.

U bosanskohercegovačkom ustavnom sistemu su političke stranke realizatori ovog programa. One su, prema zamisli ustavotvorca, pozvane da političku praksu usmjere prema utvrđivanju i realizaciji plana za budućnost. U njegovom centru je izgradnja države na pozicijama koje određuje ustavno pravo BiH. Prema tome, analizom političke prakse se može provjeriti da li se političko djelovanje u BiH pridržava programa iz ustavnog prava (posebno, iz ustavne preambule).

4. Antidržavni afekt

Od ugovaranja Ustava BiH praktična politika se nalazi u antidržavnom afektu koji blokira kolektivne afekcije. Političke partije koje artikuliraju interese srpskog naroda od ugovaranja Aneksa 4 praktičnu politiku vode kao antidržavnu politiku. One bez izuzetka koriste ustavno pravo kao platformu za razgradnju države i za uspostavljanje jednog entiteta u historijsko jezgro buduće srpske države[8]. Političke partije koje artikuliraju interese hrvatskog naroda se služe parainstitucionalnim NGO-statusom Hrvatskog narodnog sabora i izvan ustavnog prava BiH, na bazi entitetskog ustava, uspostavljaju elemente paradržave. Ostali spektar političkih partija je deklarativno na principu osiguranja i jačanja bosanskohercegovačke države. Politička praksa partija koje se oslanjaju na bošnjačko izborno tijelo je deklarativno opredjeljena za ustavno pravo kao polazište u izgradnji države, u političkoj praksi, međutim, indirektno provode antidržavne politike promocijom zahtjeva da ekskluzivno predstavljaju Bošnjake i da u njihovo ime donose odluke. U tom se smislu država politički usmjerava prema zbiru paradržavnih struktura koje, jedna s drugom, izvan normativnog ustava komuniciraju kao teritorijalizirane ili neteritorijalizirane kvazidržave konkretnog naroda.

Prema tome, politička praksa se od ugovaranja Ustava BiH nalazi u konstantnom antidržavnom afektu. Svaki put kada se kao podloga antidržavnoj politici koristi ustavno pravo, praktična politika negira uvezivanje države sa ustavom. To je, izvan sumnje, slučaj sa tezom o Republici Srpskoj kao ekskluzivno srpskom entitetu sa svim vjersko-političkim i nacionalističko-slavljeničkim ritualima, kao i sa oživljavanjem Herceg-Bosne u vandržavnim formama institucionalizacije hrvatske političke volje kroz Hrvatski narodni sabor. To je slučaj i sa praksom koja se izvan ustavnih instutucija (Vijeće naroda) poziva na ekskluzivno predstavljanje naroda i na toj premisi vlada političkim procedurama i državnim institucijama.

Svaka od navedenih politika konkretizira ideologije koje su pripremale i usmjeravale rat i u tom su smislu iz mjerodavnih političkih zahtjeva isključile socijalne afekcije koje imaju značaj za kolektive/narode. U praktičnoj politici koja se vodi kao „politika u ime naroda“ nema, naime, osjećaja prema drugom ili za drugog. Ona, čak, onemogućuje simpatije i sklonosti prema drugom i tom metodom ovladava državnim institucijama. Država se tako odvaja od ustavnog plana za budućnost, od „programa“ kojeg su ustavotvorci samorefleksijama iz Preambule postavili kao pravni program „upotrebe“ državne vlasti. Samo kao ilustracija, iz niza sličnih, može poslužiti stalno ponavljan stav današnjeg Predsjednika RS-a Milorada Dodika, o uspostavljanju nezavisne srpske države iz Republike Srpske[9]. On nije samo u suprotnosti nego u cjelini negira ustavotvorčev program za budućnost prema kojem država počiva na principu kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda i, osim što mora biti predana miru, pravdi i toleranciji (Preambula, 2. alineja) ona, kazano jezikom Ustavnog suda BiH, vlastitim ustavom „zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju“[10].

5. Falsificiranje ustavnog sadržaja

Praktičnu politiku formiraju političke partije. Budući da bi u njihovom djelovanju trebalo tražiti stvarne faktore uobličavanja državne stvarnosti (Sein/fakticitet), to bi se analizom ove prakse moglo pokazati kakvu državu u okvirima Anexa 4 programiraju političke partije i u kojoj mjeri je ona kompatibilna sa ustavnim pravom. U nastavku će se uzeti u obzir samo predizborni nastupi (opšti izbori iz oktobra 2022. godine) u kojima su formulirani principi, zahtjevi i prigovori kao načelni stavovi javnih politika. Oni su se odnosili na izbor i legitimnost članova Predsjedništva BiH, na obavezu Visokog predstavnika da izmjeni izborno pravo BiH, na obim i smisao principa građanske države i na entitete kao države konstitutivnih naroda. Ove teze nisu izabrane samo zato što predstavljaju skup političkih parola koje služe animaciji biračkog tijela i podizanju psihologije straha kako bi se postigao željeni izborni rezultat. One su, to je presudno, uspostavljene u svojevrsne mitologeme koji se ne dovode u pitanje i dodatno se osnažuju stavovima eminentnih naučnih institucija[11]. Potrebno ih je provjeriti s obzirom na važeće ustavno pravo BiH kako bi se utvrdilo da li praktična politika falsificiranjem ustavnih principa, zapovijesti i propisa programira budućnost koja stoji izvan ustavnog prava BiH.

5.1. Predstavljanje konstitutivnih naroda u Predsjedništvu BiH

Posve je tipičan stav da članovi Predsjedništva BiH predstavljaju konstitutivne narode, da su u okviru svojih nadležnosti pozvani da štite njihove interese i da u njihovo ime vode politiku u Predsjedništvu. Članovi Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda ga ponavljaju u svakom sazivu i u redovnim ciklusima javnih nastupa. Također je predizborna kampanja HDZ-a vođena zahtjevom da se izbor članova Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda osigura izbornim propisima, kako bi isključivo Hrvati izabrali svog autentičnog predstavnika[12], a po istom modelu su funkcionirali bošnjački članovi koji su birani kao SDA-kandidati[13].

Ovakve stavove obesnažuje pisano ustavno pravo: bosanskohercegovačko Predsjedništvo se u političkom sistemu BiH legitimira prema građanskom principu „jedan čovjek – jedan glas“, odvojeno po entitetima. Radi se u legitimacionom smislu o dvokomponentnom organu kojeg legitimiraju građani dva entiteta (član V. Ustava BiH). Drugim riječima članovi Predsjedništva ni prema mandatu ni prema načinu izbora ne predstavljaju konstitutivne narode niti se biraju u funkciji predstavljanja naroda, nego predstavljaju državu i državnu naciju u internacionalnim i građane entiteta u nacionalnim/držav­nim odnosima.[14] Osim toga, procedura usvajanja odluka Predsjedništva je zaštićena procedurom pokretanja pitanja zaštite vitalnog interesa. Međutim, članovi Predsjedništva mogu sporne odluke proglasiti destruktivnim po vitalne interese entiteta za teritorij sa kojeg je izabran, nikako po vitalni interes jednog naroda (član V.2.d.). Ovu činjenicu je uočio i potvrdio ESLJP primjećujući da je Predsjedništvo BiH političko tijelo države i entiteta. Njegova politika i odluke imaju utjecaja na sve građane BiH, bez obzira da li oni žive u Federaciji ili u Republici Srpskoj ili pak u Distriktu Brčko. Prema tome, svakog građanina koji je uključen u politički život jednog entiteta ili distrikta se, očito, isto tako tiču političke aktivnosti kolektivnog šefa države.[15] Na činjenicu da se Predsjedništvo BiH u legitimacionom smislu može pozvati samo na građane entiteta koji ih biraju upozoravao je i konačni autoritet za tumačenje Daytonskog mirovnog sporazuma, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH: „Podsjetio bih da državni zvaničnici u institucijama BiH koji su izabrani i imenovani sa teritorije entiteta nisu predstavnici entiteta nego države BiH. U skladu sa Aneksom 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Ustav BiH), državne institucije i državni zvaničnici vrše svoje dužnosti u skladu sa Ustavom BiH i odlukama institucija BiH, a ne entiteta.“[16] Sve to nalaže da se tvrdnja o predstavljanju naroda, analogno, o narodnoj kontroli Predsjedništva BiH, mora uzimati kao dokaz političkog falsifikata Ustavnog prava BiH koji prelazi u široko upotrebljavane i zloupotrebljavana mitologeme.

5.2. Obaveza Visokog predstavnika da zakonodavno intervenira

Široko je rasprostranjen stav da Visoki predstavnik podliježe obavezi provođenja odluka Ustavnog suda ili da intervenira u pravni sistem zemlje. On je u političkoj praksi artikuliran kao zahtjev da Visoki predstavnik preuzime zakonodavne i akcesorne obaveze zakonodavca. Nesporno je da Visoki predstavnik ima nadležnost da kao vrhovni autoritet za tumačenje Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja (članovi II. 1. d i 5 Aneksa X) intervenira u postojeće zakone ili da utvrđuje tekst zakona koji potom stupa na snagu na privremenoj osnovi, naime, sve dok ga skupština BiH ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uslova. On, dakle, prema vlastitoj procjeni može mijenjati tekst postojećih zakona ili donijeti novi zakon. Visoki predstavnik je u tom pogledu vezan Aneksom X, može se oslanjati na odluke Ustavnog suda BiH i mora u svoje odluke ukalkulirati relevantne presude Evropskog suda za ljudska prava. U suprotnom bi se kretao izvan vlastitih ovlaštenja. Iz toga slijedi da on ne smije proizvoljno intervenirati u ustavni sistem. Njegova diskreciona ovlaštenja se odnose na nadgledanje (kontrolu) mirovnog sporazuma i na ispomoć (olakšavanje) pri iznalaženju rješenja za probleme koji se mogu pojaviti prilikom provedbe civilnog dijela sporazuma. U takva ovlaštenja ulaze sve intervencije koje su prema procjeni Visokog predstavnika (čl. 2 st. 1 d Aneksa 10) potrebne za uspostavljanje političkih i ustavnih institucija u BiH ili za održavanje slobodnih i poštenih izbora (čl. 1 st. 1 Aneksa 10). Time su određene i granice njegovim intervencijama: Visoki predstavnik ima uporište u Aneksu 10 da kontrolira provođenje i da poduzima mjere koje su u funkciji provođenja mirovnog sporazuma. Posebno je važno njegovo ovlaštenje u pogledu entitetskog uređenja: On nije ovlašten da intervenira u pravne sisteme entiteta sve dok su oni u skladu sa mirovnom sporazumom, odnosno sa Aneksom 4 (Ustavom BiH). U suprotnom bi ograničavao njihovu (ustavom zagarantiranu, regulativnu) autonomiju i takve odluke ne bi imale pokriće ni u ustavnom pravu BiH ni u Aneksu 10.[17] Prema tome, propagiranje obaveze Visokog predstavnika da regulira sporna pitanja[18] kao izraz vlastite nadležnosti ili želja Zapada, također ulazi u politički formulirane mitologeme koji nisu utemeljeni ni u važećim propisima, ni u akcesornom pravu koje se primjenjuje uz ustavno pravo BiH.

5.3. Vladavina u ime naroda i isključenje građanskog uređenja

U sljedeći stav ulazi zamisao da je paritet između tri konstitutivna naroda temeljni ustavni zahtjev koji se mora reflektirati i realizirati u svim institucijama BiH[19]. U skladu s tim je politički sistem u svim aspektima praktične politike predstavljen kao vladavina u ime tri konstitutivna naroda[20] koja građanski princip, dakle vladavinu u ime državljana BiH, razumijeva kao praktično irelevantan literarni privjesak ustavnog teksta. U tom smislu se konstitutivnost naroda i iz nje izvedena jednakopravnost interpretira kao temelj mira u BiH i kao izraz „središnjeg Daytonskog principa“[21]. Iz tronarodnog postulata konstitutivnosti slijedi zatim zaključak da BiH ne može i da ne smije biti uspostavljena kao „građanska država“. Pojam „građanske države“ se pri tom reducira na izbor pojedinih državnih organa, a ključni element demokratije „jedan čovjek jedan glas“ se predstavlja kao neprihvatljiva dogradnja ustavnog i političkog sistema BiH. Posljedica je odbacivanje proceduralne legitimacije kao općeg (neograničenog) biračkog prava BiH-državljana. Prema ovoj zamisli, građanski princip bi vodio uspostavljanju „države jednog naroda“ jer bi se u BiH de-facto uspostavila dominacija bošnjačkog naroda[22]. Osporavanje građanskog principa kao perspektivnog i mogućeg uređenja BiH je iz područja praktične politike prešlo i u područje „koristi od politike“, naime u znanstveno orijentirane stavove[23].

Građanska država, tačnije njen prvi element je u političkom sistemu BiH osiguran načinom izbora Predsjedništva BiH, njegovim sastavom i nadležnostima. Drugi element građanske države je Predstavnički dom PS BiH. Njegove nadležnosti, sastav i način biranja poslanika su klasičan izraz građanskog principa (čl. IV.2. Ustava BiH)[24]. Konačno, ustavni mehanizmi zaštite ljudskih prava uspostavljaju element građanske države u političkom sistemu BiH, jer su ljudska prava konkretan omjer za korekture pravnog i političkog djelovanja u korist apstraktnog individuuma. Građanska država u BiH je, prema tome, od 1995. godine ustavna kategorija koja se politički verificira i koja je dopunjena principom „etnička država“. Ustavno pravo BiH ne isključuje „građanski princip“ nego ga podrzumijeva kao strukturni princip političkog sistema. Praktična politika je, suprotno tome, princip „etničke države“ prevela u mitologem koji se ponavlja sa političkih govornica i ne dovodi u pitanje u medijskim reakcijama. Razlog je u prvom redu tronarodna konstitucija sa etničkim determinizmom koji bitno utječe na donošenje odluka u državnim organima (Predsjedništvo BiH i Vijeće naroda)[25].

U svakom slučaju, građansko uređenje BiH nije isključeno slovom samog ustava nego je propisano ustavom uspostavljenim pravilom „jedan čovjek jedan glas“ i to kod izbora parlamentarnog dom građana i spektrom njegovih zakonodavnih nadležnosti. Isto važi i za izbor članova predsjedništva u pogledu opšteg izbornog prava, odvojeno po entitetima. „Građanski princip“ podrazumijeva potrebu apsolutne zaštite unaprijed određenog kruga pitanja kojima se štite interesi naroda, bilo u formi zakonodavnog veta, bilo u formi posebnog parlamentarnog tijela, bilo u kombinaciji oba elementa. Prema tome „građanski princip“ ne isključuje, narodnjački profilirane politike i njihov respektabilan status u političkom sistemu. On isključuje „diktat naroda“ kao vladavinu prema pravilu „jedan narod – jedna partija – jedan glas“. Praktična politika upravo ovo pravilo ističe kao logiku ustavnog uređenja BiH i tako falsificira ustavne postulate.

5.4. Entitet kao država – povratak „izvornom Daytonu“

Zahtjev za povratak „izvornom Daytonu“ se od 2011. godine[26] u redovnim vremenskim razmacima ponavlja kao politički postulat koji bi omogućio verifikaciju državnost ili državnosti in statu nascendi entiteta Republika Srpska. U pozadini stoji zamisao da je Republika Srpska država srpskog naroda koja je zarobljena postojećim ustavnim uređenjem[27] i da je povratak na ustavnopravni režim, kakav je uspostavljen neposredno po potpisivanju Daytonskog mirovnog sporazuma, neophodna reakcija srpskog naroda koja će samo ozvaničiti de-facto-državnost Republike Srpske[28]. Teza o entitetima kao državama je ustavno neodrživa. Ustavni sud BiH ju je (školskim) tumačenjem ustavnih propisa osporio 2000. godine i argumentima koji se ne mogu negirati ni pravnim ni političkim primjedbama je dospio do zaključka da je [29]: „ u slučaju Bosne i Hercegovine (…) jasno da Ustav BiH nije priznao Republiku Srpsku niti Federaciju Bosne i Hercegovine kao ‚države‘, već ih je, umjesto toga, nazvao ‚entitetima‘“. Politički zahtjev za „povratak izvornom Daytonu“ reflektira ideju o državnosti Republike Srpske koja počiva na zamisli da „BiH ima deset izvornih nadležnosti, te samo tri dodatne zajedničku vojsku, uspostavljanje Uprave za indirektno oporezivanje i Visoki sudski i tužilački savjet za čije je prenošenje sprovedena procedura predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom“[30]. Zahtjev za „povrat nadležnosti“ je politički apendiks uz tezu o historijskom pokretu Srba koji ima jedinstvenu etničku osnovu i čini samostalan sistem vlasti uspostavljen na bazi samoorganizovanja i njegove verifikacije u ustavu republike srpskog naroda[31]. On cilja na „vraćanje“ u regulativnu nadležnost područja koja naglašavaju i uspostavljaju državnost ovog entiteta. Iako je od 2017. godine povratak „izvornom Daytonu“, „originalnom slovu Daytonskog mirovnog sporazuma“ ili „izvornim principima Daytona“ istican kao samorazumljiva ideologija koja se ne provjerava i postaje nedodiriva, gotovo „sveta istina“, ona i pored toga što je iznose legitimni predstavnici ustavnog poretka ne mogu izdržati test ustavnog prava. Naime, ustavno uređenje je postavljeno kao dinamičan oblik centralizacije, jer ostavlja daleko više prostora za konstituiranje nadležnosti BiH i jačanje države nego za uspostavljanje entiteta kao kvazidržavnih jedinica[32]. „Povratak izvornom Daytonu“ bi s obzirom na ustavno pravo, može se prognozirati, uspostavljao širok spektar nadležnosti BiH koja bi se određivala s obzirom na sistematiku ustavnog teksta, dakle, s obzirom na svaki član Ustava koji donosi ovlaštenja za uspostavljanje državne ili zajedničke nadležnosti (osim člana III, posebno članovi I, II, IV-VII). Takav povratak bi morao donijeti niz nadležnosti državi, kako bi očuvala suverenitet, teritorijalni integritet, političku neovisnost i međunarodni subjektiitet, ali i zajedničke nadležnosti koje su se u dosadašnjoj praksi iskristalizirale kao nepisano Ustavno pravo.[33]

5.5. Republika Srpska kao genocidna tvorevina?

Karakteriziranje Republike Srpske kao genocidne tvorevine se preko trideset godina ponavlja u medijima[34], problematizira u političkim raspravama[35] i ističe kao nalaz naučnih analiza[36]. Pojam genocida se ne koristi diferencirano, kao pravni pojam, nego se u njega uračunavaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava, ratni zločini, etničko čišćenje i srebrenički genocid. Sve se dovodi u vezu sa pravnom i ustavnom institucionalizacijom predentitetske Srpske Republike (Ustav proglašen 28. 02. 1992.) i u konstrukciji o genocidnoj tvorevini se na simboličkom i na real-političkom nivou ovaj entitet predstavlja kao vanpravni ili ne-pravni konstrukt[37] koji upravo zbog toga, dakle, na osnovu činjenice da otjelotvoruje nepravdu (genocid) treba deinstitucionalizirati[38].

Da se teza o genocidnoj tvorevini osamostalila sve do objektivnog vrednosnog stava koji se prihvata kao samorazumljiva istina najbolje potvrđuje njegova inkriminacija u Krivičnom zakoniku Republike Srpske[39] i legitimacioni pritisak kojem su izloženi srpski političari svaki put kada se smatraju pozvanim da obrazlažu historijske fakte o entitetu negiranjem genocidnosti ili samog genocida u Srebrenici[40]. U ustavnopravnoj perspektivi se održivost ovog stava mora razmatrati s obzirom na pitanje pravnog kontinuiteta perddaytonske Republike srpskog naroda i postdaytonske Republike Srpske. Ukoliko pravni argumenti govore u prilog diskontinuitetu, kvalifikacija genocidnosti bi bila bespredmetna. Jer, pravni status entiteta nije jednak pravnom statusu Republike srpskog naroda i entitet ne preuzima materijalne vrijednosti Republike u skup elemenata vlastitog identiteta pa tako ni genocid kao identitetsko obilježje. U suprotnom bi se epitet genocidnosti kao pojmovni nadomjestak za sve forme progona, zlostavljanja, ubijanja i razvlašćivanja nesrpskog stanovništva sa teritorije današnje Republike Srpke bez poteškoća mogao protegnuti na entitet Republika Srpska.

Riječ je dakle o problemu kontinuiteta. Pravni odgovor mora poći od kvalifikacije režima koji je uspostavljen proglašenjem Ustava srpske republike BiH 28. februara 1992. godine do potpisivanja Mirovnog sporazuma,[41] odnosno, od procjene, da li je današnji Ustav Republike Srpske pravni sljedbenik prvog ustavnog akta koji su donijeli funkcioneri SDS-a 1992. godine. Uzimanjem u obzir dva elementa, jednog nacionalnog i jednog internacionalnog, preddaytonska Republika se mora okarakterizirati kao stabilizirani de facto režim[42]. U prilog ovoj ocjeni govore, na jednoj strani, argumenti nacionalnog prava (primjena principa legalnosti) koji potvrđuju da je režim počivao na neustavno uspostavljenom sistemu vlasti i vrijednosti[43], i da se služio metodama uništenja vlastitog stanovništva, njegove kulture, tradicije i biološkog opstanka[44]. Na drugoj strani takav zaključak opravdavaju elementi internacionalnog prava, jer je „Republika“ funkcionirala kao osamostaljena državna vlast koja kontrolira teritorij i stanovništvo, ali joj je nedostajalo doktrinalno ili internacionalno priznanje kao i niz elemenata koje konstituiraju modernu državu (legitimna vlast, socijalna integracija, zaštita ljudskih prava, parlamentarni sistem otvoren ciljevima blagostanja isl.). Pozicija de-facto režima je potpisivanjem Mirovnog sporazuma izmijenjena na osnovu nacionalnog i internacionalnog priznanja i iz stabilizirane de-facto vladavine je preveden u „ustavno stanje“, dakle u pravno uobličen sistem vlasti.[45] Od te je tačke neophodno osporiti kontinuitet-tezu.

U prilog diskontinuitetu govore konstituiranje Republike Srpske kao entiteta pod režimom mirovnog sporazuma. Konstituiranje je uslijedio održavanjem prve konstitutivne sjednice Republike Srpske (19. 10. 1996.[46]) i obaveznost entiteta da vlastite ustave u materijalnom smislu usklade sa Mirovnim sporazumom, posebno Anexom 4[47]. Takvoj obavezi su entiteti izišli u susret materijalnim (suštinskim) izmjenama ustavnog prava. Riječ je o novim rješenjima koja su obesnažila strukturne principe izvornog i amandmanski mijenjanog Ustava preddaytonske Republike, tako da se u pogledu, npr. koncepta nosioca suvereniteta, koncepta samoproglašene državnosti, koncepta vlastitih vojnih formacija, koncepta teritorija, koncepta regulativnih kompetencija, koncepta privilegiranja pravoslavne crkve, koncepta paralelnih odnosa sa Jugoslavijom itd.[48] ne može govoriti o ustavnom kontinuitetu. Daytonski sporazum donosi, prema tome, pravni rez u ustavnost Republike Srpske i predstavlja ujedno nulti čas BiH-entiteta sa ustavnim sistemom koji se uobličava na novim premisama[49]. U ovom smislu je svako poistovjećivanje Republike Srpske sa genocidnom tvorevinom neodrživo jer ignoriše javnopravne pokazatelje diskontinuiteta između preddaytonske i postdaytonske Republike.

Praktična politika, međutim, nije pokazala razumijevanja za pravne činjenice kao ni za obaveze koje iz njih slijede. Postdaytonski razvoj Republike Srpske je obilježen personalnim i institucionalnim vezivanjem za preddaytonsku Republiku, posebno za isticanje identiteta između entiteta i stabiliziranog de-facto režima. U političkoj praksi se entitet Republika Srpska razumijeva kao pravna, vojna, i politička organizacija koja je identična de-facto režimu i koja nastavlja političko i pravno postojanje pod novim uslovima. Takva praksa podrazumijeva proglašenje nove države u pogodnim okolnostima i projicira jedan tip budućnosti koji stoji izvan važećeg ustavnog prava[50]. Ova teza ima i doktrinalnu potporu i potporu u judikatima domaćih i internacionalnih sudova.[51] Kontinuitet-teza stoji, međutim, izvan pravnog, posebno, ustavnopravnog uobličavanja entiteta u posebnu formu ustavnog formiranja federalne jedinice i falsificira ustavnopravnu poziciju Republike Srpske. Iz tog falsifikata slijedi da je Republika Srpska genocidna tvorevina i da je entitet preuzeo u vlastito pravno naslijeđe teške povrede humanitarnog prava uključiv sistematske progone, zločine i genocid. Ovdje praktična politika srpskih narodnjačkih stranaka aktivno radi na promoviranju ideologema o genocidnosti Republike Srpske.

6. Korekture ustavnom naukom

Pregled politički generiranih falsifikata ustavnog prava BiH, je pregled političkih aksioma koji u javnom prostoru, preuzimajući ulogu mitologema, negiraju važeće ustavno pravo i zatvaraju budućnost za svaki napredak. Oni svaki pokušaj da se realizira ustavni plan iz Preambule vraćaju u naturalističke slike netrpeljivosti, socijalnih konflikta, kolektivne ugroženosti i rata. Politički rad se tako konkretizira kao rad na zatvaranju budućnosti politikom koja je izvan ustavnog prava i koja se može koncipirati i voditi kao neograničeno političko divljanje. Ono ne ostaje samo na verbalnoj dekonstrukciji ustavnog prava nego dekonstrukciju uvodi kao model vladanja socijalnim i finansijskim resursima. Privatizacija, boračka pitanja, kapitalni projekti, strategije reformi uprave i pravosuđa, efektivna kontrola državne imovine, samo su eufemizmi za političku praksu koja reformulira ustavno pravo i onda vlastite formulacije postavlja kao djelatne principe koji izigravaju ili potpuno blokiraju ustavni plan za budućnost. To je tridesetogodišnji proces koji je u živom toku i koji ne može biti spriječen izmjenom vlastite prakse zbog toga što djeatna politika od njega živi. Prema tome, praktična politika formalno utvrđene vrijednosti ustavnog prava ne vidi kao djelotvorna načela; ona se formira u sistemu čiji materijalni sadržaj sama ne može provesti.

Pretpostavke za realne korekture može stvoriti pravna znanost, posebno nauka o Ustavnom pravu sa pratećom dogmatikom ustavnog teksta. Zadatak ustavne nauke u tom smislu vidim na jednoj strani u produktivnoj akciji i na drugoj u nedvosmislenoj reakciji na političke mitologeme.

Produktivna akcija podrazumijeva identifikaciju područja koja se otvaraju za političko falsificiranje javnopravnih činjenica i naučno iniciranje rasprava, polemika i definicija kako bi se unaprijed oduzela mogućnost proizvoljnim interpretacijama ustavnog prava. Mislim, dakle, na napuštanje reduciranog pozitivizma u javnom pravu, odnosno na redukciju hermetički zarobljene dogmatike koja neumorno reciklira ustavne pojmove i pod naukom podrazumijeva prepisivanje, citiranje i povezivanje pozitivnih propisa u tekst koji nema ni problemske perspektive niti se može dovesti u bližu vezu sa pitanjima iz jurisdikcije. Nosioci nauke o ustavnom pravu moraju biti u stanju da analitički obrade uočene probleme, dakle, definiranjem samog problema, obrazloženjem opcija koje on otvara i zauzimanjem stava o rješenju koje ima uporište u ustavanom pravu.

Nedvosmislenu reakciju razumijevam kao naučnu demistifikaciju već uspostavljenih ideologema i mitologema ustavnopravnim i javnopravnim argumentima. Cilj mora biti utvrđivanje poopćivih stavova koji će snagom argumenata istiskivati političke falsifikate iz javnog govora ili će ih do te mjere izvrgavati ruglu da će njihovo korištenje dobiti status koji zaslužuje: karikaturalne forme istupa političkih diletanata. Ustavna nauka mora uspostaviti kriterije naučnosti u vlastitim redovima, a zatim objektivno varolizirati tekuću jurisdikciju, političke aktivnosti i publicistiku. Ona mora biti uspostavljena kao autoritet od čijeg stava se strepi. Generacije pravnika koji stoje pred penzijom ove ciljeve nisu ispunile. Najveći uspjeh bi bio da model vlastitog rada i razumijevanje naučnosti ne prenesu na generacije koje dolaze. U tom smislu ove redove treba prevashodno shvatiti kao pledoaje za brzo revitaliziranje kritičkih svojstava javnopravnog diskursa.


Izvodi iz recenzija

RECENZENT BR. 1:

Aktuelnost ove teme ogleda se u dva aspekta. Prvi je činjenica da i posle dve decenije nakon završetka rata i novog Ustava BiH pokazuje da se nije dokazala kao funkcionalna država. Drugi se ogleda u permanentnom nastojanju da se izmeni originalni ustavni okvir tako da se umanje ingerencije entiteta. Suštinski ustavni model nije profunkcionisao i autor problematizuje ulogu političkih stranaka kao glavnih krivaca za takvo stanje. Smeštanje analize u okvir preispitivanja programa i praktičnih politika političkih stranaka u kontekstu primene Ustava glavni je naučni značaj ovog rada.

Rad počiva na ustavnopravnom pristupu analize primene Ustava i delovanja ključnih političkih aktera u prospektivnoj dimenziji – autor tretira takvo delovanje na etničkogm principu formiranih stranaka kao antidržavni akt koncentrišući se na pet aspekata koji su manje ili više prisutni u politici relevantnih i vladajućih stranaka u entitetima.

Autor je rad zasnovao na savremenoj i relevantnoj literaturi, ali je primetan izostanak izvora autora iz akademskih institucija Republike Srpske, posebno novijih radova, najverovatnije zato što bi se u njima teško našlo uporišta za autorske stavove.

Dobro je da je Arhiv pokazao otvorenost za drugačije poglede na ove aktuelne teme funkcionisanja BiH. Argumentacija koja se iznosi u radu predstavlja jednu drugačiju ustavnopravno izvedenu analizu akcentovanjem onih stavova Ustava koji bi prema autoru trebalo da obezbede budućnost i razvoj BiH kao jedinstvene države. Kritika programskih i pragmatičnih pozicija političkih stranaka usmerena je na pet aspekata koji su najzastupljeniji u praktičnoj politici u domenu reprezentacije, entiteta kao država, uloge visokog predstavnika, koncepta građanske države i Republike Srpske kao “genocidne tvorevine”. Ukazivanjem autora na neke ustavne principe nastoji se dokazati da političke elite u BiH kao najoperativnije i najodgovornije za nefunkcionisanje konsocijalnog modela u bosanskohercegovačkoj varijanti imaju iako su im na raspolaganju ustavnopravni instituti da obezbede funkcionalnije delovanje jedinstvene države. Posebno ukazujemo na argumentaciju autora kojima dokazuje stavove da je Republika Srpska “genocidna tvorevina”.

Mislim da bi bilo efektnije da je autor bar u naznakama eksplicitnije analizirao poziciju stranaka u BiH u konsocijalnom modelu. Autor nije naglasio kontekst donošenja Ustava kao mirovnog ugovora. Mislim da bi ta dva aspekta dali drugačiji ton kritici stavova političkih stranaka sva tri naroda i potpunije objasnilo zašto njihove politike opstaju u tim okvirima.

RECENZENT BR. 2:

U međunarodnopravnom segmentu priloženog teksta (6.5. Republika Srpska kao genocidna tvorevina), aktuelnost, društveni i naučni značaj teme su nesporni, što je, uostalom, odlika i ostatka teksta, koji sam sa dužnom pažnjom iščita. Radi se par excellence o pravno-političkim, ali i sociološko-etičkim pitanjima od interesa ne samo za direktno tangirane strane u entitetskoj (ili dejtonskoj) BiH, već i za širu regionalnu i međunarodnu geopolitičku javnost i aktere međunarodnih odnosa.

Autor je jasno postavio teorijski i metodološki okvir rada bazirajući ga na legitimnoj, mada ne i potpunoj i celovitoj, pravnofilozofskoj i sociopolitikološkoj postavci o ustavu kao pretežno razvojnom instrumentu ustrojstva jednog društvenopolitičkog subjekta, što u odabranoj predmetnoj problematici per se usmerava sadržinu postavljenih hipoteza i istraživački focus ka tzv. “kreativnom” teleološkom tumačenju ustavnih odredaba relevantnog segmenta Dejtonskog sporazuma, što je u osnovi legitiman pristup, koji je, opet, kao i sve naučne postavke, podložan kvalifikovanoj akademskoj kritici. Izabrani teorijsko-metodološki diskurs čini se potpuno kompatibilnim sa osnovnom idejom autora koja provejava u dostavljenom tekstu, a to je, po mom sudu, “revizionistički pristup” u “čitanju poruka Dejtona” i intelektualna podrška konceptu unitarne, tzv. građanske BiH. U analiziranom segmentu priloženog teksta rada korišćena literatura uglavnom je iz okvira zvaničnih i neformalnih izjava pojedinih političkih predstavnika, novinarskih tekstova, delova tekstova referentnih nacionalnih i delimično internacionalnih dokumenata, i, u nešto manjoj meri, poslenika teorijske misli, gde je naročit deficit primetan u pogledu doktrinara internacionalističke provinijencije, koja činjenica, što zbog kvantitativnog opsega recenziranog dela teksta, što zbog preovlađujućeg politikološkog pristupa u istom, egzistencijalno ne ugrožava naučnoistraživački dignitet i legitimitet rada, bar ne u analiziranom delu teksta.

Analizirani segment priloženog teksta pati od relativnog viška politikoloških konstrukata i manjka objektivno postavljenih tačaka istorijskopravnog oslonca, što je, čini se, rezultanta svesno ili nesvesno, namerno ili nenamerno, potpunog ili delimičnog izostavljanja, odnosno delimičnog eksponiranja, važnih istorijskopravnih i komparativnopravnih sadržaja neophodnih kako u operacionalizaciji pravno-političke geneze ispitivanog slučaja, tako i u pogledu razumevanja uzročno-posledičnih veza koje su generisale aktuelne političke stavove establišmenta sva tri bosansko-hercegovačka entiteta. Standarde pravnog kontinuiteta ne možemo u konkretnom slučaju, a ni generalno, etablirati isključivo u ustavnopravnoj vizuri, koja u tumačenju autora efektuira u funkciji svojevrsne ideološke “Prokustrove postelje” iz koje će, kao nekakav “nevoljni intelektualni incident” (na koji se, uz iznete rezerve, autor ipak referiše), biti izveden prikriveni moralno-politički, i u izvesnoj meri i kvazi-pravni pledoaje stavovima o Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini, što je, naučnoistraživački posmatrano, teško prihvatljiva i nemoguće dokaziva konstrukcija, a po mišljenju najvećeg broja doktrinara i ordinarna neistina. Međunarodnopravni kontinuitet država, koji je, kao institut međunarodnog prava, takođe veoma upotrebljiv, barem u istoj meri, ako ne i više, od ustavnopravnog kontinuiteta (a sa kojim operiše autor), u pokušaju sagledavanja eventualnog postojanja pravnog sledbeništva “preddejtonske” i “dejtonske” Republike Srpske se tiče i odnosi isključivo na pitanje međunarodnopravnog kontinuiteta vis-à-vis država kao originernih subjekata međunarodnog prava, a ne i kvazidržavnih entiteta kakvi, bar u formalnom smislu, jesu i Republika srpskog Naroda BiH i Republika Srpska (što i sam autor konstatuje). Pokušaji “podržavljanja” statusa dve Republike Srpske, koji su u funkciji oživljavanja ili dodatnog podgrejavanja političkih floskula o nekakvoj nakaradnoj genocidnoj tvorevini srpskog Naroda nameću se po sebi kao jedno od čvorišnih postavki analiziranog dela teksta rada.

Valja podsetiti (i na tome ću se zadržati u “polemisanju” s autorom, koje bi u ovom formatu bilo neprimereno i suvišno), da bi se duh genocidnosti, koji bi se eventualno dao “izmeriti” u vrednosnim standardima istoriografskih, pravno-političkih i socioloških datosti, mnogo lakše mogao uvezati, u formi zloglasnog kvalifikativa – konstrukta “genocidna tvorevina”, za neke “nezavisne države”, iz ne tako daleke zajedničke prošlosti (čije se tradicije nažalost baštine i brižno neguju u jednom nemalom delu političke elite ali i laičke javnosti ostala dva konstitutivna naroda BiH), nego što je to slučaj sa Republikom Srpskom, barem po recepturi koju nam je elaborirao autor. S druge strane, slobodan sam upitati erga omnes: Poznaje li istorija i jednu modernu državu sveta kojoj se taj “epitet” ne bi mogao, uz malo političke dovitljivosti, istorijskog revizionizma, misticizma i mitologizacije, pripisati? Dapače, u slučajevima velikih, zapadnih kolonijalnih sila, skoro pa da je pojam genocidnosti primenljiv kao opis njihovog modus operandi – a u međunarodnim odnosima kroz vekove.

Sa gore navedenim, čini se da je profilisana agenda analiziranog teksta, ka inicijaciji polemike u vezi sa stavovima zadržanih u njemu, te podgrejavanja stalne rasprave o ovoj veoma važnoj problematici, uz besprekoran intelektualni i literarni pristup, ključni naučni i društveni doprinos recenziranog dela rada, bilo da je ta agenda svesno ili nesvesno isprovocirana od strane autora, ili se refleksno nametnula kao takva oku i umu pisca ovih redova.

Selektivnost u odabiru pravno-političkih tačaka oslonca u analizi trenutnog i pro futuro statusa dejtonskog aranžmana i njihovog “ustavnog segmenta”, svakako ne doprinosi objektivnosti u sagledavanju slučajeva u pitanju, što delimično ruinira pretpostavljenu autorovu intenciju u pogledu promocije potpune naučnosti priloženog teksta, barem u delu koji je predmetom ove recenzije. Aršini genocidnosti ne mogu se meriti selektivnim parametrima, kao što se ni nastajanje entitetske BiH ne može omeđiti na onaj deo realnosti i predistorijata koji nam odgovara s aspekta sopstvene političke provinijencije. Za intelektualni potencijal autora, koji je očigledan, i nesporno provejava, kako u stilskom i formalno-tehničkom, tako i u materijalno-meritumnom segment rada, ovo su sasvim jasne i dobronamerne sugestije.


Staatsfeindlicher Affekt: Praktische Politik und Verfassungsrecht von Bosnien und Herzegowina

Zusammenfassung

Das zentrale Thema der Abhandlung sind die politische Falsifizierung des geschriebenen Verfassungsrechts von Bosnien und Herzegowina und die Rolle der Rechtswissenschaft bei der Entmythologisierung der verfassungsrechtlich unbegründeten Postulate praktischer Politik. Der Autor verweist auf den sachlichen Zusammenhang, der zwischen den normativen Zukunftsvorhersagen und den Gegenwartsanalysen hergestellt wird. Die gesellschaftlichen Konstellationen, in denen die Norm entsteht, sind also ausschlaggebend für die normative Projektion der Zukunft. In dieser Hinsicht erscheint die Verfassung von Bosnien und Herzegowina als ein Plan für die Zukunft, in den die Verfassungsgeber die Prinzipien des Rechtsstaates hineinprojiziert haben. Dieser wurde in der Präambel als eine Forderung festgelegt, die naturalistischen Prinzipien des Krieges in die modernen Formen des menschlichen Zusammenlebens zu überführen, indem der Staat als institutioneller Schutz von Freiheit, Gleichheit, Menschenwürde, Wohlstand und Fortschritt fungieren muss.

Die politischen Parteien sind die Träger dieses Programms. Jedoch befinden sich diese seit der Verabschiedung der Verfassung von Bosnien und Herzegowina in einem ständigen antistaatlichen Affekt, der die kollektiven Rücksichtnahmen blockiert. Praktische Politik wird so als „Politik im Namen des (konstitutiven) Volkes“ betrieben. Vor diesem Hintergrund werden Sympathie und Neigung zum „Anderen“ aktiv behindert , wobei unter dieser Voraussetzung die staatlichen Institutionen kontrolliert werden. Auf diese Weise trennt sich der Staat vom verfassungsmäßigen Zukunftsplan, von dem „Programm“, das die Verfassunggeber durch Selbstreflexionen aus der Präambel als rechtliches Programm des „Gebrauchs“ der Staatsgewalt festlegten. Dieser Prozess wird hier durch eine Analyse von fünf in der praktischen Politik und den Nachbarländern artikulierten Mythologemen veranschaulicht: (1) im BuH-Staatspräsidium werden die konstituierenden Völker politisch vertreten, (2) der Hohe Repräsentant von Bosnien und Herzegowina ist zu rechtlichen Interventionen verpflichtet, (3) das Konzept eines bürgerlichen Rechtsstaates ist in Bosnien und Herzegowina aufgrund der verfassungsmäßig programmierten „Herrschaft des Volkes“ nicht anwendbar, (4) die Entitäten sind Staaten und (5) die Republika Srpska ist eine völkermörderische Schöpfung, die daher abgeschafft werden muss.

Die Analyse zeigt, dass es sich dabei um eine politisch erzeugte Mythologisierung von verfassungsrechtlichen Vorgaben handelt. Diese beruht auf der Verfälschung der geschriebenen Verfassung. Praktische Politik steht somit außerhalb des Verfassungsrechts von Bosnien und Herzegowina und wird teilweise als politische Barbarei, die den allgemeinen Fortschritt verhindert, betrieben. Dieser Prozess ist im Gange und er kann nicht durch bestehende politische Praxis verhindert werden, da diese von der Fälschung des positiven Verfassungsrechts abhängig ist. Gerade deshalb sind Rechtswissenschaft und Verfassungslehre aufgefordert, auf die avancierte Mythologisierung der Verfassungsinstitute zu reagieren. Das Beharren auf der Anwendung des geschriebenen Rechts und die Festlegung der verbindlichen öffentlichrechtlichen Standards ist nun die Schlüsselaufgabe der Rechtswissenschaft und der Lehre. Das Korrekturlesen des politischen Systems von Bosnien und Herzegowina ist hier als aufgeklärtes Endziel zu verstehen.


ANTISTATE AFFECT: PRACTICAL POLITICS AND THE CONSTITUTIONAL LAW OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

Resume

The central topic of the paper is the problem of political falsification of the Constitutional law of Bosnia and Herzegovina and the role of judicial science in demythologising the constitutionally undefined opinions of practical politics. The author points out the link between normative predictions of the future and the analysis of the contemporary, in other words, the interconnectedness of social realities in which a norm is created with projections of the future. In this relation­ship, the Constitution of Bosnia and Herzegovina appears as a plan for a future in which those who conceived it projected principles of a constitutional state. This plan is established in the preamble as a request that the naturalistic principles of war should be transformed into modern forms of interconnected human life, by way of forming a state into an institutional protector of freedom, equality, human dignity, welfare and prosperity. Political parties are those who are to bring this program to fruition. However, since the creation of the Constitution of Bosnia and Herzegovina, they are in a constant antistate affect which blocks collective affec­tations. Practical politics is carried out as “politics in the name of the people” and it prevents sympathy and affection towards “the other”. On this premise, politi­cal parties rule the state and entity institutions. The state is thus separated from the constitutional plan for the future, from the “program” that the constitutional founders, through the self-reflections found in the Preable, set as the legal pro­gram for the “use” of state power. The process is illustrated through an analysis of five mythologems which were articulated in the 2022. electoral campaign as the postulates of political parties and the official positions of neighboring states: (1) constitutive peoples are represented in the Presidency of Bosnia and Herzegovina, (2) the High Representative for Bosnia and Herzegovina is legally bound to carry out legal interventions, (3) the concept of a civic state is not applicable in Bosnia and Herzegovina because of a constitutionally programmed “rule of the people”, (4) the entities are states and (5) Republika Srpska is a genocidal creation which thus must be deinstitutionalized. The author proves that these are politically gen­erated mythologizations of parts of the Constitutional law of Bosnia and Herze­govina, which rest on falsifying the written constitution. Practical politics thus stands outside of the Constitutional law of Bosnia and Herzegovina and is in part carried out as arbitrary political mayhem which prevents general progress. This process is ongoing and it cannot be prevented through a political practice which directly relies on falsifying falsifying tenets. Precisely because of this, judicial science and constitutional legal scholarship need to react to the advanced state of mythologizing extraconstitutional constructs. Insisting on the application of writ­ten law and determining public law standards which are binding is one of the key tasks of judicial science. Its task is to establish criteria and to demand corrections in the political practice within Bosnia and Herzegovina


[1] Načelno za ljudska prava Angelika Nußberger, Die Zukunftg des Europäischen Menschenrechtsschutzes – Zur Frage nach dem status quo in zwanzig Jahren, EuGRZ 2022, str. 593.

[2] Ilustrativno je izvođenje K. Trnke o „obnovi državnosti BiH“ i „državnopravnom kontinuitetu“ koji uzma „više od sedam stoljeća bosanskohercegovačke državnosti i teritorijalno-političke cjelovitosti“ kao historijsku činjenicu bez i jednog referentnog navoda o državi BiH kao historijskom faktu. Up. Kasim Trnka, Ustavno pravo, Sarajevo 2006, str. 79 i dalje.

[3] Karl Lamp, Die Rechtsnatur der Verfassung Bosniens und der Herzegovina vom 17. Februar 1910, JöR, Tübingen 2/1911, str. 288-337.

[4] U prilog tezi činjenica da su političke partije koje su zagovarale državnost BiH i njeno priznanje kršile i izigravale Ustav Republike BiH po kojem su birane i postavljene u njene institicije, detaljno Edin Šarčević, Ustav i politika, Sarajevo 1997, passim; isti, Ustav iz nužde, Sarajevo 2010, str. 95 i dalje

[5] Npr. Michael Stolleis, Staatsrechtslehre und Politik, Heidelberg 1996, str. 20 i dalje.

[6] Josef Isensee, Verfassungsrecht als „politisches Recht“, u: HdBStR VII, 1992, § 162.

[7] Prva djelimična odluka USBiH, Sl. gl. BiH 11/200, st.10, Treća djelimična odluka, Sl.gl.BiH, 23/2000, st. 23-25.

[8] Umjesto mnoštva sličnih ilustrativan je stav Milorada Dodik (Predsjednik RS-a), iz govora u Donjoj Gradini tokom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina u koncentracionom logoru Јasenovac 23. 04. 2023: „Ovdje smo mi iz RS i Srbije jer pripadamo jednom narodu, jednog dana ćemo bit jedna državi. Niko nas neće spriječiti u tome jer je to naše pravo i naša istorija. Prošli vijek je vijek srpskog stradanja, a ovaj je vijek srpskog ujedinjenja“. (Citirano prema Oslobođenju od 23. 03. 2023. godine: Oslobođenje, Dodik opet negirao genocid: „Ja kažem, eto, nije bilo!“, link pod: https://www.oslobodjenje.ba/­vijesti/bih­/dodik-­opet-negirao-genocid-ja-kazem-eto-nije-bilo-854635.

[9] Emisija Relativizacija, razgovor sa Ljiljanom Smailović, prema agencijskoj vijesti HINA-e, preuzeto sa portala 24 SATA,vijest sa datumom 03. 02. 2023, link pod https://www.24sata.hr/news/milorad-dodik-za-rusku-televiziju-ne-zelim-bih-rs-mora-postati-neovisna-drzava-889316.

[10] Treća djelimična odluka (bilj. 7), st. 60.

[11] U tom smislu je potrebno uputiti npr. na stavove HAZU-a iz priopćenja od 20. 05. 2022. godine. HAZU, Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Evropsku Uniju, https://www.info.hazu.hr/2022/05/prilozi-za-zastitu-hrvatskih-nacionalnih-interesa-prilikom-pregovora-republike-hrvatske-s-bosnom-i-hercegovinom-crnom-gorom-i-srbijom-u-pogledu-njihova-ulaska-u-europsku-uniju/.

[12] Usp. npr. izajve premijera Republike Hrvatske Plenkovića prema agencijskoj vijesti HINA-e, objavljenoj u Jutarnjem listu 28. 09. 2020. pod naslovom Plenković prima Čovića i Izetbegovića: ‘Važno je da otvaramo komunikaciju sa svim narodima u BiH‘, može se preuzeti na linku:https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/­plenkovic-prima-covica-i-izetbegovica-vazno-je-da-otvaramo-komunikaciju-sa-svim-narodima-u-bih-15021728, ili intervju sa Mirom Kovač u Večernjem listu od 09. 08. 2022, pod https://www.vecernji.ba/vijesti/izmjene-izbornog-zakona-u-bih-zapad-mora-nametnuti-1608183.

[13] Usp. izjavu Bakira Izetbegovića od 10. 03. 2017. da neće podnijeti ostavku jer čini ono za što ga je njegov narod izabrao pod https://www.rtvbn.com/3856071/izetbegovic-necu-podnijeti-ostavku. Kritiku u pogledu falsificiranja političke legitimacije Edin Šarčević, „Moj narod“ pred registrarom Internacionalnog suda, pod: https://wordpress.com/post/edinsarcevic.wordpress.com/90. 

[14] „Predsjedništvo je najviše kolektivno tijelo izvršne vlasti BiH, predstavlja i simbolizira suverenitet Bosne i Hercegovine, a zadatak mu je koordinirati, odnosno usklađivati rad njezinih institucija i braniti interese entiteta, što se odnosi na konstituirajuće narode i sve građane“ (čl. 1 st. 2 Poslovnika o radu Predsjedništva BiH od 23. 01. 2013, http://www.predsjednistvobih.ba/Print.aspx?id=54030, očitanje 20. 07. 2023). „(…) srpskog člana Predsjedništvo, na primjer, nisu izabrali samo birači srpske nacionalnosti, već svi građani Republike Srpske, sa ili bez posebne etničke pripadnosti. Prema tome, on ne predstavlja niti Republiku Srpsku kao entitet, niti isključivo srpski narod, već sve građane izborne jedinice Republike Srpske. Isto vrijedi i za bošnjačkog i hrvatskog člana koji se biraju sa teritorije Federacije.“ Treća djelimična odluka (bilj. 7), t. 65.

[15] Predmet Pilav protiv Bosne i Hercegovine, ESLJP 17. 05. 2016. aplikacija br. 41939/07.

[16] Izjava visokog predstavnika Valentina Inzka od 25. 02. 2020, na web-stranici OHRa, pod linkom: http://www.ohr.int/izjava-visokog-predstavnika-valentina-inzka-drzavni-zvanicnici-nisu-entitetski-predstavnici.

[17] S tim u vezi pojašnjenje u pogledu njegove  intervencije u Izborni zakon BiH: Ova intervencija ima svoje granice u ustavnim propisima entiteta ili u temeljnim materijalnim vrijednostima na kojima počiva ustavni/politički sistem entiteta. Nedopuštena su materijalna rješenja čijim bi se nametanjem derogirali ustavni propisi entiteta i njihove temeljne vrijednosti. Drugim riječima, nametanje izmjena Izbornog zakona BiH kojima se mijenjaju materijalne vrijednosti entitetskih ustava, odnosno kojima se direktno intervenira u ustavni tekst F BiH, stoje izvan dopuštenih intervencija Visokog predstavnika. Izuzetak od ovog pravila bi utemeljile odluke Ustavnog suda BiH kojima bi se zahtijevalo usklađivanje entitetskih ustava sa Daytonskim mirovnim sporazumom (tako npr. set amandmanskih izmjena iz 2002. radi usaglašavanja entitetskih ustava sa odlukama Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti ili set amandmana za reformu odbrane iz 2003. radi usaglašavanja sa odlukama Upravnog vijeća za implementaciju mira). Za izmjene izbornog prava, takve odluke nema.

[18] Usp. npr. stavove Mire Kovača u intervjuu u Večernjem listu (bilj. 11); također poziv člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da Schmidt ukine Zakon o nepokretnoj imovini u RS-u pod: https://faktor.ba/vijest/komsic-neka-schmidt-ukine-neustavni-zakon-o-imovini-u-rs-u-ili-neka-odstupi-s-pozicije/159434 ili pod https://www.nezavisne.com/novosti/bih­/Komsic-Ako-Smit-nema-hrabrosti-neka-odstupi-s-funkcije/713123. Ilustrativni su također pozivi Visokom predstavniku „hrvatskih političkih predstavnika“ da nameće zakonska rješenja, pod https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/hrvatski-politicari-pozivaju-schmidta-da-nametne-izmjene-zakona-te-sprijeci-preglasavanje-hrvata-i-raspad-bih-20220719 ili poziv člana Predsjedništva BiH Komšića da nametne proračun pod: https://www.artinfo.ba/index.­php/politika/45471-komsic-schmidt-treba-nametnuti-proracun-kako-bismo-mogli-realizovati-izbore. Vrlo ilustrativan je i zahtjev upućen Visokom predstavniku da izmjeni ustav Federacije BiH Dragana Čovića, sa mjesta Hrvatskog narodnog sabora pod http://www.hnsbih.ba/predsjednik-covic-uoci-sjednice-pic-a-ocekujemo-da-visoki-predstavnik-zavrsi-zapoceti-posao-donese-odluku-koja-ce-omoguciti-brzo-formiranje-vlasti-nakon-izbora/.

[19] U tom smislu Dragan Čović: „Prema tome, paritet medu trima konstitutivnim narodima mora se reflektirati u svim institucijama Bosne i Hercegovine. Potrebno je osigurati jednakost i paritet među trima konstitutivnim narodima sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine (…)“. „Govor predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dr. Dragana Čovića na sjednici Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta (AFET) Brisel, 15. 03. 2022, s. 2, dokument pod: https://www.parlament.ba/data/dokumenti/­prilozi-uz-vijesti­/150322_D.%20Covic_govor_Brisel-B.pdf. Ovaj model je Čović primijenio i na Ustvani sud BiH utvrđujući da su dvoje sudija koji se biraju iz reda hrvatskog naroda predstavnici hrvatskog naroda: „I nakon svih dogovora imamo nerazumijevanja oko predstavnika hrvatskog naroda koji treba naslijediti gospodina Matu Tadića“ (Tadić je penzionirani sudija Ustavnog suda). Citirano prema vijesti portala Faktor (https://www.faktor.ba/vijest/covic-spinuje-i-to-mu-prolazi-kod-partnera-sudije-ustavnog-suda-bih-se-ne-biraju-po-etnickom-kriteriju/201843). Ustavni sud BiH je inače jedna od rijetkih institucija na državnom nivou u kojoj izbor novih članova (sudija) ne ovisi o pripadnosti bilo kom od tri konstitutivna naroda.

[20] Ilustrativna je zahvalnost u ime hrvatskog naroda koju je povodom preporuke Evropske komisije za status kandidata BiH uputio predsjednik jedne političke partije (HDZ) Dragan Čović, prema agencijskoj vijesti HINA, pod: https://www.24sata.hr/news/covic-o-vijestima-iz-bruxellesa-ovo-je-povijesni-dan-za-bih-hvala-u-ime-hrvatskog-naroda-866314.

[21] Up. stav predsjednika HNS-a Dragana Čovića od 01. 09. 2022. uoči sjednica PIC-a, pod: http://www.hnsbih.ba/­predsjednik-covic-uoci-sjednice-pic-a-ocekujemo-da-visoki-predstavnik-zavrsi-zapoceti-posao-donese-odluku-koja-ce-omoguciti-brzo-formiranje-vlasti-nakon-izbora/.

[22] Up. izjavu Dragana Čovića, u funkciji predsjednika HDZ-a i HNS-a, od 20. 09. 2022. prema agencijskoj vijesti HINA-e, pod: https://n1info.hr/regija/covic-bih-ne-moze-biti-klasicna-gradanska-drzava-drzava-jednog-naroda/. 

[23] Ilustrativno je npr. shvatanje Goran Markovića (profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo) koji „i sam govor“ o građanskoj državi prikazuju nemogućim, usp. Gordana Sandić-Hadžihasanović, Ima li šanse građanska Bosna i Hercegovina?, Radio Slobodna Evropa, 26. 09. 2019., pod linkom: https://www.slobodnaevropa.­org/a/ima-li-%C5%A1anse-za-gra%C4%91ansku-bosnu-i-hercegovinu-/30184939.html.

[24] Ovu činjenicu priznaje čak i sudac Ustavnog suda RH Mato Arlović u jednoj studiji o Herceg Bosni koja je u cjelini ideološki supstrat HDZ-a i apologetika Herceg-Bosne. Autor izričito utvrđuje da je BiH „koja se ustrojava nametnutim Ustavom BiH (Aneks IV. Daytonskog sporazuma)“ demokratska građanska država.Mato Arlović, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine, Zagreb 2017, str. 51.

[25] Detaljnije Edin Šarčević, Ustav iz nužde (bilj. 4), str. 312 i dalje.

[26] Npr.: Dodik: Zakone usaglašavati na nivou entiteta, Nezavisne novine, 02. 09. 2011. https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-Zakone-usaglasavati-na-nivou-entiteta/104187; Usp. također Dodik se sastao sa ruskim ambasadorom: Rešenje krize u BiH je u povratku Nezavisne novine, 02. 09. 2011. V. također: Dodik se sastao sa ruskim ambasadorom: Rešenje krize u BiH je u povratku izvornom Dejtonu, http://www.blic.rs­/vesti/republika-srpska/dodik-se-sastao-sa-ruskimambasadorom-resenje-krize-u-bih-je-u-povratku-izvornom/vh4wexf; BiH je neodrživa ako se ne vrati izvornom Dejtonu, web-portal SNSD-a, pod: https://snsd.org/2014/06/dodik-bih-je-neodrziva-ako-se-ne-vrati-izvornom-dejtonu/; Dodik: BiH ili izvornom Dejtonu, ili ka nezavisnosti RS, http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/11/region/1942564/dodik-bih-ili-ka-izvornom-dejtonu-ili-ka-nezavisnostirs.html; Izvorni Dejton ili referendum RS, https://www.slobodnaevropa.­org/a/26595650.html.

[27] U posve tipičnim formama npr. izjava Milorada Dodika iz 2014.: „Kada me ovih dana pitaju kako ja vidim budućnost Republike Srpske u narednih četiri, a neki kažu i 10 godina ili možda i više, i ono što mi se čini jedino razumno je reći sljedeće: Vidim je kao što manje entitet, a što više kao državu ujedinjenu sa Srbijom – rekao je predsjednik RS Milorad Dodik večeras u Beogradu otvarajući manifestaciju ‚Dani Srpske u Srbiji‘ dodajući kako ‚RS želi Srbiji da bude jaka i sposobna, jer je tako jaka i najbolja RS’“. Citirano prema Večernjem listu od 04. 09. 2014, pod linkom: https://www.vecernji.hr/vijesti/dodik-republiku-srpsku-vidim-ujedinjenu-sa-srbijom-959220. Up. također navode u bilj. 8.

[28] Sa detaljnijim napomenama Edin Šarčević, Pravo naroda na samoopredjeljenje sa otcjepljenjem, u: Edin Šarčević (ur.) Reforma i Rezignacija, S. Most 2022, str. (55 i dalje) 76-77 u bilj. 50 i 51.

[29] Usp. Treća djelimična odluka (bilj 7), t. 28.

[30] Skup relevantnih argumenata je izložen u „Pismu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika predsjedniku Vlade Republike Srpske Radovanu Viškoviću (06. 03. 2023.) i može se preuzeti na web stranici predsjenika RS-a www.predsjednik/net/sr/.

[31] Teza je često varirana u udžbeniku Ustavnog prava Rajka Kuzmanovića, posebno 1. izdanje, B. Luka 1997. i zastupali su je eksperti NS RS u postupku pred Ustavnim sudom BiH, usp. Treća djelimična odluka (bilj. 7), t. 31.

[32] Usp. Nedim Ademović, Neki aspekti ustavno-pravnog uređenja BiH kroz teoriju i praksu, Pravna misao, Sarajevo 5-6/2006, str (55 i dalje) 67; Harun Išerić, Raspodjela nadležnosti prema Ustavu BiH, Sveske za javno pravo, Sarajevo 28/2017, str (14 i dalje) 40.

[33] Išerić (bilj. 32), str. 24 i dalje.

[34] Googl pretraživač lista npr. pod pojmom „republika srpska genocidna“ ca. 205.000 rezultata. Oni se prevashodno odnose na vijesti po elektronskim medijima, na stavove iznešene po socijalnim grupama i na blog-priloge. Izlistane linkove sam provjerio slučajnim izborom. Radi se svaki put o izvoru koji se direktno odnosi na tvrdnju da je RS nastala kao političkopravni produkt genocida ili na osporavanje teze o genocidnom karakteru RS-a.

[35] Radi se o stavovima koji u različitim formulacijama ističu ili osporavaju genocidni karakter RS-a i iznose se u nacionalnim i internacionalnim okvirima. U pravilu se pojavljuju povodom proslave 9. januara kao „Dana Republike Srpske“. Tako npr. izjašnjanje crnogorske zastupnice i poslanice u Skupštini te predsjednice SPD Crne Gore, Draginja Vuksanović – Stanković „Republika Srpska nije i nikad neće biti suverena država jer je nastala na genocidu“ (10.01.2022, pod: https://raport.ba/crnogorska-zastupnica-republika-srpska-nije-i-nikad-nece-biti-suverena-drzava-jer-je-nastala-na-genocidu/). Primjer negiranja u tipičnoj formi predsjednik SNSD-a i finkcioner na različitim entitetskim i državnim pozicijama, Milorad Dodik: „Tamo (u Srebrenici) se nije desio genocid, to znamo svi ovdje u Republici Srpskoj“ (21.02.2023, citirano prema Radio slobodnoj Evropi, pod: https://www.slobodnaevropa.org/a/milorad-dodik-potocari-srebrenica-genocid-bosna-hercegovina/­32284742.html). Primjer političkog manipuliranja je lažna tvrdnja poslanika u NSRS i predsjednika Darka Banjca iz intervjua RTRS-u od 26.02.2023. da je Rusija spriječila usvajanje UN-Rezolucije kojom bi se srpski narod proglasio genocidnim zbog genocida u Srebrenici (detaljno u analizi Republika Srpska i srpski narod nisu “proglašeni genocidnim” u rezoluciji UN-a, pod linkom https://istinomjer.ba/republika-srpska-i-srpski-narod-nisu-proglaseni-genocidnim-u-rezoluciji-un-a/). U izvrnutoj formi kojom se potvrđuje genocidni karakter predsjednica Vlade Republike Srbije Ana Brnabić, na obilježavanju dana RS-a, u Banja Luci 08. 01. 2022: „Kada neko govori da je Srpska genocidna tvorevina, ja kažem da Srpska jeste nastala na genocidu, ali nad srpskim narodom“ (citirano prema Oslobođenju, pod: https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/suluda-izjava-ane-brnabic-republika-srpska-je-nastala-na-genocidu-ali-nad-srpskim-narodom-723574).

[36] Usp. npr. upute na naučni rad Aldena Pervana koji je magistrirao na problemu ništavosti Daytonskog mirovnog sporazuma zbog povrede ius cogens-zabrane genocida i namjereva o istom problemu pisati disertaciju, v. Jasmin Alibegović, Nagrađena kampanja etničkog čišćenja, Al Jazeera Balkan, pod: https://balkans.aljazeera.­net/teme/­2023/1/24/je-li-dejtonski-mirovni-sporazum-nistavan.

[37] U tom je smisli ilustrativan tekst Vesne Rajnović, Metoda uništavanja BiH: Od genocida do pripreme za novi genocid, Al Jazeera Balkan, 16. 01. 2022, pod linkom: https://balkans.aljazeera.net/opinions/2022/­1/16/genocidna-tvorevina.

[38] Ovaj zahtjev je najjasnije isticao predsjednik FBiH Živko Budimir: „Izjavljujem da ću se u svom djelovanju na novoj funkciji nakon izbora zalagati za ukidanje te genocidne tvorevine, ali i Federacije BiH koja je nepravedna i nefunkcionalna, te za regionalizaciju BiH po geografskim, privrednim i multinacionalnim principima“ (citirano prema: Budimir: Republika Srpska je genocidna tvorevina, pod: https://vijesti.ba/clanak/235210/budimir-republika-srpska-je-genocidna-tvorevina).

[39] Član 280a – izlaganje RS-a poruzi, preziru ili omalovažavanju označavanjem kao agresor, kao genocidna tvorevina je inkriminirano dovođenje u vezu RS-a sa genocidom. Zakon je objavljen u Sl. gl. RS 49/03 od 25. juna 2003., izmjene i dopune Sl. gl. RS 64/17, 15/21, 89/21, Zakon o dopuni krivičnog zakonika Republike Srpske br. 02/1-021-586/21 od 30. 07. 2021.

[40] Redovni nastupi različitim prigodama srpskih i srbijanskih političara, npr.: Milorad Dodik, povodom govora bihaćkog imama (pod: https://borba.me/dodik-republika-srpska-nije-genocidna-tvorevina-islamska-vjerska-zajednica-se-do-nepodnosljivosti-petlja-u-izborni-i-politicki-sistem/) ili govor na svečanoj akademiji povodom dana Republike pod: https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-Srpska-nije-genocidna-tvorevina-nego-narodna-drzava-a-srpski-narod-nije-genocidan-vec-drzavotvoran-narod/699455; izjava predsedničkog kandidata Zdravka Ponoša od 24.03.2022, pod: https://www.ozonpress.net/politika/republika-srpska-nije-genocidna-tvorevina/. Također govor Mmilorada Dodika od 23. 04. 2023 (bilj. 8).

[41] Pregled u: Šarčević (bilj. 25), str. 143 i dalje.

[42] Pod stabiliziranim de facto-režimom razumijevam efektivnu vlast pod kojom pobunjenici uspijevaju na teritoriju koji su zauzeli duže vrijeme vršiti efektivnu vladavinu. U tom smislu definicija npr. kod Stephan Hobe, Einführung in das Völkerrecht, 9. izd. Tübingen/Basel 2008, s.176. Prema drugoj definiciji radi se o organizaciji vladavine koja se za duže vrijeme uspostavlja na nekom području i pod pretpostavkom isključenja drugih snaga efektivno ovladava njime. Theodor Schweisfurth, Völkerrecht, Tübingen 2006, s. 33.

[43] U tom smislu uputa na odluku Ustavnog suda R BiH o poništavanju Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH od 09. 01. 1992 godine, Ustava Srpske republike BiH od 28. 02. 1992. i opštih akata koji su donešeni na osnovu ovih akata  od 08. 10. 1992. godine, Sl. list R BiH 18/1992.

[44] T. 344 Presude Međunarodnog suda pravde: BiH protiv Srbje i Crne Gore (26. 02. 2007.): „(…) Sud smatra da postoje nepobitni dokazu o namjernom uništavanju historijskog, kulturnog i vjerskog naslijeđa zaštićene grupe tokom perioda o kojem je riječ.“ § 580 presude IT-98-22 (Krstić) od 02. 08. 2001. Međunarodnok krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju: „(…) tamo gdje postoji fizičko ili biološko uništavanje postoje često i istovremeni napadi na kulturna i vjerska dobra i simbole ciljane grupe. Napadi koji se legitimno mogu smatrati dokazom o namjeri da se grupa fizički uništi“.

[45] Detaljno: Šarčević (bilj. 25), ss. 227 i dalje.

[46] Prva konstitutivna sjednice Narodne skupštine Republike Srpske, priredio Milan Nogo, Pale 1997; detaljno: Šarčević (bilj. 27), 145 u bilj. 5, ss. 230 i dalje

[47] Jezikom Ustavnog suda BiH: „Izvan sumnje je da su Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska – prema riječima Daytonskog sporazuma (…) – priznati kao ‚konstitutivni entiteti‘ Bosne i Hercegovine Općim okvirnim sporazumom, posebice člankom I/3. Ustava. Ali ovo priznanje im ne daje nikakvu carte blanche! Dakle, usprkos teritorijalnim rasporedom Bosne i Hercegovine uspostavom dva entiteta, ovaj teritorijalni raspored ne može služiti kao ustavna legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje učinaka etničkog čišćenja . (…) U Temeljnim načelima dogovorenim u Ženevi 8. rujna 1995. godine, pod stavkom 2., podtočka 2., rečeno je da će “oba entiteta nastaviti postojati sa njihovim sadašnjim ustavima”, međutim‚ amandmanski izmijenjenim da zadovolje ova temeljna načela‘. A to načelo je onda dalje razrađeno u Daytonskom ustavnom sustavu klauzulom o supremaciji članka III/3. (b) – prema kojoj “entiteti i sve njihove niže jedinice u potpunosti će se pokoravati ovome Ustavu, koji dokida one odredbe zakona Bosne i Hercegovine i ustava i zakona entiteta koje su protivne Ustavu, (…)” – kao i obvezom entiteta iz članka XII stavak 2. da “u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga Ustava, entiteti će izvršiti izmjene svojih ustava kako bi se usuglasili s ovim Ustavom, sukladno članku III, stavak 3, točka (b).”

[48] Pregled kod Šarčević (bilj. 25), str.141 i dalje.

[49] Usp. Harun Išerić, Uloga Ustavnog suda BiH u profiliranju federalnog uređenja BiH, u: Edin Šarčević (ur), Bosanskohercegovački federalizam, Sarajevo 2020, str. (56 i dalje) 63 i dalje; Šarčević (bilj. 4), str. 230 i dalje.

[50] Ilustrativna je u tom smislu i izjava predsjednika RS Milorada Dodika za RTS od 25. 04. 2023. godine da „će Republika Srpska biti samostalna država, kao i da će to u miru ostvariti“ (citirano prema Dnevno.me, „Bosna i Hercegovina je sklepana država“: Dodik: Republika Srpska će biti samostalna država i to će u miru ostvariti, https://dnevno.me/globus/-/dodik-republika-srpska-ce-biti-samostalna-drzava-i-to-ce-u-miru-ostvariti-25-04-2023-22-00-55) kao i govor studentima Fakulteta bezbjednosnih nauka u Banja Luci od 08. 06. 2017, prikaz pod: BN, Dodik ponovio: Srpska je država, https://www.rtvbn.com/3867135/dodik-ponoviosrpska-je-drzava.

[51] Detaljno sa daljim uputama Šarčević (bilj. 25), str. 230 i dalje.

<img src=“https://vg08.met.vgwort.de/na/6aa058ff160a4a2e86f8cc6b1b10bae8&#8243; width=“1″ height=“1″ alt=““>

Vijest iz moje ulice

U mome djetinjstvu nije bilo vršnjačkog nasilja, mobinga, bullyinga, indirektnog nasilja ili viktimizacije. Sve je bilo ukomponovano u normalne rituale ulice koju su povremeno zaposjedali klapci iz prigradskih područja. Nas su pod prijetnjom motke, klofera ili pleske roditelji odučili od fizičke odbrane u malim ratovima. To smo plaćali povremenim batinama i našom imovinom: od kožica za praćke i pertli, preko klikera i lopti, sve do romobila i bicikla. Varvari su napadali moju ulicu u redovnim ritmovima školskih raspusta i odlazili sa plijenom u svoje mahale bez ikakve kazne. Red je uveo gimnazijalac, a onda student prava, gimnastičar iz Partizana, Senad Biščević, komšija iz kuće u čije prozore sam gledao direktno sa svog prozora. Ne znam kako se uspijevao svaki put stvoriti kad su prigradski klapci praznih džepova ulazili u naš revir, no raspusti su sada imali smisla i donosili su užitak. On je bio pravedan i s njim nije bilo gubitnika. Svi su pogledom na njegovu figuru brzo shvatali da ulične tuče i otimčine nisu maniri za moju ulicu i da ima ljepših zabava od pljuvanja i otimanja „prave fudbalke“. Jedna od njih je bila vožnja čamcem. On me nije samo provozao ispod mosta do Delića broda i nazad na Alajbegovića brod, kad nas veliki momci nisu ni primjećivali. Dao mi je veslo, čamac i ključ od kilita, bacio je lanac u čamac i odgurnuo me u Sanu. Gospodario sam čamcem, moja velika odgovornost koju nisam zaboravio, i znak da je Senad vidio i nas male, sa malim željama koje je ispunjavao.

Par decenija kasnije bili smo kolege koje raspravljaju o pravu i o ljudima. Prošao je sve profesionalne stanice jednog pravnika. Od rada u privredi i opštinskoj upravi, preko sudije i javnog tužioca do advokata. Držao se jednostavnog aksioma i na njemu je gradio svoj profesionalni stav: pravedno s ljudima, skromno s imovinom. Jednostavna pravila su u praktični život unosila složene zahtjeve: osjećaj za pravdu koji se nosi iz kuće i brižljivo dograđuje u kontaktu s ljudskim sudbinama uz još nešto važnije, odsustvo gramzivosti i darežljivost. On je spajao jedno sa drugim u dostojanstvo koje je pokrivalo i njegovo držanje i profesiju kojoj je pripadao.

Dostojanstvo je danas fenomen u odumiranju. U ratu se najlakše moglo testirati. Sreli smo se u Ljubljani nakon što je protjeran iz Sane. Slovenija je bila duža stanica pred odlazak u Kanadu. Izabrao je od svih mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju smještaj u izbjegličkom centru. To je bilo daleko ispod najnižih standarda i na granici podnošljivosti. Objasnio mi je da ne bi mogao podnijeti luksuzniji život znajući kako žive izbjeglice i sav taj svijet s kojim dijeli istu sudbinu. Ostao je s njima i nije se pokajao. Tu sliku čuvam kao spomenik dostojanstva koje se gradi na poštenom odnosu prema ljudima, a sa poštenjem započinje i pravda.

Partizanov gimnasticar, gimnazijalac i student prava iz moje ulice je prije par godina premjestio svoju kancelariju u porodičnu kuću. Prva i jedina advokatska kancelarija u mojoj ulici. Sad su me veselili dolasci i zbog ove kancelarije, udobnog mjesta za razgovore i razmjenu literature, ali i zbog osjećaja da postoji pravedan nadzor nad modernim varvarima koji su se sa periferije svijeta smjestili u našu ulicu i koriste je kao sirovinu iz koje samo treba izvući profit. Danas mi je stigla vijest o njegovoj smrti, kratka, faktografska, hladna. Suočila me sa nestankom komšiluka, sa odbacivanjem manira i vrijednosti jednog vremena o kojem će se rado govoriti samo u pluskvamperfektu. Moj komšija Senad Biščević je dokaz da su postojali ljudi s dostojanstvom koji su vlastitim životom i našom ulicom upravljali pravedno i pošteno.

Edin Šarčević, Leipzig, uoči katoličkog božića, 24. 12. 2023.

Trinaest teza za reformu Ustava BiH

Na zahtjev Naše stranke sam 2012. godine napisao projekciju novog ustavnog modela za BiH. Projekcija je razrađen u formi trinaest teza. Od teze br. 6 se predstavljaju konkretna rješenja; u prvih pet teza se postavljaju terminološki i pravni standardi. Teze su objavljene i predstavljene 2012. godine, upotrebljive su, u cjelini, i danas.

Verzija na engleskom/English language version: https://fcjp.ba/analize/Projektion-of-the-Constitution_BaH.pdf

OBJAŠNJENJE:

Teze se odnose na unaprijed izabrane aspekte: najprije je ponuđeno opširnije obrazloženje opštepriznatih razloga za izradu novog ustavnog modela, slijedi opis javnopravnih standarda koji se moraju primijeniti u BiH i navođenje konkretnih posljedica. Nakon toga dolazi opis modelskog pristupa teritorijalnom ustroju BiH i organizaciji zakonodavnog tijela, potom opis načela organizacije državne vlasti, zatim opis rješenja za Predsjedništvo BiH i, konačno, opis organizacije sudske vlasti.

Ovdje nije riječ o izradi konkretnog ustavnog teksta ili konkretnog prijedloga za promjenu postojećeg ustavnog akta nego o pokušaju da se bosanskohercegovačka javnost senzibilizira za vrijednosti građanskog društva, za racionalnu organizaciju državne vlasti u treritorijalnoj i organizacionoj komponenti i, konačno, riječ je o pokušaju da se ukaže na ustavna rješenja koja povezuju ustavni model sa socijalnim napretkom prema društvu blagostanja.

Predložena rješenja se moraju shvatiti kao prethodna standardizacija javnopravnog pristupa ustavnom pravu u BiH. Ona predstavljaju skup osnovnih materijalnih vrijednosti o kojima bi u BiH morao biti uspostavljen temeljni socijalni konsenzus. Ustav ne smije predstavljati zapreku privrednom napretku ili smetnju za približavanje idealu društvenog blagostanja, nego mora predstavljati okvir koji nudi prostor i obezbjeđuje sigurno pravno okruženje socijalnim snagama koje su u stanju reagirati na aktuelne izazove i državu voditi prema opštem blagostanju njenih građana. Ovaj model nudi takva rješenja, a ona se, ujedno, podudaraju sa političkim stavovima i dugoročnim ciljevima Naše stranke.

Mišljena sam da je neproduktivno debatu o ustavnim rješenjima voditi na osnovu konkretnih ili gotovih ustavnih tekstova, a da je sasvim deplasirano ustavna rješenja vezati za političke odluke partija koje su na vlasti. Zbog toga se sadržaj svih trinaest teza mora razumijevati kao poziv na postizanje političkog konsenzusa o primjeni opšteprihvaćenih javnopravnih standarda u ustavnom pravu BiH i kao poziv da se ono otvori prema funkcionalnoj, jeftinoj i odgovornoj državi koja osigurava socijalni mir i blagostanje vlastitih građana.

Projekcija ustavnog modela za BiH počiva na sljedećim pravilima:

  1. Novi ustavni model mora donijeti radikalan zaokret prema pravnoj državi, republikanizmu i sekularnoj institucionalizaciji državne vlasti. Neophodno je paralelno profilirati nove politike koje se orijentiraju prema državi i njenim građanima (Teza 1).
  2. Postojeći (dejtonski) model je nespojiv sa standardom pravne države, neefikasan je i antinomičan, on je pravno i vremenski iscrpljen; posebno se ističu njegove slabosti u pogledu političko-teritorijalnog ustrojstva i mogućnosti afirmiranja privrednog razvoja (Teza 2).
  3. Bez temeljne izmjene nosećih ustavnih principa nije moguće postojeći model uskladiti sa standardima pravne države, standardima republikanizma, sekularizma, ekonomskog optimiranja i racionalnog regionaliziranja. Njegovo standardiziranje podrazumijeva donošenje novog ustava u koji će se projicirati novi model (Teza 3).
  4. Modeliranje novog ustava podrazumijeva tačno korištenje pravnih pojmova. Pojmovni parovi složena/jedinstvena država, federalizam/unitarizam i narod/nacija moraju se koristiti u značenju koje im daje današnja nauka o ustavnom pravu. Ovim se podstiče obrazovna funkcija ustavotvornog procesa i osigurava pristup bosanskohercegovačkog ustavnog prava kako regionalnoj, tako i univerzalnoj javnopravnoj komunikaciji.
  5. Regulacija ustavnih pitanja polazi od deregulacije postojećeg ustavnog prava. Zadržavaju se rješenja koja favoriziraju: efikasnost državne vlasti, teritorijalno racionalan ustroj, uspostavu pravne države, institucionalnu zaštitu ljudskih prava i izbalansirani federalizam. Eleminiraju se rješenja koja osiguravaju nefunkcionalnu autoritarnu državu: etnizacija političkih procedura i javnog prava, blokade zakonodavnih procedura, ustavne antinomije, teritorijalno separiranje i vremenske iscrpljenosti (Teza 5).
  6. Teritorijalni ustroj: Prema zahtjevu Naše stranke, na mjesto dva entiteta i deset kantona ustrojiti šest visoko osamostaljenih teritorijalnih jedinica: dva distrikta (Brčko i Sarajevo) i četiri federalne jedinice (entitete). Entiteti se moraju nominirati prema pravilu etničke neutralnosti. Proces podrazumijeva denominaciju Republike Srpske i zamjenu ovog imena etnički neutralnim pojmom. To je ključna pretpostavka za uspostavljanje pravnog reda (Teza 7).
  7. Organizacija parlamenta: uspostavljanje simetrično federalizirane složene države. Misli se na dvodomi parlament koji se sastoji od predstavničkog doma i doma entiteta/distrikta. To je čist parlamentarni model složene države sa jednim unitarnim organom (predstavnički dom) i jednim federalnim organom (dom entiteta) (Teza 7).
  8. Uvođenje čistog federalnog tijela u strukturu parlamenta: uspostavljanje doma ili vijeća federalnih jedinica (dom entiteta i distrikta) – u ovo parlamentarno tijelo se bira jednak broj predstavnika iz svake federalne jedinice. Federalne jedinice su ovdje politički ravnopravne – bez obzira na realnu privrednu ili populacionu snagu (Teza 8).
  9. Prekomponovana raspodjela nadležnosti između entiteta i države: cilj je jačanje državnih kompetencija u područjima koja su neophodna za pristup evropskim integracijama, za osiguranje individualnih pozicija na nivou države i za obezbjeđenje jednakih uslova privređivanja. Propisati dva tipa zakonodavne nadležnosti: isključivu i okvirnu. Dominantnu ulogu u zakonodavnoj proceduri osigurati predstavničkom domu. Vijeću naroda osigurati odgovarajuću poziciju u regulaciji pitanja koja spadaju u njihovu isključivu nadležnost (Teza 9).
  10. U ustavni tekst unijeti izričitu kolizionu normu kojom se jednoznačno određuje primat državnog prava kod svih pravnih kolizija između entiteta i države (Teza 10).
  11. Zaštitu vitalnih interesa konstitutivnih naroda i ostalih osigurati: a) preciznom ustavnom definicijom kruga pitanja koja mogu biti predmet zaštite u proceduri vitalnog interesa, b) zaštitom na nivou klubova konstitutivnih naroda i ostalih, c) propisivanjem jednostavne i prohodne procedure pred ustavnim sudom za zaštitu kolektivnih prava (Teza 11).
  12. Predsjednik države: inokosni organ koji se bira posredno (u parlamentarnim tijelima) na prijedlog klubova delegata ili na prijedlog jednog broja poslanika. Za izbor osigurati kvalifikovanu većinu u predstavničkom domu i običnu većinu u vijeću enteiteta. Cilj je: obezbjeđenje širokog konsenzusa o izabranom predsjedniku. Izbor se vrši sa liste kandidata koji nisu etnički određeni, tako da se pasivno biračko pravo jamči svim građanima BiH. Nadležnosti su sužene na integrativne, reprezentativne i egzekutivne funkcije: predstavljanje države u internacionalnim odnosima, potpisivanje internacionalnih ugovora u smislu ratifikacije, dodjela državnih priznanja i odlikovanja, pomilovanja i komandna nadležnost (Teza 12).
  13. Pravosuđe: ujednačeno ustrojstvo sudova u entitetima, ustanovljavanje stručnih sudova za pojedine pravne oblasti, uspostavljanje jednog vrhovnog suda BiH i jednog ustavnog suda BiH (Teza 13).

TEZA 1

Projekcija novog ustavnog modela – razlozi?

§ 1. BiH-društvo nakon rata nije iskoristilo šanse za reformu ustavnog prava kao šanse za civiliziranje jednog modela vladavine i modela organizacije državne vlasti. Civiliziranje znači otklanjanje političkih i mentalnih blokada u napretku prema društvu blagostanja korištenjem prednosti ustavnog prava. Ustavno pravo mora stajati u uskoj stvarnoj vezi sa izrastanjem multinacionalne Evropske unije u sui generis-državnost i sa izrastanjem svjetske zajednice u zajednicu prava.

§ 2. Proces korištenja ustavnog prava za privođenje BiH javnopravnim standardima zahtijeva uspostavljanje pravnih osnova za formiranje socijalnopsihološke sposobnosti samokontrole političkih partija i za eliminaciju neustavnih politka. Riječ je o stvaranju opštih pravnih pretpostavki da se učini posljednji korak za pristup evropskim integra­cijama, a time i za standardizaciju korištenja državne vlasti koja civilizira vladavinu uopšte.

§ 3. Prvi korak u civiliziranju mora biti zaokret prema uspostavljanju pravne države, radikalnog republikanizma i sekularnih institucija države. To podrazumijeva sljedeće elemente: institucionalno osiguranje da ljudska prava neće biti kršena ustavnim pravom, ustavnopravno osiguranje pravde u formi efektivnog anuliranja etničkog čišćenja i ratnih zločina i uspostavljanje institucionalne neutralnosti u religioznim i etničkim pitanjima.

§ 4. Drugi korak u civiliziranju mora biti radikalno preoblikovanje političkog djelovanja. Politička fragmentacija je posljedica ustavnopravne fragmentacije države: političke partije su orijentirane prema entitetima i entitetskom stanovništvu – stvaranje pretpostavki da se razvijaju svedržavne politike podrazumijeva ustavni okvir koji politički uspjeh veže za državu kao cjelinu. Legitimiranje političkih partija na nivou države zahtijeva civiliziraje političke kulture koja je jednaka sposobnosti i volji građana, političkih elita i medija masovnog komuniciranja da produciraju i reproduciraju državnu volju. Ustavnopravna fragmentacija političkog prostora, državnog teritorija i ekonomije mora biti uklonjena kako bi se deblokirali potencijali za stvaranje državne politike.

TEZA 2

Projekcija novog ustavnog modela – slabosti postojećeg modela

Pravne slabosti

§ 5. Postojeći ustavni model je u pravnom smislu nekompatibilan sa standardom pravne države, neefikasan je i antinomičan. Uklanjanje svakog od navedenih nedostataka zahtijeva uspostavljanje novog ustavnog poretka.

§ 6. Pravna državnost podrazumijeva materijalnu pravdu i vladavinu racionalnih zakona: materijalnu zaštitu ljudskih prava (bez ikakvih rezervi) i preciznu podjelu vlasti. Podjela vlasti: (a) na vrhu sudske grane treba da stoji stručno i politički neovisno pravosuđe sa jednim vrhovnim sudom za pitanja kasacione nadležnosti i jednim ustavnim sudom, za pitanja iz apelacione nadležnosti; (b) na vrhu zakonodavne vlasti treba da stoji proceduralno legitimiran zakonodavac koji u cjelini ili najvećim dijelom pedstavlja apstraktne građane/državljane BiH i u njihovo ime donosi zakone; upravna vlast mora biti tako organizirana da izvršava zakone i servisira potrebe građana, da ne predstavlja finansijsko opterećenje i barijeru za realizaciju prava i da ne fungira kao produžena ruka etnički profiliranih politika. Ni jedan od uslova u postojećem uređenju nije ispunjen:

(a) Ustav permanentno krši osnovna ljudska prava, najmanje u standardu zaštite EKLJP u pogledu pasivnog biračkog prava osoba koje se ne deklariraju kao pripadnici „konstitutivnih naroda“;

(b) Ustav obesnažuje poziciju apstraktnih građana u zakonodavnim procedurama tako što štiti kolektivne vrijednosti („konstitutivne narode“) i uspostavlja zakonodavne procedure kao neracionalne kompromise o etnički profiliranim interesima;

(c) državna uprava je preglomazna, skupa i opterećena etnopolitičkom ovisnošću o entitetskim vlastima.

§ 7. Efikasnost podrazumijeva državnu vlast koja brzo i konkretno reagira na socijalne potrebe zakonodavnim procedurama. Ovaj uslov nije ispunjen zbog entitetskog glasanja i zakonodavnog veta u proceduri zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Oboje onemogućuje efikasno zakonodavstvo. Sve je dopunjeno glomaznim birokratskim aparatom i nestručnim pravnim službama. Entitetska struktura i entitetska uređenja također donose blokade u zakonodavnim procedurama. Osporavaju se državne nadležnosti i blokira se rad zakonodavnih komisija na državnom nivou.

§ 8. Ustavno rješenje prema modelu internacionalnog ugovaranja (okvirni mirovni sporazum + jedan njegovog aneks) uspostavlja socijalne i pravne antinomije. To znači da se iz istog ustavnog podloška (teksta, konstelacije, propisa) mogu izvoditi suprotne pozicije se jednakom pravnom snagom: one se uzajamno isključuju, ali su ustavne. Karakteristične su:

(a) odnos između propagiranja pravne države u formi zaštite ljudskih prava i jednakosti pred zakonom i konstantnog ustavnog kršenja zabrane diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti;

(b) odnos između zagarantirane proceduralne demokratije (jedan čovjek jedan glas) i etnički dominantnog odlučivanja (jedan narod jedan glas);

(c) odnos između pravne države koja je antiautoritarna i afirmira državni narod kao nosioca vlasti i etno-autoritarnih stubova državnosti koji afirmiraju kulturno-jezičko-biološki-narod kao nosioca vlasti;

(d) odnos između složene države kako je vide ustavni tekst i zajednice država kako je indirektno konstituira organizacioni dio Ustava i entitetske nadležnosti;

(e) odnos između materijalne pravde (kako je definiraju Anex 4 – Ustav, Anex 6 – Sporazum o ljudskim pravima i Anex 7 – Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima) i materijalne nepravde koja je zaštićena teritorijalnim ustrojem i raspodjelom nadležnosti.

§ 9. Ustavni model je pravno iscrpljen. Na njegovim osnovama se ne može uspostaviti politički konsenzus o elementarnim premisama organizirane državne vlasti: o jednom vrhovnom sudu, o budžetu, o setu reformskih zakona za pristup EU-integracijama ili o izboru i kontroli rada sudija.

§ 10. Ustavni model je vremenski iscrpljen zato što je predmet ugovaranja iscrpljen: uspostava mira. Za napredak prema društvu blagostanja je u vremenskoj dimenziji nepodoban, jer podstiče fragmentiranje pravnih prostora i mentalne blokade u političkom djelovanju. Razvoj države na njegovim premisama donosi vremenski gubitak koji se teško nadoknađuje.

§ 11. Ustavni model je politički iscrpljen zato što ne osigurava afirmaciju politika koje vode civiliziranju vladavine i upotrebe državne vlasti (usp. §§ 2 i 4).

Slabosti političko-teritorijalnog ustrojstva

§ 12. Ustavni model političko-teritorijalnog ustrojstva nije u skladu sa regionalno-geografskom strukturom BiH. Linije razgraničenja su rezultat političkog kompromisa za zaustavljanje rata. One su pravno osigurale disoluciju bosanskohercegovačkih fizionomskih sistema, geocjelina, geokompleksa, samoodrživih nodalno-funkcionalnih regija, subregija i krajeva i transformirali ih u neodržive i skupe funkcionalne cjeline. Kantonalno uređenje FBiH dodatno je osnažilo negativan uticaj na procese prostorne disolucije i na uništavanje samoodrživih subregionalnih cjelina.

§ 13. Federalne jedinice BiH moraju biti uspostavljene na osnovu priznatih principa i metoda regionalizacije. Osnovni kriterij za određivanje federalnih jedinica moraju biti metodološki koncepti regionalne politike EU. Upotrebljava se integracioni proces samoodrživih regija koje se prekogranično okupljaju u velike regionalne sisteme određene funkcionalne namjene – NUTS (Nomenklatura prostornih jedinica za statistiku). Geografske regije je potrebno odrediti na osnovu više varijabli: složenost prirodnih cjelina, nodalne funkcije gradova koji neposredno djeluju na svoje okruženje, prirodni pejsaž, kulturni pejsaž, ekonomske cjeline koje, opet, obuhvataju nodalne i funkcionalne regije.

§ 14. Kriteriji za uspostavljanje federalnih jedinice su funkcionalne podjele prema sljedećim faktorima: kompleksna geografska regionalizacija, koncept regionalizacije EU, samoodrživi koncept regija i uklapanje budućih NUTS regija u susjedne kompatibilne regije. U tom smislu može se, kao grubi presjek, polaziti od sljedećih federalnih jedinica:

(a) zapadnobosanska ili banjalučka makroregija: banjalučka, bihaćka, drvarska, jajačka i prijedorska regija;

   (b) istočnobosanska ili tuzlanska makroregija: brčanska, tuzlanska i zvornička regija;

(c) srednjobosanska ili sarajevsko-zenička makroregija: bugojanska, dobojska, goraždanska, livanjska, sarajevska, sokolačka, travnička, visočka i zenička regija;

(d) hercegovačka ili mostarska makroregija: čapljinska, konjička, mostarska i trebinjska regija.

Ovakva regionalizacija odgovara nodalno-funkcionalnoj regionalizaciji: bosansko-krajiška ili banjalučka, sjevernoistočnobosanska ili tuzlanska, središnjobosanska ili sarajevska i hercegovačka ili mostarska regija.

§ 15. Teritorijalnu strukturu federalnih jedinica moraju odrediti eksperti za geografiju, ekonomiju i etnografiju i nauku o sistemima. Etnički kriteriji se moraju uzimati u obzir; oni ne smiju biti korišteni za isključivanje fizionomskih i drugih cjelina koje su uspostvavljene reljefnom strukturom, riječnim slivovima i saobraćajnicama.

Privredne slabosti

§ 16. Nastanak ekonomskih problema je u uskoj vezi sa dejtonskim ustavnim modelom. Entitetska linija razgraničenja je osigurala upravljanje privrednim resorsima u dva teritorijalno odvojena sistema i unutar FBiH u više odvojenih sistema upravljanja. Takav ustavni model je uništio ekonomsku konzistentnost ranije formiranih regiona. Bazični ekonomski indikatori za BiH u cjelini i dva entiteta posebno, pokazuju da su poslijeratni rezultati lošiji od većine zemalja u tranziciji koje nisu imale vještačke podjele svojih regija. U bazične ekonomske indikatore spadaju GDP per capita, budžetska potrošnja, stopa nezaposlenosti, emigracija stanovništva, struktura privrede, odnos uvoza i izvoza. Pored značajne pomoći međunarodne zajednice ovi su indikatori uočljivo lošiji u usporedbi sa zemljama u tranziciji.

§ 17. Postoji uzajamna povezanost ustavnog uređenja, entitetskog ustrojstva, nekoordiniranih upravnih struktura koje stoje u uzajamnom odnosu konkurencije sa zastojem u privrednom razvoju. Izmijenjen ustavni okvir bi izmijenio uslove privređivanja. Ovim bi se amortizovale realne opasnosti: loša konkurentska pozicija kompanija i unutrašnja dezintegracija ekonomskog prostora.

TEZA 3

Novi ustav

§ 18. Postojeći model nije moguće uskladiti sa zahtjevima javnopravnog standardiziranja (civiliziranja), regionaliziranja i ekonomskog optimiranja. Svaka intervencija u Anex 4 prema navedenim zahtjevima podrazumijeva uklanjanje njegovih nosećih principa i strukturnih elemenata, odnosno uspostavljanje novog ustavnog modela.

§ 19. Neophodno je donijeti novi ustav: na početku se mogu ponuditi modelska rješenja načelnog tipa. Ona se moraju odnositi na organizacioni dio (teritorijalni ustroj i organizaciju državne vlasti). Modeliranje konkretnih rješenja teritorijalne organizacije, raspodjele nadležnosti između države i federalnih jedinica i određivanje nadležnosti državnih organa moraju biti obrađeni uz stručni rad geografa, ekonomista i pravnika iz struke (sudova, državne administracije).

TEZA 4

Pojmovi

§ 20. Univerzalna pravna komunikacija podrazumijeva korištenje opšteprihvaćenih pravnih pojmova. Oni egzaktno opisuju državne/ustavne fenomene i osiguravaju im univerzalno značenje. U javnom pravu nije moguće ni komunicirati, ni prenositi smislene poruke bez pravnih pojmova koji imaju jasno semantičko pokriće. Oni služe za definisanje državnih modela i za uspostavljanje pravnih standarda. Takvi pojmovi važe kao standardi koji opisuju realne ustavnopravne modele/tipove. Oni u svjetskoj pravnoj komunikaciji moraju biti korišteni odgovorno, jer se iz njihove upotrebe izvode prava i obaveze.

§ 21. Politički govor o ustavnom pravu ne koristi pravne pojmove u semantički korektnim konstrukcijama: pojmovima se netačno opisuju pravne i socijalne činjenice i pripisuje im se negativan ili pozitivan sadržaj koji, inače, nemaju. Za reformu ustavnog prava BiH značajni su pojmovni parovi: federalizam i unitarizam, složena i jedinstvena država, narod i nacija.

Federalizam/unitarizam

§ 22. Predstavljaju političke principe društvene organizacije i pokazuju na koji način se artikulira/obrazuje politička volja. Pojmovni par podrazumijeva teritorijalni i politički element i opisuje vrstu političkih procesa koji osiguravaju racionalnu koegzistenciju više hijerarhiziranih centara odlučivanja. Tako je unitarizam karakteristika njemačke savezne državnosti, konfederalizam švajcarske savezne državnosti; na drugoj strani federalizam je karakteristika španske jedinstvene države i element supranacionalne Evropske unije. Federalizam je komplementaran saveznoj i složenoj državi, ali nije sinonim za saveznu državu. Ovdje se mora razlikovati politički od ustavnopravnog pojma; prvi ne konstituira prava i ne stvara obaveze, iz drugog se izvode ustavna prava i obaveze.

Složena/jednostavna država

§ 23. Predstavljaju pravne (ustavnopravne) pojmove koji opisuju strukturu države koja je uspostavljena konkretnim ustavom. Složene države podrazumijevaju paralelno postojanje dva nosioca državne vlasti: zajedničke države, koja državu obuhvata kao subjekta u internacionalnim odnosima, i paralelno postojanje partikularnih državnih vlasti, dakle više teritorijalno osamostaljenih jedinica koje državne funkcije obavljaju kao vlastitu nadležnost. U jedinstvenoj državi teritorijalne jedinice ne preuzimaju državne funkcije kao vlastitu nadležnost, nego ih svaki put obavljaju u ime države.

§ 24. Najpoznatiji tip složene države je savezna država. Karakteriše je dvostruka državnost: i savezna država i članice savezne države su države. Samo je savezna država subjekt internacionalnog prava u punom kapacitetu. Države članice mogu posjedovati parcijalni međunarodni subjektivitet. Državnost država članica se ustanovljava saveznim ustavom; države članice raspolažu nepotpunom državnošću; omjer i vrstu njihove državnosti određuje ustavno ili državno pravo.

§ 25. Bosna i Hercegovina je složena država (jer su ustavom uspostavljene visoko osamostaljene teritorijalne jedinice sa vlastitim državnim i kvazidržavnim nadležnostima), ali nije savezna država (jer tako nije uspostavljena ustavnim pravom i etniteti nisu snagom Ustava konstituirani kao države). Ona je složena država federalnog tipa u kojoj su unitarni elementi raspoznatljivi u vrlo uskom krugu nadležnosti. Tako tip bosanskohercegovačkog federalizma ukazuje na dominaciju konfederalnih elemenata.

§ 26. Netačno je izjednačavanje federalizma sa saveznom državom, kao što je netačno unitarizmu pripisivati autoritarne konotacije. Federalne i unitarističke tendencije se susreću u svim složenim i jednostavnim državama. One se definiraju na osnovu konkretnih elemenata kao što su: izborno pravo i praktične politike, sistem parlamentarnog odlučivanja, raspodjele nadležnosti između države i federalnih jedinica i organizacija državne uprave i pravosuđa.

Narod/nacija

§ 27. Narod je u javnopravnom smislu kulturna/biološka zajednica ljudi: zajednica, jezika, fingiranog porijekla, svijesti o zajedničkoj sudbini, zajednica kulture, vjere i mase elemenata koji utječu na samorazumijevanje jednog kolektiva kao zasebne zajednice. U tom smislu se kao sinonimi koriste oznake: kulturno-biološki pojam naroda, kulturna nacija, ethnos. Ovaj pojam naroda ima u vidu internacionalno pravo u smislu razumijevanja prava naroda na samoopredjeljenje (npr. iz. oba čl. 1, oba Pakta o ljudskim pravima (1966/1976)). Dejtonski mirovni sporazum govori isključivo o „narodima“, odnosno o „konstitutivnim narodima“. Definicija vitalnog interesa iz Anexa 4 ne spominje „nacionalni interes“, nego, konkretno, vitalne interese pojedinih naroda: „po vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda“ (čl. IV/3 e]).

§ 28. Nacija je u javnopravnom smislu zajednica prava/državna zajednica: zajednica državljana ili sama država kao zbir njenih građana. U tom smislu se kao sinonimi koriste: državni narod, državna nacija, politička nacija, demos. Ovaj pojam ima u vidu Organizacija ujedinjenih nacija, javnopravna terminologija na internacionalnom nivou i pravna terminologija „zapadne državnopravne tradicije“ (npr.: nacionalni bruto dohodak, nacionalna valuta, nacionalna ekonomija i sl.). U ustavnom pravu BiH nacija označava sumu bosanskohercegovačkih državljana. Tumači ustavnog prava (ustavni sudovi i administracija) ne razlikuju narod i naciju nego oba pojma upotrebljavaju kao sinonime.

Upotreba pojmova

§ 29. U nastavku će biti korišteni pojmovi u smislu univerzalnih pravnih standarda i svjetske komunikacione prakse: za modeliranje ustavnih rješenja se upotrebljavaju navedeni pojmovi u standardnom značenju (kako su predstavljeni u §§ 22-27).

TEZA 5

Regulacija ustavnih pitanja deregulacijom postojećeg ustavnog prava

Pravila

§ 30. Nabrojane slabosti se otklanjaju:

  • zadržavanjem rješenja koja favoriziraju: efikasnost državne vlasti, teritorijalno racionaliziran ustroj, uspostavu pravnodržavnih elemenata, institucionalnu zaštitu ljudskih prava i izbalansirani federalizam;
  • eliminacijom rješenja koja normiraju slabosti: etnizacija političkih procedura i javnog prava, blokada zakonodavnih procedura, ustavne antinomije i teritorijalna separacija, vremenska iscrpljenost.

U tom se smislu moraju očuvati i u novi ustav ugraditi:

  • rješenja koja osiguravaju pravnu državnost (prevlast građanskog principa u proceduralnim pitanjima zakonodavstva, potpunu vertikalnu podjelu vlasti sa zaokruženim pravosudnim sistemom, efektivnu zaštitu ljudskih prava i kontroliranu državnu upravu u sistemu odvojene vlasti);
  • rješenja koja uspostavljaju racionalan teritorijalni ustroj;
  • rješenja koja obezbjeđuju jedinstvo u složenoj državi balansiranjem federalnih i unitarnih elemenata;
  • rješenje koje obezbjeđuje materijalnu pravdu (amortiziranje posljedica ratnih zločina i etničkog čišćenja).

Okvir

§ 31. Okvirne elemente novog ustava obuhvataju sljedeći aspekti:

  • teritorijalna organizacija;
  • organizacija državne vlasti: Predsjedništvo BiH; Parlament BiH;
  • organizacija pravosuđa će se postaviti samo na nivou ustavnih principa.

Prvo će se prikazati optimalni model teritorijalne organizacije osloncem na §§ 12-17.

Zatim će se zauzet stav o etničkoj nominaciji entiteta.

Na kraju će se izložiti principi i konkretna pravila o novom modelu organizacije zakonodavne vlasti i Predsjedništva BiH.

Za federalne jedinice se koristi riječ entitet. Pojam ne označava sadašnju formu entiteta, nego visoko osamostaljene teritorijalne jedinice kojima tek treba naći ime i odrediti tačnu teritoriju.

TEZA 6

Teritorijalni ustroj

Teritorijalna organizacija: četiri entiteta i dva distrikta

§ 32. Državu će u teritorijalnom smislu sačinjavati šest visoko osmostaljenih teritorijalno-političkih cjelina – entiteta. Od toga će se dvije teritorijalne jedinice organizirati kao distrikti, a četiri kao entiteti. Dva entiteta bi pretežno obuhvatala područje današnjeg RSa, a dva pretežno područje današnje Federacije. U distrikte bi ulazila teritorija sadašnjeg Brčko Distrikta, a drugi bi distrikt bio uspostavljen za teritoriju grada Sarajeva i obuhvatao bi prijeratne opštine koje su ulazile u sastav grada Sarajeva:

2 distrikta Brčko i Sarajevo;

4 federalne jedinice – entiteta.

§ 33. Takav koncept podrazumijeva usložnjavanje i federalizaciju RSa i objedinjavanje, odnosno unitariziranje FBiH. Tačan izgled i površinu entiteta potrebno je utvrditi korištenjem kriterija koji su navedeni u §§ 12–15; sasvim pojednostavljeno: riječ je, osim o dva distrikta, o zapadnobosanskom, istočnobosanskom, istočnohercegovačkom i zapadnohercegovačkom entitetu. Prednosti nove teritorijalizacije su: uvažavanje optimalnih zahtjeva političko teritorijalnog ustrojstva i niveliranje etničkih sa funkcionalno-geografskim kriterijima.

§ 34. Distrikt Sarajevo: preuzimanje forme distrikta za Sarajevo izlazi u susret:

– prednostima koje su pratile funkcioniranje i privredni status Brčko Distrikta;

– potrebi da se glavni grad profilira kao sredina sa kojom se mogu identificirati svi građani;

– vraćanje teritorija i stanovništva koje u potpunosti odgovara nodalno-geografskim pretpostavkama u jedinstveno upravno područje.

§ 35. Država će zadržati republikansku formu (organ koji državu predstavlja prema vani je izboran) i složenu strukturu sa izbalansiranim federalnim i unitarnim elementima. Država će u pogledu vršenja vlasti biti složena, ali neće biti konstituirana kao savezna država. Federalne jedinice neće imati svojstvo država, ustav će ih konstituirati u autonomne zajednice koje će vlastite nadležnosti regulirati ustavima ili statutima. Ne postoji državljanstvo entiteta/federalnih jedinica.

Dakle, projekcijom novog ustava, Bosna i Hercegovina je:

  • prema nosiocu državne vlasti: demokratija = vlast počiva na koncepciji suverene bosanskohercegovačke nacije i izvodi se od apstraktnog građanina;
  • prema načinu na koji je državni vrh organiziran: republika = birani / izborni inokosni i kolegijalni organ koji državu predstavlja prema vani;
  • prema unutrašnjoj strukturi: složena država = sastoji se iz više visoko osamostaljenih teritorijalno-političkih jedinica koje nisu države; tipiziranje složene državnosti u odnosu federalizma/unitarizma će se provesti uspostavljanjem prakse i procjenom političkih kriterija, kriterija tipa zakondavstva i upravne vlasti.

Nominacija entiteta

§ 36. Pravilo: imena entiteta moraju biti etnički neutralna kako se nominacija entiteta ne bi povezivala sa dominacijom jednog bosanskohercegovačkog naroda kao željenim ustavnim stanjem (ustavnim ciljem).

§ 37. Za nominiranje entiteta može biti relevantna inicijalna odluka o uspostavljanju složene državne strukture Vašingtonskim sporazumom: kantoni će nositi imena prema administrativnim sjedištima gradova ili prema geografskim karakteristikama. Izvorna tekstualna verzija polazi od naknadnog rješavanja statusa teritorija sa većinskim srpskim stanovništvom: time se ne dira u zahtjev etnički neutralnog nominiranja. On je bio mjerodavan i za imenovanje entiteta. Etno-nominacija entiteta je neprikladna za zaštitu kolektivnih prava naroda, zato što postoje praktikabilniji i efikasniji ustavni mehanizmi (npr. zaštita vitalnog narodnog interesa u formi zakonodavnog veta koje vode blokadama parlamentarnih procedura).

§ 38. Negativan primjer etničke nominacije je Republika Srpska. Ovakva nominacija je pravno kontraproduktivna zbog toga što:

  • uspostavlja javnopravnu vezu između državnih institucija i srpskog naroda, tako što signalizira vladavinu u ime Srba kako bi se pravno-politički razvlastio ili sasvim potisnuo nesrpski element;
  • podrazumijeva da  jedan entitet pripada Srbima kao grupi, odnosno podrazumijeva namjeru da se entitetski teritorij institucionalno održi kao srpsko vlasništvo;
  • uspostavlja entitet u instituciju za ostvarivanje srpskih velikodržavnih ciljeva;
  • uspostavlja pravni okvir za praktične politike koje izigravaju odluke Ustavnog suda i produciraju političke istine koje falsificiraju konkretne događaje, pravne i političke činjenice;
  • podstiče privilegiranje srpskog naroda, njegovu dominaciju u strukturama vlasti, homogenizaciju i segregaciju na osnovu etničke pripadnosti;
  • nudi snažnu formalnu potporu socijalnoj psihologiji koja etničku dominaciju smatra legitimnim rezultatom etničkog čišćenja i nacionalnog homogeniziranja;
  • omogućuje političku manipulaciju sa državnopravnim kontinuitetom tako što izjednačava ilegalnu tvorevinu kojom je učvršćen de facto režim Republika Srpska i dejtonski entitet Republika Srpska;
  • producira konkurirajuće nacionalizme, usmjerava nacionalističke politike Bošnjaka i Hrvata prema zaokruživanju vlastitog teritorija i podstiče tiho etničko čišćenje;
  • onemogućuje nesprskom stanovništvu da se identificira sa vrijednostima entitetskog uređenja i razgrađuje premise patriotizmu koji se orijentira prema ustavnoj lojalnosti.

§ 39. Svaki pokušaj trajnog i efektivnog deetniziranja postojećeg ustavnog rješenja mora započeti sa denominacijom manjeg entiteta. Zamjena imena Republika Srpska etnički neutralnim imenom je ključna pretpostavka za uspostavljanje potrebnog pravnog reda: odstranio bi se pojam koji u sjećanju apsolutne većine građana BiH asocira na rat i stradanje, terminološki bi se razlikovao dejtonski (ustavni) entitet od preddejtonskog (neustavnog) de-facto-režima, otvorila bi se mogućnost da se nesrpsko stanovništvo poistovijeti sa ustavnim entitetom koji neće doživljavati kao faktičko zlo, fenomen lojalnosti bi dobio nove sadržaje, amortizirao bi se dezintegrativni učinak nacionalističkih politika koje se oslanjaju upravo na entitetsko ustrojstvo. Denominacija ovog entiteta bi, dugoročno uzev, predstavljala stvarni doprinos zahtjevima Ustavnog suda BiH iz Treće djelimične odluke U-5/98 da je zabranjena svaka dominacija u strukturama vlasti, odnosno stvaranje privilegija za jedan ili dva konstitutivna naroda.

TEZA 7

Organizacija državne vlasti

Čist model za složenu državu

§ 40. Organizacija državne vlasti se u složenim državama modelira tako što se u državnom parlamentu uspostavlja jedno predstavničko tijelo koje reprezentira državu kao cjelinu i jedno predstavničko tijelo koje reprezentira federalne jedinice, članice složene države. Dakle, državni parlament se u tipičnoj konstelaciji sastoji od predstavničkog tijela građana i tijela koje predstavlja federalne jedinice. Državna vlast se legitimira dvostruko: neposrednim izborom predstavnika svih državljana i izborom predstavnika federalnih jedinica.

§ 41. Prema tome, novi model podrazumijeva dvodomi parlament: predstavnički dom/vijeće (prvo parlamentarno tijelo) i dom/vijeće entiteta (drugo parlamentarno tijelo).

Prvo tijelo se bira na cijeloj teritoriji, prema pravilu jedan čovjek jedan glas i predstavlja naciju kao cjelinu. U njegove nadležnosti ulazi klasično zakonodavstvo.

Drugo tijelo predstavlja federalne jedinice i bira se tako što federalne jedinice šalju isti broj predstavnika kako bi se, bez obzira na stvarnu veličinu i snagu (broj stanovnika, struktura privrede), osigurala jednakost federalnih jedinica u zakonodavnim procedurama. Predstavnici za ovo vijeće/dom mogu biti birani ili neposredno (jedan čovjek jedan glas u svakom entitetu), ili posredno (politička/parlamentarna tijela biraju predstavnike iz vlastitog sastava na osnovu postojećih parlamentarnih većina). Odluka o izbornom modelu zavisi od nadležnosti koje ovo vijeće/dom ima u ustavnom sistemu (dakle, od njegovog konkretnog značaja). U njegovu osnovnu nadležnost ulazi sudjelovanje u zakonodavstvu, za unaprijed određen krug pitanja, dakle, za pitanja koja dodiruju specifične interese ili su od posebnog značaja za entitete.

Takav model otjelotvoruje simetričnu ili tipičnu federaciju, odnosno čist parlamentarni model jedne složene države. Predstavnički dom/vijeće je unitarni organ; vijeće/dom entiteta je federalni organ.

§ 42. Dejtonski model je po trostrukom osnovu asimetrično rješenje:

  • Jednom zbog toga što u strukturu složene državnosti ulazi jedan jednostavan/unitarni i jedan složeni/federalni entitet. Ovdje se za analogne entitetske situacije primjenjuju različita rješenja.
  • Drugi put zbog toga što složena država i tip federalizma koji joj je imanentan nije u funkciji olakšavanja zakonodavnih procedura i približavanja države interesima građana koji žive u entitetima, nego je u funkciji otežavanja zakonodavnih procedura i izlaska u susret interesima (konstitutivnih) naroda. Praktične politike su upućene isključivo na entitete i ovladavanje entitetskim političkim prostorom.
  • Treći put zbog toga što se model legitimacije državne vlasti oslanja na falsificiranje političkog predstavljanja: na državnom nivou se svaki put u federalnim tijelima, uključiv i Ustavni sud, predstavnici RSa pojavljuju isključivo u ulozi predstavnika Srba, a predstavnici FBiH u ulozi predstavnika Hrvata i Bošnjaka. Legitimacioni falsifikat se vidi u činjenici da će nesrbi u RSu biti svaki put predstavljeni kao Srbi i u njihovo ime će se voditi srpska politika, i obrnuto, Srbi i ostali neće biti predstavljeni iz FBiH i u njihovo ime neće biti donošene političke odluke.

§ 43. Ovakav tip složene države otežava ili potpuno onemogućuje funkcioniranje državnih tijela. Razlozi su:

  • etničko predstavljanje se veže za teritorijalne jedinice;
  • u zakonodavnoj proceduri Parlamentarne skupštine se osigurava veza između naroda i teritorija u formi veta (direktno) i u formi entitetskog glasanja (indirektno);
  • Dom naroda nije izraz složenog/federalnog ustrojstva države, nego dodatni mehanizam za zaštitu etničkih interesa konstitutivnih naroda;
  • Njegova stvarna funkcija nije osiguranje efikasnog, optimalnog i uspješnog zakonodavnog postupka, nego se ona svodi na dodatni mehanizam za blokadu zakonodavnih procedura u smislu osiguranja fingiranih etničkih interesa (konstitutivni narod).

§ 44. Novi model mora uspostaviti simetrično federaliziranu složenu državu tako što će uravnotežiti složenu strukturu države rješavanjem tri aspekta:

  • pozicije entiteta u sistemu parlamentarnog odlučivanja i pozicije parlamentarnih tijela (vijeća/domova) u pogledu raspodjele nadležnosti između države i entiteta;
  • određivanje nadležnosti doma/vijeća entiteta u zakonodavnom postupku i u ostalim postupcima za izbor ustavnih organa (npr. sudija ustavnog suda, sudija vrhovnih sudova i sl.);
  • pozicije konstitutivnih naroda i nekonstitutivnih Ostalih u zakonodavnim procedurama.

TEZA 8

Dom/vijeće entiteta

Pravilo

§ 45. Prvi korak je uvođenje čistih parlamentarnih tijela za artikulaciju federalnog/slo­ženog ustrojstva države.

Umjesto sadašnjeg Doma naroda neophodno je insistirati na uspostavljanju domova ili vijeća entiteta (federalnih jedinica). Takav poduhvat podrazumijeva:

  • izmjenu sadašnjeg teritorijalnog ustroja;
  • uspostavljanje dva ili više entiteta na području današnjeg Rsa; 
  • pojednostavljivanje teritorijalnog ustroja FBiH uspostavljanjem dva ili više entiteta.

Nova teritorijalizacija je smislena ako se na državnom nivou uspostave institucije u kojima se entiteti mogu politički artikulirati.

§ 46. Zaključak: Umjesto sadašnjeg Doma naroda Parlamentarne skupštine mora se uspostaviti dom/vijeće entiteta. Sastav (broj predstavnika) i nadležnosti (zakonodavna, upravna i sudska) se određuju ustavom, ali tako da su entiteti potpuno ravnopravni, bez obzira na njihovu veličinu i stvarnu populacionu ili privrednu snagu.

TEZA 9

Raspodjela nadležnosti

Između entiteta i države – prekomponovanje raspodjele nadležnosti

§ 47. Potpuno prekomponovanje nadležnosti je neophodno zbog sveobuhvatnog jačanja države. Ovim bi se izišlo u susret:

  • ubrzavanju priključenja evropskim integracijama;
  • osiguranju jednakih uslova na jedinstvenom BiH-tržištu;
  • efikasnijem radu zakonodavnih tijela i državne uprave;
  • jednakom pozicioniranju svih građana u političkom i pravnom sistemu.

§ 48. Zakonodavne nadležnosti se u složenoj državi, na tipičan način, reguliraju kao isključive, konkurentne i okvirne zakonodavne nadležnosti:

  • Isključiva nadležnost određuje da određeno područje/materiju može regulirati samo država ili samo entiteti;
  • Konkurentna nadležnost određuje da je jedan nivo vlasti ovlašten da regulira jedno područje/materiju sve dok drugi nivo vlasti ne odluči regulirati istu materiju;
  • Okvirna nadležnost znači da jedan nivo vlasti (država) regulira materiju koja je zajednička svim nivoima vlasti (i državi i entitetima). Ovdje država regulira osnovne principe i pravila tako što nižim nivoima vlasti (entitetima) ostavlja regulaciona područja koja ona zaključno reguliraju (ispunjavanje zadanih okvira) u skladu sa vlastitim potrebama.

§ 49. Zakonodavne nadležnosti je potrebno urediti tako što će se jednim dijelom ponovo propisati konkretne nadležnosti i što će se, drugim dijelom, u njih inkorporirati dosadašnje odluke Ustavnog suda. Koju će materiju konkretno regulirati država, a koju entiteti treba naknadno odrediti.

Kao princip bi morala važiti sljedeća pravila:

  • Potpuno odstranjenje konkurentske nadležnosti ili njeno svođenje na nebitnu mjeru, kako bi se izbjegli konflikti;
  • U okviru isključivih nadležnosti državi osigurati regulaciju velikih pravnih područja koja su neophodna za funkcioniranje građanskog prometa, za održavanje državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta, za jedinstvenu zaštitu ljudskih prava i za osiguranje članstva u evropskim integracijama;
  • U okvirne nadležnosti neophodno je unijeti područja koja se u minimalnom standardu moraju regulirati jedinstveno, ali se i enitetima mora priznati da u skladu sa vlastitim specifičnostima smiju regulirati isto područje. Ovdje bi moglo doći u obzir područje obrazovanja, socijalne zaštite, medija i medijskih kuća, organizacija državne uprave, elementi upravnog postupka, izvršni postupci.

§ 50. Raspodjela nadležnosti mora u području državne uprave i pravosuđa biti postavljena tako da se iziđe u susret standardima koji su razvijeni u funkcionalnim složenim državama: organizacija entitetske uprave mora biti prepuštena entitetima, upravni postupak i materijalno upravno pravo bi moralo biti regulirano kao okvirna nadležnost, organizacija pravosuđa bi na nivou države ulazila u područje isključive nadležnosti države, a entitetsko pravosuđe bi se moralo regulirati okvirnim nadležnostima.

Između oba parlamentarna tijela (doma/vijeća)

§ 51. Oba doma/vijeća nisu ravnopravni ni u zakonodavnoj proceduri, ni u proceduri izbora ustavnih organa. Težište zakondavne djelatnosti je u predstavničkom domu/vijeću. Dom/vijeće entiteta učestvuje u zakonodavnim procedurama samo u područjima za koja entiteti mogu imati opravdane interese. To su područja koja spadaju u isključivu zakonodavnu nadležnost entiteta ili u okvirnu nadležnost.

§ 52. Dom/vijeće entiteta daje saglasnost na određen krug zakona, odnosno ravnopravno je tijelo u zakonodavnoj proceduri. Njegove odluke mogu imati snagu zakonodavnog veta i mogu voditi pred ustavni sud.

§ 53. Većina zakona se donosi u predstavničkom domu/vijeću. Saglasnost doma/vijeća entiteta biti će potrebna za one zakone koji dodiruju ili indirektno zahvataju u područja koja prema raspodjeli zakonodavnih kompetencija (usp. § 49) spadaju u isključivu nadležnost entiteta ili se reguliraju prema pravilima okvirne nadležnosti.

§ 54. Dom/vijeće entiteta u zakonodavnoj proceduri učestvuje u postupku:

  • zakonodavne inicijative i u područjima upravnog odlučivanja;
  • u područjima pravosuđa;
  • u područjima koja se tiču nadležnosti pristupa evropskim integracijama.

§ 55. U postupku donošenja zakona dom/vijeće entiteta ima pravo zakonodavne inicijative i može u svako vrijeme pokrenuti postupak donošenja zakona za područja iz njegove nadležnosti. U području državne uprave (egzekutive) vijeće/dom naroda će morati imati nadležnost za davanje saglasnosti na sve uredbe koje će vlada donositi za provođenje državnih zakona posredstvom entitetskih uprava i službi.

§ 56. U području pravosuđa dom/vijeće naroda će imati nadležnost za izbor određenog broja, najviše polovine sudija ustavnog suda , i eventualno sudija vrhovnog suda . Na ovaj način će se osigurati ravnoteža između doma/vijeća naroda i predstavničkog doma/vijeća.

Vijeću/domu naroda se mora osigurati mogućnost da pred ustavnim sudom provjerava ustavnost zakona i odluka u formi apstraktne kontrole normi, postupka povodom spora organa, postupak zabrane rada političkih partija i sl.

§ 57. Ustavom se mora osigurati da vijeće/dom entiteta daju saglasnost na donošenje državnih zakona kojima se regulira materija iz isključive nadležnosti entiteta. Ova saglasnost se mora koncipirati kao kompenzaciona reakcija na eventualni gubitak regulativnih područja na putu prema evropskim intergracijama i mora biti otvorena za provjeru pred ustavnim sudom.

TEZA 10

Koliziona norma

§ 58. Nova raspodjela kompetencija između države i entiteta ne isključuje po sebi uzajamne kolizije entitetskog i državnog prava, odnosno sporove entitetskih i državnih organa povodom primjene konkretnih propisa. U novi model je neophodno unijeti kolizioni propis (kolizionu normu) koji će jednoznačno propisati primat državnog nad entitetskim pravom: u slučaju nesaglasnosti državnih i entitetskih propisa primat ima državno pravo. To znači da je u odnosu hijerarhije pravnih normi svaka norma državnog prava, po svom rangu, jača od svake norme entitetskog prava i da će u slučaju kolizije entitetsko pravo svaki put biti automatski ništavo.

§ 59. Po tom osnovu bi svaki državni propis (uključiv zakone i uredbe) isključivao (poništavao) entitetski propis (dakle, i entitetsko ustavno pravo) koje bi bilo u suprotnosti s njim. Ovim bi se odstranila pravna praznina koja postoji u današnjem modelu i osigurala bi se jedinstvena primjena prava, zajedno sa sinhroniziranim pravnim ustrojstvom.

TEZA 11

Konstitutivni narodi i Ostali

Zaštita kolektivnih prava: vitalni interes konstitutivnih naroda i Ostalih

§ 60. Uvođenje konstitutivnih naroda u kategoriju ustavnog prava dovelo je do perma­nentne povrede ljudskih prava i do uspostavljanja ustavnih mehanizama za blokadu zakonodavnog postupka. Budući da se radi o osjetljivom statusu kolektiviteta, koji se tretira i kao samorazumljivo stečeno pravo, novi model ga mora uzeti u obzir i uspostaviti mehanizme za njihovu političku artikulaciju i pravnu zaštitu. Paralelno je neophodno riješiti status Ostalih koji po svemu moraju biti izjednačeni u pravnom statusu sa konstitutivnim narodima.

Definicija vitalnog interesa

§ 61. Novi ustav mora što preciznije definirati sadržaj vitalnog interesa. Pri tom se mora insistirati na izbjegavanju nominacije „nacionalni ineres“ – zbog javnopravnih konotacija samog pojma (usp § 26-27). Pojam „nacionalni vitalni interes“ podrazumijeva povredu državnog interesa; pojam „vitalni interes“ podrazumijeva povredu onog interesa konstitutivnih naroda i Ostalih, dakle interesa koji ulazi u njihov kolektivni identitet, u pravni ili politički status. Precizna definicija je neophodna zbog poteškoća koje je imao Ustavni sud u dosadašnjoj praksi (prilikom određivanja sadržaja ovog pojma), kao i zbog potrebe da se unaprijed isključi mogućnost manipuliranja ovim ustavnim institutom – iskjučuje se proizvoljno unošenje najrazličitijih aspekata socijalnog života u pojam vitalnog interesa.

§ 62. Pojam ne bi smio obuhvatiti ništa više od onih elemenata koji određuju kulturno-biološki pojam naroda (usp. § 26). On ne smije sadržajem biti identičan sa pravima nacionalnih manjina i mora biti opisan tako da se i grupa Ostalih može pozvati na njegovu povredu u svim elementima koji tangiraju status Ostalih, a ne ulaze u pojam nacionalne manjine.

Značaj i rješenje

§ 63. Vitalni interes mora ostati kao ustavna kategorija koja u procedurama zakonodavnih tijela preuzima funkciju zakonodavnog veta i u slučaju blokiranja zakonodavne procedure vodi pred ustavni sud. Razlog su kolektivne frustracije koje su pohranjene u političkom „pamćenju“ bih-institucija.

S obzirom na simetrično federaliziranu složenu državu, zaštita vitalnih interesa ne može imati istu institucionalnu podlogu u novoj teritorijalnoj organizaciji kao u dejtonskom sistemu. Entiteti ovdje nisu ekskluzivno etničke teritorije i ekskluzivno etničke legitimacione baze.

§ 64. Vitalni interesi bi se u ovom sistemu štitili:

  •  na nivou klubova konstitutivnih naroda i Ostalih, na jednak način u oba doma;
  • uvođenjem kvota u domu/vijeću entiteta;
  • ustavnim osiguranjem prohodne procedure pred ustavnim sudom za zaštitu kolektivnih prava.

Prednost ovog modela je rasterećenje zakonodavnih procedura od tereta nacionalističkih rasprava, jasnije artikuliranje lokalnih (entiteskih interesa), izvanentitetska zaštita kolektivnih prava i ravnopravno pozicioniranje konstitutivnih naroda i nekonstitutivnih Ostalih na nivou države.

TEZA 12

Predsjedništvo BiH

Prethodna pitanja

§ 65. Načelno pitanje: da li je potrebna snažnija legitimacija predsjedništva putem direktnih, neposrednih izbora (govorimo o direktnoj legitimaciji) ili slabija legitimacija predsjedništva indirektnim izborima, posredstvom jednog ili dva parlamentarna doma (govorimo o indirektnoj legitimaciji).

Zemlje direktne legitimacije u kojima predsjednik konkurira vladi i parlamentu (jer je u istom legitimacionom rangu, bira se neposredno na opštim izborima) su: Francuska, Portugal, Finska, Austrija, Irska, Poljska, Rumunija, Litva, Slovenija i Bugarska.

Zemlje indirektne legitimacije su: Njemačka, Italija, Grčka, Češka, Estonija, Albanija i Turska.

Mora se znati da indirektan izbor predsjednika ne povlači automatski slabu političku poziciji šefa države – to npr. pokazuje pozicija predsjednika u Italiji i Češkoj.

§ 66. Tipične funkcije predsjednika države koje su relevantne za BiH-predsjedništvo su:

– funkcija integracije (proizilazi iz njegovog pozicioniranja iznad tri državne vlasti);

– funkcija nadzora i garancije (obuhvata kontrolu ustavnosti državnog djelovanja, zaštitu u kriznim vremenima);

– funkcija reprezentacije (objava rata, predstavljanje države prema vani, ratifikacija međunarodnih ugovora, dodjela titula i ordenja);

– funkcija posrednika (imenovanje šefa vlade, otpuštanje ministara, raspuštanje parlamenta);

– egzekutivne funkcije (pomilovanja, imenovanje državnih službenika i sudija, komandna nadležnost).

Ne postoji jedinstven standard koji bi obuhvatio sve ili većinu zemalja evropskog kulturnog kruga. Vidljivo je da se reprezentativne i egzekutivne funkcije nalaze u svim ustavnim rješenjima (također i u monarhijama, kao funkcije koje otjelotvoruje monarh), tako da se one mogu smatrati rješenjima koja su primjenjiva u BiH.

Pravilo

§ 67. Da li se treba odlučiti za direktnu ili indirektnu legitimaciju, za inokosnog ili kolektivnog predsjednika države?

Pitanje se ne može  odgovoriti bez prethodnog utvrđivanja nadležnosti državnih organa, bez utvrđivanja raspodjele nadležnosti između predsjedništva i ostalih organa, bez definiranja funkcija koje se žele osigurati za predsjednika i, konačno, bez uzimanja u obzir pravne i političke tradicije i njene kompatibilnosti sa projektovanim ustavnim ciljevima.

Upotrebljivo je pravilo: što su funkcije i nadležnosti člana/članova predsjedništva šire to se sastav i izbor mora jače vezati za neposredan izbor (direktna legitimacija) i za kolektivnog predsjednika (uzajamna kontrola, preventiva zloupotrebe). Što su njegove funkcije uže to je podobniji posredan izbor (posredna legitimacija) i inokosni sastav (manja je mogućnost zloupotrebe ovlasti).

§ 68. To znači: članovi predsjedništva bi se morali birati na opštim izborima ako bi im se ostavila mogućnost da kontroliraju ili da blokiraju zakonodavnu proceduru (supotpisom ili blokadom zakonodavne procedure do odluke ustavnog suda), odnosno ako u njihovu nadležnost ulazi davanje saglasnosti na imenovanje predloženih kandidata za neku od državnih funkcija (funkcije posrednika, nadzora i garancije).

Rješenje

§ 69. Rješenje za BiH se mora rukovoditi dosadašnjim iskustvima:

– zahtjevi odluke Sejdić/Finci (pasivna legitimacija za državljane BiH);

– nesinhronizirane politike i uzajamne konfrontacije članova predsjedništva (etnički usmjerena politika i ignorancija državne politike);

– komplicirane procedure izbora i odlučivanja predsjedništva su nesrazmjerne usko postavljenim ovlaštenjima (funkcija reprezentacije i ograničena egzekutivna funkcija);

– komplicirana zakonodavna procedura koja se oslanja na dvodomo parlamentarno tijelo i dodatnu zaštitu vitalnih interesa konstitutivnih i nekonstitutivnih naroda.

Projekcija novog ustavnog modela (Teza 2, § 5. i dalje) i opis dosadašnjih problema upućuju na sljedeća rješenja:

– inokosni predsjednik države i

– posredna legitimacija (izbor u parlamentarnoj skupštini u oba doma i izbor jednog kandidata sa liste koja nije etnički determinirana).

§ 70. Sastav i izbor: predlaže se jedan predsjednik koji se bira u parlamentarnom tijelu uz saglasnost oba doma. Predsjednik se bira sa liste kandidata koju predlažu klubovi konstitutivnih i nekonstitutivnih naroda; on predstavlja državu kao cjelinu (ne jedan etno-element ili federalnu jedinicu).

§ 71. Njegove kompetencije moraju biti postavljene u smislu integracione i reprezentativne funkcije i ograničene egzekutivne funkcije:

  • izvan je ekzekutve, judikative i legislative;
  • predstavlja državu prema vani, potpisuje međunarodne ugovore, čime se oni ratificiraju, dodjela državnih priznanja, titula, ordenja i sl.;
  • pomilovanja i komandne nadležnosti.

§ 72. Prema tome, model za BiH koji osigurava nabrojane pretpostavke (§ 67-69) glasi:

  • Inkosno predsjedništvo – jedan predsjednik sa mandatom koji bi bio nešto kraći od mandata zakonodavnog dijela tako da otprilike se biraju tri predsjednika u dva mandata zakonodavnog tijela;
  • Posredan izbor predsjednika u parlamentarnim tijelima;
  • Prijedlog kandidata iz klubova naroda i Ostalih i određen broj (npr. jedna trećina) delegata iz predstavničkog doma (osigurava se pasivno biračko pravo svim građanima BiH);
  • Izbor bi se trebao vezati sa kvalifikovanu većinu u predstavničkom domu i eventualno za saglasnost doma/vijeća entiteta;
  • Nadležnosti inkosnog predsjednika bi bile sužene i koncentrirane na formalno otjelotvorenje državnosti i predstavljanje države prema vani (§ 71).

TEZA 13

Organizacija sudova

Problem

§ 73. Postojeće ustrojstvo sudske vlasti pokazuje sistematske slabosti. Najvažnije su: nepostojanje jednog vrhovnog suda za BiH i asimetrično entitetsko ustrojstvo sudske vlasti.

§ 74. Praktični nedostaci modela bez jednog vrhovnog suda su: otežana pravosudna komunikacija sa sudovima EU, postojanje prostora koji nije pokriven pravosuđem, realne mogućnosti spajanja političko-kriminogenih struktura na entitetskim nivoima sa pravosuđem, otežano ujednačavanje sudske prakse i kaznene politike, nejednak tretman pred sudovima u analognim situacijama.

Rješenje

§ 75. Projektom novog ustava je neophodno osigurati:

– ujednačeno ustrojstvo sudova po entitetima;

– uspostavljanje stručnih sudova za pojedine oblasti, posebno, uvođenje upravnog suda na enitetskom nivou;

– uspostavljanje jednog vrhovnog suda na nivou države sa odjelima za pojedine grane prava i, konačno,

– ukidanje entitetskih ustavnih sudova i uspostavljanje jednog ustavnog suda za BiH.

Rezime:

Ustavni principi:

  • Pravna država
  • Socijalna država
  • Složena država
  • Republika

(a) Pravna država:

  • Podjela vlasti
  • Zakonodavstvo: dvodomo tijelo = predstavnički dom + dom entiteta
  • Zaštita kolektivnih prava u formi vitalnog interesa na nivou klubova, uvođenjem kvota u vijeću entiteta i procedurom pred ustavnim sudom
  • Ljudska prava
  • Proceduralna demokratija
  • Neovisno pravosuđe sa jednim vrhovnim sudom i jednim ustavnim sudom

(b) Socijalna država:

  • Jamčenje jedinstvenog standarda socijalnih prava na državnom nivou (jedan državni fond za penziono i jedan za zdravstveno osiguranje)

(c) Složena država:

  • Šest teritorijalno osamostaljenih jedinica sa kvazidržavnim nadležnostima: četiri entiteta i dva distrikta
  • Raspodjela nadležnosti na isključive i okvirne sa kolizionom normom u korist državnih nadležnosti

(d) Republika

  • Birani inokosni predsjednik države
  • Posredni izbor predsjednika na prijedlog klubova ili jednog broja poslanika
  • Sužene predsjedničke nadležnosti u standardu integrativnih, reprezentativnih i egzekutivnih funkcija

<img src=“https://vg08.met.vgwort.de/na/392f27d4538f42acb258b34c1830b326&#8243; width=“1″ height=“1″ alt=““>

Dva novinarska pitanja: Blokada Ustavnog suda BiH

E. Šahbazović: Kako komentarišete dosadašnje događaje u vezi sa povlačenjem sudije Kneževića iz Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući i posljednje izmjene zakona koje je donijela NSRS, a kojima bi se ograničio utjecaj visokog predstavnika u tom entitetu?

E. Šarčević: Povlačenje sudije Kneževića zahtjevom za penzionisanje razumijevam kao praktičnu primjenu široko rasprostranjene prakse zakonitog nemorala. Fenomen je poznat u urbanim strukturama kao seljačko lukavstvo, ja bih bio skloniji opisu koji kukavičluk uvezuje sa javnom funkcijom i ličnim interesima. Dakle, izlazak u susret potrebama srpskog nacionalizma, ali pod sasvim razumljivim zahtjevom za penzionisanjem, stvaraju privid zakonitosti jednom aktu koji je, po sebi, neprimjeren i predstavlja izraz nedostataka hrabrosti da se javno i bez ustezanja stane uz ideologiju koja se slijedi. Javna tepanja Stevandića Kneževićevoj odluci samo potvrđuje ovu tezu.

Izmjene zakona o objavljivanju propisa o kojima me pitate, u pravnom smislu nemaju nikakav praktičan značaj, jer se objavljivanjem odluka Visokog predstavnika na službenoj web-stranici OHR-a može uspostaviti obaveza na primjenu, a moguće je narediti i objavu u službenom glasilu BiH. Najvažnije, odluke Visokog predstavnika su pravno iznad svih odluka NSRS i moraju se bezuslovno provesti. Inače postoji više praktikabilnih puteva da se ova izmjena stavi van snage. No, treba imati na umu da velikosrpske ideologije u NSRS ne djeluju sa pozicija prava, nego sa pozicija faktičke snage, dakle realne moći da se elementi javne vlasti, privreda i građani natjeraju na lojalnost. Do sada su u tome bile jako uspješne, najviše zbog nespremnosti da se primjenom državne prinude političko divljanje u organima RS-a privede standardima civiliziranog rada na primjeni prava.

E. Šahbazović: Kako će se, prema Vašem mišljenju, cjelokupna situacija reflektirati na funkcionalnost suda?

E. Šarčević: Ne vidim nikakve pravne razloge za nefunkcionalnost suda. On odlučuje običnom večinom i može donositi odluke bez prisustva sudija iz entiteta. Ustavni sud je samoregulativni organ i već je reagirao na moguće zapreke funkcionalnosti koje su se uspostavile penzioniranjem i blokadom izbora sudaca u entitetima. Sud je, naime, uknuo propis prema kojem se odgađala prva plenarna sjednica ako joj ne prisustvuje jedan sudija iz manjeg i troje sudaca iz većeg entiteta (član 39 Pravila) i time je prevenirao blokade odnosno nefunkcioniranje Ustavnog suda BiH.

Inače, ne postoje ustavne zapreke da se iz federacije BiH za suca Ustavnog suda izabere Srbin. Time bi se izbor Hrvata u aktuelnim odnosima morao obaviti u NSRS-a. Trenuto se otvorila takva konstelacija i moguće ju je optimalno riješiti izborom suca iz srpskog naroda na funkciju sudije Ustavnog suda iz Federacije BiH. Naravno, svjestan sam da je u proceduri upravo mučan i za kandidate krajnje ponižavajući izbor sudije iz reda hrvatskog naroda. Sjetimo se da je nedavno predsjednik HDZ-a Dragan Čović izjavio da se za sudiju bira predstavnik hrvatskog naroda. Nemam pristojnu riječ za ovu podvalu. Ona najbolje ilustrira do koje mjere je bosanskohercegovački parlamentarizam zakovan narodnjačkom politikom i kako će HDZ političkim parolama od sudija iz reda hrvatskog naroda praviti predstavnike hrvatskog naroda. U Ustavni sud će, to je moja prognoza, nastaviti ulaziti pravni diletanti, ali siguran politički kadar. To je jedina dugoročna opasnost za njegovu funkcionalnost.

(Leipzig, 26. 06. 2023.)

Predizborni prigovori integralnog HDZ-a: Oduzimanje prava malobrojnim Hrvatima u BiH

Skup prigovora koje integralni HDZ, koordiniranom dinamikom hercegovačkog i hrvatskog krila, stavlja „političkom Sarajevu“ predstavlja zapravo niz političkih želja i zahtjeva koji se postavljaju pred bosanskohercegovačkog zakonodavca i parlamentarne političke partije. Samo kao političke želje/zahtjevi ovakvi prigovori imaju izvjesnog smisla, budući da artikuliraju programske ciljeve jedne političke partije.

1. Prigovori u tezama

Miro Kovač je član HDZ-a, povjesničar, političar i diplomata. Obnašao je važne funkcije u partiji, državi i diplomatiji. Bio je između ostalog i ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Večernji list od 09. kolovoza 2022. godine donosi intervju[1] u kojem Kovač uglavnom govori o bosanskohercegovačkoj nacionalnoj politici i izbornom zakonodavstvu. Intervju u cjelini artikulira integralnu politiku HDZ-a prema BiH, a na više mjesta se interpetiraju važeći javnopravni, posebno ustavnopravni standardi BiH. O pozicioniranju Hrvata u političkom sistemu i bosanskohercegovačkim perspektivama eurointegracija nešto se ranije, priopćenjem od 20. svibnja 2022. godine[2], oglasila i HAZU. Ovdje se u trećem i četvrtom stavu o BiH također ističu teze koje je integralna HDZ već plasirala kao dio vlastite politike, a Kovač u osnovi ponovio u svom intervjuu. Umjesto mnoštva rasutih stavova o tzv. hrvatskom pitanju u BiH ili stavova institucionalizirane znanosti, ove teze bih – dijelom neizmijenjene – kao tipične zahtjeve integralnog HDZa, sveo na sljedeće stavove:

1. Postoji plan bošnjačke politike da se ostvari prevlast u FBiH, a zatim i u cijeloj BiH i već sada Bošnjaci kontroliraju dvije trećine Predsjedništva BiH što se prikriva „pričom o građanskoj državi“.

2. Bošnjaci oduzimaju ustavno zajamčena prava malobrojnim Hrvatima.

3. Visoki predstavnik Christian Schmidt je već šest puta koristio bonske ovlasti i on nema druge nego nametnuti izmjene izbornog zakona tako kako je to naložio Ustavni sud BiH u predmetu Ljubić.

4. Hrvatska je pod pokroviteljstvom SAD stvorila Federaciju. Potpisan je tada i sporazum o konfederalnim vezama između Hrvatske i Federacije, koji nikada nije zaživio.

Ustavno pravo BiH je kompleksan sistem koji je na više nivoa kodificiran u ustavnim tekstovima i pratećim podustavnim propisima. Iz njih se, unatoč kompleksnosti, mogu izvesti normativni principi i pravila prema kojima se moraju orijentirati i prigovor. U nastavku ću provjeriti da li navedene teze mogu izdržati test javnopravnih pravila koji važe u BiH.

Ustavno pravo BiH je kompleksan sistem koji je na više nivoa kodificiran u ustavnim tekstovima i pratećim podustavnim propisima. Iz njih se, unatoč kompleksnosti, mogu izvesti normativni principi i pravila prema kojima se moraju orijentirati i prigovor. U nastavku ću provjeriti da li navedene teze mogu izdržati test javnopravnih pravila koji važe u BiH.

2. Teze pojedinačno

2.1. Predsjedništvo BiH i građanska država: plan Bošnjaka da preuzmu prevlast u BiH i kontrola dvije trećine predsjedništva pričom o građanskoj državi

Članovi bosanskohercegovačkog Predsjedništva se biraju prema građanskom principu, jedan „čovjek jedan glas“, odvojeno po entitetima, član Predsjedništva iz reda srpskog naroda u RS-u, a iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda u F BiH (član V Ustava BiH). Za razumijevanje njihovog izbora važno je razumijevanje njihovog mandata i njihovih nadležnosti. Ukratko, oni ne predstavljaju konstitutivne narode niti se biraju u funkciji predstavljanja naroda, nego predstavljaju državu i državnu naciju u internacionalnim i građane entiteta u nacionalnim/držav­nim odnosima.[3] Evropski sud za ljudska prava je npr. to potvrdio primjećujući da je Predsjedništvo BiH političko tijelo države i entiteta. Njegova politika i odluke imaju utjecaja na sve građane BiH, bez obzira da li oni žive u Federaciji ili u Republici Srpskoj ili pak u Distriktu Brčko. Prema tome, svakog građanina koji je uključen u politički život jednog entiteta ili distrikta se, očito, isto tako tiču političke aktivnosti kolektivnog šefa države.[4] Na činjenicu da se Predsjedništvo BiH u legitimacionom smislu može pozvati samo na građane entiteta koji ih biraju upozoravao je i konačni autoritet za tumačenje Daytonskog mirovnog sporazuma, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH: „Podsjetio bih da državni zvaničnici u institucijama BiH koji su izabrani i imenovani sa teritorije entiteta nisu predstavnici entiteta nego države BiH. U skladu sa Aneksom 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Ustav BiH), državne institucije i državni zvaničnici vrše svoje dužnosti u skladu sa Ustavom BiH i odlukama institucija BiH, a ne entiteta.“[5] Sve to nalaže da se tvrdnja o bošnjačkoj (ili nekoj drugoj, hrvatskoj, srpskoj) kontroli Predsjedništva BiH mora uzimati s oprezom. Jedina pravno relevantna veza konstitutivnih naroda sa članovima Predsjedništva je da se biraju iz reda konstitutivnih kako bi se osigurala ravnopravnost. Na stvarnu nemogućnost bilo kakve političke kontrole mogli bi se pozvati samo nekonstitutivni, jer im je snagom ustava uskraćeno pasivno biračko pravo.

BiH-narodi nemaju šta da traže u Predsjedništvu, ali imaju političke partije. Od sedam saziva su iz F BiH šest puta birani kandidati narodnjačke SDA i četiri puta kandidati narodnjačke HDZ. Tri puta je iz reda hrvatskog naroda biran Željko Komšić, jednom kao kandidat SDP BiH i dva puta kao kandidat DF-a. Svi su izbori provođeni pod istim uslovima i HDZ nije imao primjedbi do gubitka mjesta u Predsjedništvu. Prema tome, moguće je govoriti o kontroli Predsjedništva BiH putem političkih partija, ali nikako o kontroli jednog naroda. Razumije se da su političke partije zainteresirane za mjesto u Predsjedništvu. Skup nadležnosti dokumentira u kojoj mjeri one i njihovo članstvo profitiraju: vanjska politika i imenovanje predstavnika u diplomatskim misijama, ambasadama i međunarodnim organizacijama, zastupanje BiH u internacionalnim i evropskim integracijama, predlaganje državnog budžeta, zaključenje međunarodnih ugovora sa svim fazama pripreme. Kontrolirati jedno mjesto u Predsjedništvu znači kontrolirati protok vlastitog kadra u svim navedenim područjima. Uz to dolazi imenovanje savjetnika i eksperata, reprezentacija i putni troškovi – sve što donosi finansijske prednosti u potrošnji javnih sredstava i upravljanju sudbinama lojalnog kadra.

Ako postoji neki plan, čini se da je najbliže pameti da je to plan HDZa da vladavinom u ime naroda ovlada političkim, finansijskim i privrednim tokovima kako bi se osiguralo blagostanje vlastitoj funkcionerskoj klasi. Za postojanje plana „bošnjačke politike“ bi prvo morala postojati bošnjačka politika i njeni nosioci. Osim dvije (SDA i SBB) ni jedna politička stranka ne stavlja u fokus svoga djelovanja isključivo interese Bošnjaka, posebno, na štetu Hrvata, Srba i ostalih, tako da je zamisao o „planu bošnjačke politike da se ostvari prevlast u FBiH“ neuvjerljiv verbalni dodatak skupu političkih parola o Predsjedništvu BiH. Može biti samo riječi o planu pojedinih političkih partija. Ali, ni one, ni po čemu, nemaju kvalitet političkog predstavljanja jednog naroda u Predsjedništvu BiH. Birači se orijentiraju prema sumi kriterija od kojih etnička pripadnost nema primarnu ulogu. Za suprotan zaključak nedostaju validni dokazi i mjerljivi parametari, jer motive za izbor nije moguće objektivno utvrditi niti oni mogu biti predmet zakonom iznudljivih obaveza.

U tom smislu bih izdvojio „empirjski nalaz“ iz prigodne fb-reakcije fra Petra Matanovića: „Normalni i pošteni ljudi (građani) se uvijek opredjeljuju na izborima, ako im to zakon ne brani ili omogućuje, za onoga u koga imaju više povjerenja. Tako je to bilo i sa izborom gosp. Komšića. Ako su neki muslimanski vjerski službenici i preporučili da se glasa na taj način, poznato je, da i mnogi katolički vjerski službenici nisu bili skrštenih ruku!“ Konačno, u izbornoj proceduri se svaki put nalazi više kandidata iz istog etno-korpusa, tako da pomisao na prevalenciju jednog naroda u Predsjedništvu BiH predstavlja političku parolu koja stoji izvan ustavom projiciranih pozicija.

Građanska država, tačnije njen prvi element je uspostavljen u političkom sistemu BiH načinom izbora Predsjedništva BiH, njegovim sastavom i nadležnostima. Drugi element građanske države je Predstavnički dom PS BiH. Njegove nadležnosti, sastav i način biranja poslanika uspostavlja klasičnu strukturu građanskog principa (čl. IV/2 Ustava BiH). Ovu činjenicu ističe čak i sudac Ustavnog suda RH Mato Arlović u jednoj studiji o Herceg Bosni[6] koja apologetski, uz izraženu rezistenciju prema pravnim činjenicama, historiji uspostavljanja i djelovanja Herceg-Bosne i njenim institucionalnim posljedicama brani tezu o Herceg-Bosni kao legitimnom pravnom odgovoru hrvatskog naroda na rat, odgovoru koji je pod rukovodstvom predsjednika Hrvatske Tuđmana učvršćivao Bosnu i Hercegovinu i sprečavao njenu podjelu. Studija je u cjelini ideološki supstrat HDZ-a. No, Arlović izričito utvrđuje da je BiH „koja se ustrojava nametnutim Ustavom BiH (Aneks IV. Daytonskog sporazuma)“ demokratska građanska država[7].

Zbog toga bih u sljedeći element iz kataloga političkih proizvoljnosti uvrstio tvrdnju da se  „pričom o građanskoj državi“ prikriva politička dominacija jednog naroda. Građanska država u BiH je od 1995. godine ustavna kategorija koja se politički verificira i koja je dopunjena principom „etnička država“. U praksi je princip „etničke države“, zahvaljujući ideologemu o tronarodnoj konstituciji BiH i političkim falsifikatima ustavnopravnih naloga, uspostavljen u politički projekt čije je elemente, dobrim dijelom, izgradila integralna HDZ-politika parolom o ugroženosti hrvatskog naroda i o HDZ-ovom ekskluzivizmu na hrvatsko predstavljanje. Zapravo, ovaj (nesavršeni) građanski princip za izbor članova Predsjedništva predstavlja rješenje koje ima perspektivu. Lako je zamisliti kako bi funkcionirao sistem da je BiH jedna izborna jedinica i da građani iz RS-a mogu birati člana iz reda hrvatskog ili građani F BiH člana iz srpskog naroda. Bila bi to zasigurno drukčija predizborna retorika i bitno drukčija odgovornost izabranih članova. Današnje rješenje ostaje kao dokumentirani dokaz da član predsjedništva iz RSa, osloncem na izbornu bazu etnički očišćenog teritorija, može dovesti ovu instituciju na rub karikaturalnosti, a vlastitu politiku voditi kao nacionalističko divljanje.

Prema tome, teza o bošnjačkoj kontroli dvije trećine Predsjedništva BiH, o planu bošnjačke politike da ostvari prevlast u F BiH i u BiH i o pokrivanju ovih namjera „pričom o građanskoj državi“ nije validan argument. On nema potporu javnopravnih činjenica.

2.2. Bošnjaci oduzimaju ustavno zajamčena prava malobrojnim Hrvatima.

Ova teza podrazumijeva da se u pravnom sistemu Hrvatima kao etničkoj grupi u ustavnom statusu konstitutivnog naroda zajamčena izvjesna kolektivna prava koja im oduzima druga grupa (Bošnjaci). Termin oduzimanja se može razumijevati samo kao prisvajanje tuđih prava, odnosno kao sprečavanje da se izvjesna grupna prava koriste u punom kapacitetu. Autori ovakvih primjedbi nikad ne navode o kakvim se pravima radi tako da se u pravnotehničkom smislu o tome može samo nagađati i spekulirati o kojim se pravima radi i da li je riječ o miješanju, o ograničavanju ili o kršenju kolektivnih prava.

Individualna i kolektivna prava su u pravnom sistemu BiH zajamčena standardima koje uspostavljaju različiti internacionalni sporazumi, kako su navedena u članu II Ustava. Radi se najprije o ukupno trinaest prava koje izričito nabraja ustavni tekst, a zatim o pojedinim garancijama Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama sa protokolima kao i o pravima koja se mogu izvesti iz ukupno petnaest internacionalnih dokumenata koji su ratificirani za područja zaštite ljudskih prava i sloboda i humanitarnog međunarodnog prava: od Kovencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida (1948), preko oba pakta o građanskim, političkim, ekonomskim i socijalnim pravima i slobodama (1966) i Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (1979) do Evropske konvencije za zaštitu nacionalnih manjina (1994). Osim toga u tekstu Aneksa 4 (Ustava) su na različitim mjestima garantirana dodatna ljudska prava. Tako su izdvojena posebna kolektivna prava tri naroda na konstitutivni status (Preambula, čl. 10, zadnja alineja), zatim ekonomske slobode kretanja (član I/4), dalje, zagarantirana je zabrana diskriminacije u pogledu svih prava iz člana II i Aneksa 1 Ustava (čl. II/4) i pravo izbjeglih i raseljenih osoba na povratak u prijeratna mjesta (čl. II/5 Ustava).

U pogledu spomenutog „oduzumanja“ bi se prvo moralo utvrditi da postoje kolektivna prava na koje se može pozvati jedan konstitutivni narod, zatim da postoji akt kojim se takvo pravo ograničava ili krši i, konačno, da li je ograničenje/kršenje u svakom konkretnom slučaju opravdano. Na umu se uz sve to mora imati činjenica da pojedini pripadnici kolektiva uživaju ova prava i da se u svakoj konkretnoj situaciji na njihovu povredu mogu u prvom redu pozvati pojedinci, dakle fizičke osobe koje su pripadnici kolektiva čija se prava krše. Pojedinac može dokazati kršenje kolektivnih prava indirektno, naime, dokazujući da mu je povrijeđeno neko pravo koje inače pripada njegovoj zajednici kao specifično pravo kolektiva. Primjer je kršenje zabrane diskriminacije na etničkoj osnovi u vezi sa ravnopravnošću jezika u upravi i školama, ili kršenje pasivnog biračkog prava na osnovu nepripadnosti jednoj etničkoj zajednici, ili npr. kršenje prava na povratak na osnovu pripadnosti jednom narodu i sl.

Moguća područja povrede bi se mogla utvrditi na osnovu konstruiranja izvjesnih garancija koje bi mogle doći u obzir kao predmet povrede. Radi se o pravima koja se mogu korporativno uživati (sloboda vjeroispovijesti ili sloboda udruživanja, izražavanja okupljanja i sl) i o pravima koja se garantiraju kolektivitetima, dakle grupama ljudi koje se mogu identificirati na osnovu objektivnih karakteristika (pravo na samoopredjeljenje, na konstitutivnost, na efektivnu garanciju manjinskih prava i sl). Međutim, do danas ni jedan pripadnik hrvatskog naroda nije pred nekom sudskom instancom pokreno postupak zbog povrede nekog kolektivnog prava hrvatskog naroda. Tako se ni ne može tačno utvrditi o kakvim se povredama i o kakvim se pravima radi. Za razliku od povreda pasivnog biračkog prava koje su u korist nekonstitutivnih, Bošnjaka, Srba i nacionalnih manjina utvrđene sudskim presudama[8], nema ni jednog postupka ili presude kojom su utvrđene specifične povrede nekog ustavno zajamčenog prava malobrojnom hrvatskom narodu. Bez takvog postupka i bez odluke neke instance koja autoritetom nezavisne, stručne i opunomoćene institucije može utvrditi povredu kolektivnog prava, ne može se ustanoviti ni ko ih krši, ni o čemu se zapravo radi. Tvrdnja integralnog HDZ-a o bošnjačkom oduzimanju ustavno zajamčenih prava malobrojnom hrvatskom narodu iz javnopravne perspektive predstavlja politički ideologem koji kao zaseban element ulazi u katalog propagande integralnog HDZ-a.

Odluka Ustavnog suda BiH U 23/14 („Ljubić-odluka“ ili „odluka o legitimnom predstavljanju“) ni jednim stavom ne preuzima tezu o specifičnom kršenju ustavnih prava Hrvata, nego govori o povredi načela konstitutivnosti, odnosno, ravnopravnosti bilo kojeg konstitutivnog naroda[9]. Riječ je, dakle, o propisima Izbornog zakona BiH koje Ustavni sud smatra neustavnim zbog toga što krše ustavno načelo konstitutivnosti i jednakosti tako što ne osiguravaju da se u Domu naroda FBiH omogući donošenje demokratskih odluka isključivo legitimnim političkim predstavljanjem koje bi bilo zasnovano na demokratskom izboru onog konstitutivnog naroda koje predstavlja i čije interese zastupa[10]. Takva logika podrazumijeva, i to Ustavni sud formulira, da je svaki konstitutivni narod u pogledu vlastitog predstavljanja oštećen spornim propisima. Zbog toga se ni u ovom predmetu ne vidi osnov za tvrdnju o „bošnjačkom oduzimanju ustavno zajamčenih prava malobrojnim Hrvatima“.

O ovoj odluci još u nastavku.

2.3. Visoki predstavnik Christian Schmidt „nema druge nego nametnuti izmjene izbornog zakona tako kako je to naložio Ustavni sud BiH u predmetu Ljubić“.

Ovdje se najprije potrebno prisjetiti odluke Ustavnog suda BiH U 23/14 budući da u samoj odluci Ustavni sud nije izrekao nikakve naloge C. Shmidtu, posebno naloge o izmjenama Izbornog zakona BiH. Njegov nalog se odnosi samo na Parlamentarnu skupštinu BiH koja je bila u obavezi da provede odluku US BiH i da uskladi sa Ustavom BiH dva propisa iz Izbornog zakona BiH koji su proglašeni neustavnim. Zatim se mora ukazati na činjenicu da je na 105. plenarnoj sjednici, održanoj 06. jula 2017. godine, Ustavni sud BiH utvrdio da Parlamentarna skupština BiH nije u datom roku (šest mjeseci od dostavljanja odluke) izvršila Odluku Ustavnog suda BiH broj U 23/14 od 01. decembra 2016. godine pa da odredbe „Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu koji glasi: ‚Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu‘ i odredbe Poglavlja 20 – Prijelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tačke a-j Izbornog zakona Bosne i Hercegovine prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja rješenja (…)’“. Rješenje je objavljeno u Službenom glasniku broj 54 koji nosi datum 28. jula 2017. godine[11]. Prema tome, neustavne odredbe Izbornog zakona BiH su prestale da važe sa 29. julom 2017. godine. Konačno, mora se napomenuti da Ustavni sud nije utvrdio da je cijeli Izborni zakon BiH u suprotnosti sa Ustavom.

To za praksu znači da Izborni zakon BiH ostaje na snazi i da će se primjenjivati bez odredbi koje su neustavne. Ovo podrazumijeva da će se za konstelacije koje su pokrivane neustavnim propisima (popunjavanje Doma naroda Parlamenta F BiH), standardnim tehnikama tumačenja iznalaziti adekvatna rješenja i da će se primjenjivati ostali propisi koji uključuju i Ustav F BiH.

Što se tiče nametanja Izbornog zakona nesporno je da Visoki predstavnik ima nadležnost da kao vrhovni autoritet za tumačenje Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja (članovi II. 1. d i 5 Aneksa X) intervenira u postojeće zakone ili da utvrđuje tekst zakona koji potom stupa na snagu na privremenoj osnovi, naime, sve dok ga skupština BiH ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uvjeta. On, dakle, prema vlastitoj procjeni može mijenjati tekst postojećeg Izbornog zakona BiH ili donijeti novi zakon. Ovdje se, međutim, ne radi o izvršenju naloga Ustavnog suda, jer takav nalog njemu nije upućen. Visoki predstavnik izmjene zakona može poduzeti samo kao vlastitu nadležnost koja se mora kretati u okvirima Aneksa X. On se pri tom može oslanjati na odluke Ustavnog suda BiH i mora u svoje odluke ukalkulirati relevantne presude Evropskog suda za ljudska prava.

Visoki predstavnik ne može, ipak, proizvoljno intervenirati u ustavni sistem. Njegova diskreciona ovlaštenja se odnose na nadgledanje (kontrolu) mirovnog sporazuma i na ispomoć (olakšavanje) pri iznalaženju rješenja za probleme koji se mogu pojaviti prilikom provedbe civilnog dijela sporazuma. U takva ovlaštenja ulaze sve intervencije koje su prema procjeni Visokog predstavnika (čl. 2 st. 1 d Aneksa 10) potrebne za uspostavljanje političkih i ustavnih institucija u BiH ili za održavanje slobodnih i poštenih izbora (čl. 1 st. 1 Aneksa 10). Time su određene i granice intervencijama: Visoki predstavnik ima uporište u Aneksu 10 da kontrolira provođenje i da poduzima mjere koje su u funkciji provođenja mirovnog sporazuma. On nije ovlašten da intervenira u pravne sisteme entiteta sve dok su oni u skladu sa mirovnom sporazumom, odnosno sa Aneksom 4 (Ustavom BiH) i da na taj način ograničava njihovu (ustavom zagarantiranu, regulativnu) autonomiju.

To u vezi sa trećom tezom znači da intervencije u Izborni zakon BiH imaju svoje granice u ustavnim propisima entiteta ili temeljnim materijalnim vrijednostima na kojima počiva ustavni/politički sistem entiteta. Nedopuštena su materijalna rješenja čijim bi se nametanjem derogirali ustavni propisi entiteta i njihove temeljne vrijednosti. Formulirano drukčije: nametanje izmjena Izbornog zakona BiH kojima bi se mijenjale materijalne vrijednosti ustava entiteta, odnosno kojima bi se direktno interveniralo u ustavni tekst F BiH stoje izvan dopuštenih intervencija Visokog predstavnika. Izuzetak od ovog pravila bi utemeljile odluke Ustavnog suda BiH kojima bi se zahtjevalo usklađivanje entitetskih ustava sa Daytonskim mirovnim sporazumom (tako npr. set amandmanskih izmjena iz 2002. radi usaglašavanja entitetskih ustava sa odlukama Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti ili set amandmana za reformu odbrane iz 2003. radi usaglašavanja sa odlukama Upravnog vijeća za implementaciju mira). Za izmjene izbornog prava, takve odluke nema.

Prema tome, intervencije u Izborni zakon BiH „tehničke prirode“ je lako opravdati potrebom održavanja slobodnih i poštenih izbora koji su u funkciji uspostavljanja političkih i ustavnih institucija u BiH, pa samim time i u funkciji ispomoći kod iznalaženja rješenja za problem izbornog prava. Visoki predstavnik se u tom pogledu kreće unutar ovlaštenja iz Aneksa 10. Međutim, uvođenjem izbornih kvota i ograničavanje izbora po kantonima na osnovu etničke pripadnosti je višestruko problematično. Čini se da bi ovakva intervencija osim izmjene Izbornog zakona BiH podrazumijevala i izmjenu Ustava F BiH i ustavnog principa ravnopravnosti naroda. Time bi Visoki predstavnik stajao izvan ovlaštenja koja mu daje Aneks 10. Na to, prije svega, upućuje činjenica da su odredbe Ustava F BiH na pravnoj snazi i da do danas nije osporena njihova ustavnost (dakle, usklađenost sa mirovnim sporazumom). One su, prema tome, u skladu sa Mirovnim sporazumom u cjelini i sa Aneksom 4 (Ustavom BiH). Osim toga ne vidi se kako bi uvođenje kvota doprinosilo održavanju poštenih izbora, kako to definira Aneks 10, član 1 stav 2 d).

Za ovo su relevantne prognoze koje se odnose na inkorporaciju odluka Evropskog suda za ljudska prava u izborno pravo i entitetski ustav, kao i na posljedice po politički sistem zemlje. Prva prognoza se tiče povrede aktivnog biračkog prava Srba i Hrvata u kantonima u kojim ne prelaze predviđenu troprocentnu-kvotu. Čini se da „pod-kvotirani narodi“ davanjem glasa predstavniku svog naroda ne bi s kantonalnog nivoa mogli biti predstavljeni u Vijeću naroda F BiH. Sljedeća prognoza se veže sa prethodnom i odnosi se na de-facto obesmišljavanje kandididiranja na izborima članova naroda u kantonima u kojima ne dostižu predviđenu kvotu. Ovdje je riječ o faktičkom sprečavanju koje bi kršilo princip pasivnog biračkog prava za sve državljane pod jednakim uslovima. Konačno, može se prognozirati da bi kvotiranje etničke pripadnosti vodilo prema diskriminaciji pripadnika određenih naroda na osnovu mjesta prebivališta zbog toga što bi bili nepovoljnije tretirani nego „sunarodnjaci“ koji prebivaju u kantonima sa prekoračenom kvotom.

Ostale prognoze koje se odnose na dalju etnizaciju političkog sistema nisu prema mom mišljenju pravno relevantne s obzirom na činjenicu da cijeli ustavni poredak na visoko mjesto ustavnih vrijednosti postavlja konstitutivne narode, zahtjeva, dakle, odgovarajuću etnizaciju političkog sistema. Ovo bi planirano kvotiranje samo dodatno osiguralo čime se ne bi izlazilo izvan ustavnih okvira. Sve u svemu treća teza nema nikakvu osnovu u javnom pravu Bosne i Hercegovine. Ona također ulazi u katalog političkih želja koje se ne mogu dovesti u vezu sa pravnim činjenicama i propisima.

2.4. Hrvatska je pod SAD-pokroviteljstvom stvorila Federaciju i tada potpisan sporazum o konfederaciji sa Hrvatskom nikad nije zaživio.

Teza jednom implicira hrvatsko „vlasništvo“ nad Federacijom koje se konstituiralo njenim stvaranjem, dakle jednostranim aktom kojim se uspostavlja jedan javnopravni fenomen. Drugi put implicira zahtjev da se Federacija BiH u današnjoj formi uveže u konfederalne veze sa Republikom Hrvatskom.

Prvu implikaciju obesnažuju ustavni dokumenti i izjave o prihvatanju prijedloga Ustava F BiH (Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Franjo Tuđman i Krešimir Zubak) i izjava o okvirnom sporazumu o konfederaciji BiH i Hrvatske (Alija Izetbegović i Franjo Tuđman) od 18. marta 1994. godine (Washington). U izjavama se potvrđuje „saglasnost potpisnika“, ističe se „zajednička želja“ da se uspostavi mir, potvrđuje se „saglasnost delegacija“ i da su se ranije „složili na sastanku“, ukratko izjave dokumentiraju slobodno izražene volje ugovornih strana. Ne postoji ni jedna, apsolutno ni jedna formulacija koja bi upućivala na činjenicu da Hrvatska jednostrano uspostavlja Federaciju ili da diktira ustavnopravne dokumente kao izraz vlastite regulativne moći. Sporazum je uspostavljen pod međunarodnopravnim pritiskom USA, no on je na jednak način utjecao i na hrvatsku i na bosanskohercegovačku stranu, ne ostavljajući nikakvog prostora uobrazilji da je Hrvatska jednostrano stvorila Federaciju. Jedino je sporno pitanje o ugovornim odnosima, naime, ko je u čije ime zaključivao pojedine sporazume i da li su Izetbegović i Silajdžić zastupali Muslimane (kasnije Bošnjake) ili su djelovali u ime Republike BiH. Za obje varijante je njihov mandat sporan, posebno ustavnopravni osnov. No, o tome se nerado govori.

Ni druga implikacija nema potporu u javnopravnim dokumentima. Relevantna su dva: Okvirni sporazum o Federaciji BiH od 01. marta 1994. (Washington)[12] sa Izjavom o saglasnosti i Nacrtom o prethodnom sporazumu o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije koju su potpisali Krešimir Zubak, Haris Silajdžič i Mate Granić i Odluka o proglašenju Ustava i Ustav Federacije BiH od 30. marta 1994. godine (Sarajevo)[13]. Federacija BiH je, prema ovim dokumentima uspostavljena na principu suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike BiH. Unutrašnje uređenje je – produkt realpolitike – uspostavljeno na principima federacije kantona za područja sa bošnjačkom i hrvatskom većinom. Svi dokumenti istovremeno propisuju uključenje teritorija sa srpskom većinom u federaciju i ponavljaju da će se odluka o ustavnom ustrojstvu područja s većinskim srpskim narodom riješiti naknadno (dio I, stav 3. Okvirnog sporazuma o Federaciji BiH i član II/1 stav 2 Ustava F BiH).

Princip teritorijalnog integriteta i federalizacija teritorija koji su pod kontrolom Srba, Hrvata i Armije BiH dokazuje da je Republika BiH, a ne njen dio, projecirana kao subjekt konfederalnog ugovora sa Hrvatskom. Napomenuo bih da se zakonodavna aktivnost parlamenta F BiH sve do 18. decembra 1996. paralelno bilježila u dva službena glasila, u Službenom listu Republike BiH i Službenom glasniku F BiH, što po sebi potvrđuje princip teritorijalnog integriteta u prelaznom periodu od Republike BiH do Federacije BiH. Daytonskim sporazumom je jedan de-facto režim iz „prirodnog stanja“ preveden u „pravno stanje“ uspostavljanjem entiteta Republika Srpska, a Federacija BiH je prevedena u ustavni entitet za teritorij pod kontrolom Armije BiH i onog teritorija koji su zajednički kontrolirali HVO i HV. Konfederalni ugovor, koji se odnosio na cijelu državu, je ovim postao bezvrijedan: on je derogiran sa stupanjem na snagu daytonskog modela. Osim historijskog on nema nikakav praktičan značaj.

Pozivanje na konfederalni sporazum iz 1994. godine i isticanje hrvatskog regulativnog patronata nad Bosnom i Hercegovinom ulazi također u red široko rasprostranjenih ideologema integralnog HDZa. Oni se ne mogu ni dokumentirati, ni dovesti u racionalne okvire javnopravnih činjenica.

3. Sinteza

Skup prigovora koje integralni HDZ, koordiniranom dinamikom hercegovačkog i hrvatskog krila, stavlja „političkom Sarajevu“ predstavlja zapravo niz političkih želja i zahtjeva koji se postavljaju pred bosanskohercegovačkog zakonodavca i parlamentarne političke partije. Samo kao političke želje/zahtjevi ovakvi prigovori imaju izvjesnog smisla, budući da artikuliraju programske ciljeve jedne političke partije. Kada ih iznosi hercegovačko krilo, oni zvuče kao dugoročna strategija koja in capita et in membris sažima inicijalnu energiju „Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“. Kada ih iznosi hrvatsko krilo, oni zvuče kao miješanje u unutrašnje stvari susjedne države. U funkciji političkog programa/strategije prigovori ne dobacuju dalje od spektra zahtjeva čiju prihvatljivost treba testirati u parlamentarnoj proceduri BiH. Ništa više! Argument koji potkrepljuju ove prigovore vjerovatno imaju neki smisao u poretku vrijednosti integralne HDZ-politike koja dugoročno računa sa podjelom BiH i oživljavanjem „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“ kao države hrvatskog naroda. U taj opis ulazi i potreba da se HDZu osigura status ekskluzivnog predstavnika hrvatskog naroda i na toj premisi ustavom zagarantirano paritetno učešće u vlasti. No, to je tema za sebe i ona spada u domen političke programatike, a ne u domen racionalnog prava.

Međutim, praktična politika ne djeluje u pravnom vakumu. Ona mora vlastite pravce djelovanja držati u okvirima javnog prava, dakle u okvirima važećeg ustavnog sistema i njegovih institucionalnih rješenja. Ni jedan od ovdje razmatranih prigovora o ugroženosti manjinskog naroda, u različitim varijantama, ne može biti utemeljen u institucijama i propisima. Navedene teze nisu ništa drugo do integument trećeg entiteta koji se ne može razviti u okvirima važećeg ustavnog prava. Za njihovo ostvarenje je potrebna obuhvatna izmjena ustava na svim nivoima. U postojećim okvirima zahtjevi integralnog HDZa predstavljaju neutemeljene ideologeme koji su, čak i kad ih prati hadezeovski institucionalizirana znanost, podobni samo za animaciju pučanstva i podizanje socijalnih tenzija. Ne može se isključiti da je upravo to temeljni scenarij. Prema njemu se tako treba i postaviti.


[1] https://www.vecernji.ba/vijesti/izmjene-izbornog-zakona-u-bih-zapad-mora-nametnuti-1608183 (09. 08. 2022, očitanje 20. 08. 2022).

[2] Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Evropsku Uniju:  https://www.info.hazu.hr/2022/05/prilozi-za-zastitu-hrvatskih-nacionalnih-interesa-prilikom-pregovora-republike-hrvatske-s-bosnom-i-hercegovinom-crnom-gorom-i-srbijom-u-pogledu-njihova-ulaska-u-europsku-uniju/ (očitanje 27. 08. 2022).

[3] „Predsjedništvo je najviše kolektivno tijelo izvršne vlasti BiH, predstavlja i simbolizira suverenitet Bosne i Hercegovine, a zadatak mu je koordinirati, odnosno usklađivati rad njezinih institucija i braniti interese entiteta, što se odnosi na konstituirajuće narode i sve građane“ (čl. 1 st. 2 Poslovnika o radu Predsjedništva BiH od 23. 01. 2013, http://www.predsjednistvobih.ba/Print.aspx?id=54030, 23. 01. 2013, očitanje 20. 08. 2022).

[4] Predmet Pilav protiv Bosne i Hercegovine, ESLJP 17. 05. 2016. aplikacija br. 41939/07.

[5] Izjava visokog predstavnika Valentina Inzka od 25. 02. 2020, na web-stranici OHRa, pod linkom: http://www.ohr.int/izjava-visokog-predstavnika-valentina-inzka-drzavni-zvanicnici-nisu-entitetski-predstavnici (očitanje 27. 08. 2022).

[6] M. Arlović, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine, Zagreb 2017.

[7] Isto, s. 51.

[8] Sejdić-Finci vs. BiH, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06; Zornić vs. BiH, aplikacija br. 3681/06; Pilav vs. BiH (bilj. 4); Šlaku vs. BiH, aplikacije br. 56666/12; Pudarić vs. BiH Aplikacija br. 55799/18.

[9] Usp. st. 60 Odluke U 23/14.

[10] Ovdje sam parafrazirao teško razumljiv stav 55 iz Odluke U 23/14.

[11] Rješenje se može preuzeti putem internet stranice US BiH, na linku http://www.sluzbenilist.ba/page/­akt/zhHohz4nh78h77XvU5Hgztz5k76kjn45hw= (očitanje 27. 08. 2022).

[12] https://yuhistorija.com/serbian/doc/vasingtonski%20sporazum.pdf (očitanje 27. 08. 2022).

[13] https://skupstinabd.ba/images/dokumenti/ba/ustav-federacije-bih.pdf (očitanje 27. 08. 2022).

Kesten

Trebalo je nekoliko godina pozdravljanja po stepeništu i razgovora na hodniku da bismo došli do najvišeg stepena njegovog povjerenja: pečeni kesten. Znao je mjeru: šesnaest minuta na stotinu i dvadeset stepeni, bez obzira na veličinu. Povjeravao ju je tišim glasom, da ne čuju zidovi. Četvrtkom nakon večere sam bio njegov gost i svjedok istog rituala: vađenja tepsije pune pečenog kestena, zatvaranja rerne laktom, hlađenja pod krpom i strpljivo pipkanje vrelog kestenja pažljivim zavlačenjem desne ruke pod krpu. Do dijagnoze „dobri su, sad može“ trajalo je taman toliko da sabere najvažnije iskustvo prethodne sedmice: „Jes’, ledena je. Baš tako, ledena. Još da znaš kako je kad moraš usred noći ustati i sjesti. Udari uz kičmu, pa u glavu, sledi ti mozak. Jedino je ljeti dobra, kad su najveće vrućine, sjedeš i ohladi te, ozdo, bolje od ikakve klime. A, imao sam ja odličnu. Ne znam od čega je, nešto k’o silikon, providna. Vajk je bila mlaka, i zimi i ljeti. Mililo ti se na nju sjesti. Kad sam kupov’o bilo je raznih, ja se odlučim da uzmem onu providnu sa bodljikavom žicom. Ne znam do danas što. Met’lo u nju bodljikavu žicu i salilo je. Kad se ne zagledaš štrecne te, ama k’o da sjedaš na žicu, taman tako. Mi se svi navikli na nju. Dođe nam na kafu Milka, ona dermatologkinja što ne jede meso. Znaš je? Nema veze! Eh, nisam znao da ima slabu petlju. U neka doba pita gdje je WC, ja joj kažem, ona skoči, ode. Odjednom vrisnu. Ja sa stolice, vičem šta je, ona otud, nemoj ti. Ode Zumra, nema je. Meni sijede rastu. Ide otud hodnikom, ja je očima pitam šta je. Šapće mi, Milka pošla sjesti na wc-šolju i taman kad je trebala, krajem oka vidi da sjeda na bodljikavu žicu i vrisne. Kako vrisne tako pišne. Nezgodno brate, nikakva šteta, al‘ neprijatno njoj, neprijatno nama. Ja odma’ sutradan kupim novu i zamijenim je ovom. Dobar materijal, nije bila ni jeftina. Al’ ledena, vidio si, ubi. Svi smo neko osjetljivi, kako da kažem, ozdo, na debelo meso. Da mi je naći kakvu sa ugrađenim grijačima.“ Okrenuo je tepsiju i izvukao prste ispod krpe: „Evo ih. Dobri su, sad može“. U njegovoj ruci su već pucketali, a ja sam pružao svoju.

Loši vicevi BiH-tužilaštva

V.d. glavni tužilac Tužilaštva BiH Milanko Kajganić je na konferenciji za štampu od 8. septembra najavio niz mjera koje bi trebale pokazati da tužiteljstvo spremno dočekuje izbore i da će na dan izbora dežurni tužitelji pratiti tok izbora. Slijedi reakcija na izjave tužitelja Kajganića kojom se ukazuje na nedosljednosti koje dovode u pitanje integritet najavljniih mjera:

(…)

sa velikim zanimanjem sam pročitao Vaše izjave i objašnjenja sa konferencije za štampu povodom priprema za održavanje predstojećih opštih izbora[1]. Sve u svemu najavili ste preventivne mjere kako bi zaštitili integritet izbora, obavijestili ste nas o „odsjeku educiranih tužilaca“ za izborne prevare koji su „sposobni da odgovore na sve predmete“, ukazali ste na niz dodatnih mjera i pozvali ste građane da prijave sve neregularnosti.

U krug ovih građana ulazim i ja. Sa tog se mjesta javljam za riječ: Od kraja aprila 2020. godine se u Vašem tužilaštvu nalaze dvije krivične prijave zbog izborne krađe u izbornoj jedinici Sanski Most, jedna za opštinske izbore iz 2016, a druga za opšte izbore iz 2018. godine (dokumentacija i informacija Ministarstva sigurnosti USK, izvještaj broj 05-04/03-2-04-3-919/18/BN/ARB od 29. 04. 2020. godine i broj. 05-04/03-2-04-3-919/18/IBN/VY od 30. 04. 2020. godine). Predmet je polovinom jula, dakle, skoro pa pred nevidljivi start izborne kampanje, bio u „završnoj fazi (vidjeti rješenje Tužilaštva broj A-I-ZSPI-46/22 od 13. 07. 2022. godine) i koliko mi je poznato do danas (kraj septembra) se nalazi u istoj fazi.  

Neću opisivati krađu glasova i opšta mjesta ovog kriminala jer građani sela Sanski Most žive s njim i svakodnevno verificiraju njegove praktične posljedice: lica „izabranih“ funkcionera koji im se iz ulaštenih cipela i kravata oko zabreklih vratova smiju u brk. No, podsjetio bih i Vas i svu četvoricu tužitelja iz odsjeka za izborne prevare koji su „prošli dvije edukacije organizovane od strane OSCE-a i CIK-a“ da najbolju preventivu u korist integriteta izbora predstavljaju blagovremene represivne mjere prema organizatorima i izvršiocima izborne krađe. Nije teško zamisliti kakav bi pozitivan efekt imao sudski postupak ili bar podizanje optužnice za izbornu krađu u Sanskom Mostu. Još je lakše shvatiti da dvogodišnje vođenje istrage bez ikakvog vidljivog rezultata nije samo dokaz o nejasnim kompetencijama postupajućeg tužitelja. To je dokaz o svojevrsnom podsticanju kulture nekažnjavanja u području izborne krađe iz ustanove koja se do sad proslavila samo stavom o neprocesuiranju visoke korupcije. Znam da podnošenje ove prijave ne leži u vremenskom okviru Vašeg v.d.-mandata. Ipak, ovaj poziv građanima da prijave svaku neregularnost, ja kao građanin sela Sanski Most – i u tome nisam nikako usamljen – razumijevam kao loš vic kojim nam se rugate sa pozicije za čije mjesto se ovih dana borite u proceduri pred VSTV-om. Pitam se da li će Vam se i ovo uračunati u bodovnik?

Dvijeipol godine „rada“ na predmetu izborne krađe, pretpostavljam, educiranog tužioca Ćazima Hasanspahića, je istu strukturu političara, stranaka i tehničkog osoblja, ukratko, izvršilaca i pomagača, ostavilo u poziciji uhodanih aranžera izbornih rezultata. Nema snažnije podrške ovoj strukturi od nedonošenja tužilačke odluke prije opštih izbora. Ja je razumijevam kao jasan znak da se može nastavi krasti istim tempom, a odluka će se donositi nakon izbora, već prema rasporedu snaga. O kakvim zapravo proaktivnom pristupu, o kakvim dežurama, o kakvim aktivnostima na procesuiranju i dokazivanju krivičnog djela izborne krađe se govori na konferenciji za štampu iz tužilaštva koje u dvogodišnjem periodu nije moglo ili nije htjelo donijeti tužilačku odluku u jednom posve jasnom i solidno dokumentiranom slučaju izborne krađe? Mene je lako demantirati: donesite tužilačku odluku i ako ima osnova podnesite optužnicu.

Radovao bi me Vaš odgovor elektronskom poštom. Budući da sadržaj ovog pisma izlazi iz okvira lične korespondencije, biću slobodan da ga stavim na uvid javnosti.

Srdačno

E. Šarčević


[1] https://www.klix.ba/vijesti/bih/tuzilastvo-bih-pozvalo-gradjane-da-bez-straha-prijave-sve-nepravilnosti-koje-uoce-na-izborima/220908060

Dopisivanja s reisom: ruganje sekularnosti

O pismima kritike i pismima podrške

Pisma podrške svojom isključivošću i zapovjednim tonom dodatno otežavaju uzajamnu građansku komunikaciju koja bi morala polaziti od uvjerenja da se živi u demokratskom društvu. Ne želim reći da je ovim tek udaren temelj desekularizaciji – ona je već uznapredovala u svim slojevima života i politike – nego da se iz pisama podrške vidi pozicija „populacije“ koja se ruga sekularnosti.

Pisma

Reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u BiH Husein ef. Kavazovića se uobičavao pismima obratiti institucijama i osobama na vlasti povodima koji nisu čisto vjerske prirode. On je 2011. pisao visokom predstavniku Valentin Inzku tražeći da se zaustavi govor mržnje Rajka Vasića i da se razjasni da li je BiH „kršćanska zemlja“. Generalnom sekretaru UN Ban Ki-moonu je pisao 2013. pozivajući ga da u svom mandatu spriječi nastavak politika revidiranja činjenica o zločinu, ponižavanje žrtava i manipuliranje žrtvama genocida u Srebrenici. Predsjednici Republike Hrvatske je pisao 2017. tražeći da se prestane sa zlonamjernom kampanjom kojom se diskredituju Bošnjaci i sije strah od njihovog prisustva u Evropi. Članovima Predsjedništva BiH i predsjedavajućem Vijeća ministara BiH je pisao 2019. apelujući da državne institucije zaustave zlonamjernu kampanju pritisaka i napada na povratnike i IZ u Republici Srpskoj. Ambasadorima više zemalja je pisao 2020. godine upozoravajući na iskustvo Bošnjaka muslimana sa zločinima i progonima. Iste godine im je uputio pismo zbog napada na muslimane u Crnoj Gori i ispred naroda kojem pripada je pisao predsjedniku Svjetskog jevrejskog kongresa Ronaldu S. Lauderu i predsjedniku Jevrejske zajednice u BiH Jakobu Finciju kako bi podsjetio na žrtve holokausta i genocida. Vlastima u Sarajevu je pisao 2022. sa zahtjevom da preuzmu odgovornost za javni moral i red u glavnom gradu jer dijeli „zabrinutost velikog broja vjernika zbog sve češćeg otvaranja javnog prostora za neukusne i nemoralne sadržaje i šutnje državnih zvaničnika, akademske zajednice i medija, dok se istovremeno javnost postepeno priprema za problematiziranje zvuka ezana u javnom prostoru“. Iste godine je uputio pismo visokom predstavniku Christianu Scmidtu, UN-u, ambasadorima SAD, Velike Britanije, Njemačke i Nizozemske u BiH, predsjednici bosanskohercegovačkog entiteta RS Željki Cvijanović, potpredsjedniku RS Ramizu Salkiću i predsjedniku Suda Bosne i Hercegovine Ranku Debevecu pozivajući ih da podrže njegovu inicijativu da se stratišta žrtava genocida obilježe kao mjesto stradanja i da se spriječe vođe lokalnih zajednica da unište vlastitu krvavu historiju. Pisma su, dakle, uobičajena i uhodana forma komunikacije reisa, institucija, funkcionera i javnosti.

Sam povod i sadržaj navedenih pisama najvećim dijelom stoje izvan okvira vjerskih pitanja. Čak i ako be se taj okvir rastegao na što šire životno područje svakog čovjeka, nije moguće opnu religioznosti i vjere, bez obzira na sve otvorene varijante, protegnuti na tematizirana pitanja: na govor mržnje i dehumanizaciju, na zločine i progone Bošnjaka, na javni moral i njegovu kontrolu, na obilježavanje stratišta i memorijalizaciju genocida. Unatoč tome, pisma stavljaju u fokus socijalne teme koje bi za muslimane, za muslimane Bošnjake i za Bošnjake trebale imati poseban značaj, dakle za socijalnu strukturu koja, prema mišljenju reisa ulazi u nadležnost IZ.

Izbori: govor i odgovor

Takav značaj očigledno imaju i izbori za predstavnička tijela. IZ, prema mojoj evidenciji, nikada nije javno osporila da je njen politički favorit SDA. U mandatu reisa Cerića ta je činjenica redovno potvrđivana. Što tajno, što polujavno, SDA je imala u svakom izbornom ciklusu podršku IZ. Istina, reis Kavazović je 2017. godine utvrdio da niko ne očekuje da IZ bilo koga podržava, pa ni SDA, ali da će se pojaviti uvijek tamo gdje država djeluje[1]. Formulacija je otvorila mogućnost nagađanja, šta je državno djelovanje koje iziskuje pojavljivanje IZ.

Jedan vjerodostojan odgovor se naslutio iz, sve u svemu, tipično vjerskog govora reisa Kavazovića tokom manifestacije „Dani bosanske duhovnosti – Karići 2022“[2]. U nekoliko rečenica je tematizirana i potvrđena poruka Bakira Izetbegovića sa skupa Stranke demokratske akcije u Hadžićima od 26. jula 2022. o „prebrojavanju“. Izetbegović je u njoj istakao da je provedena izvjesna inventura bošnjačkog „potencijala“ u lovcima, mladim ljudima instruktorima na dronovima i tako dalje, i da ona daje sigurnost Bošnjacima. Upravo to što je npr. USA-Ambasada interpretirala kao šokantan i zapaljiv komentar predsjednika SDA[3], reis je preuzeo kao poentu vlastitog govora na vjerskoj manifestaciji: „Moramo znati kuda idemo, moramo znati za kim idemo, moramo poznavati onoga koji staje ispred nas, moramo znati kakav je čovjek, moramo znati u šta vjeruje, je li hrabar, moramo znati hoće li nas ostaviti kad bude teško. (…) Hoću da vam kažem, jašta nego ćemo se prebrojavati. Želimo to uraditi radi naše djece. Moramo znati da su dolazili po našu djecu, mnoga od naše djece više nisu među nama. Naših očeva, majki, sestara, braće, djece. Tamo gdje se nismo prebrojavali, njih više ne brojimo, ne možemo ih brojati, nema ih više. Zato, pamet u glavu. Oni imaju svoju priču, a mi našu priču, našu bosansku priču, našu muslimansku priču. Želimo da naša djeca rastu slobodno, želimo da naša djeca budu muslimani. Želimo da naša djeca u ovoj zemlji žive dostojanstveno, da im niko ne prijeti.“

U ovom citatu lež sav problem. On je bio povod pismima kritike koja su potpisali Elmedin Konaković (NiP), Nermin Nikšić (SDP) i Fuad Kasumović (gradonačelnik Zenice). Reisu je prigovoreno da stavlja IZ u službu jedne stranke, jednog čovjeka i jedne porodice i da uništava standarde političkog pluralizma i razvoja političke kulture odgovornosti. Uz to mu je, uz spominjanje konkretnih primjera, zamjereno što nije našao za shodno reagirati na istupe SDA-ovih funkcionera čije su verbalno-parolaške i korupciono-aktivističke politike u svakom pojedinačnom slučaju iziskivale primjerenu reakciju IZ. No, nije ostalo na ovom. Nakon odgovora IZ kojim se u formi saopćenja[4] negiraju navodi kritike, tezom o preuranjenoj političkoj kampanji, poluinformacijama i podmetanjima, uslijedila su „pisma podrške“. U javnost su dospjela kao govori na političkim skupovima, kao javna pisma i reakcije na socijalnim platformama.

Pisma podrške

Novinarka Edita Gorinjac[5] se primjerice poziva na sekularnu državu utvrđujući da sekularnost daje IZ puno pravo da u njoj djeluje u skladu sa interesima onih koje zastupa (Bošnjaka i muslimana). Ona zatim utvrđuje da je rasprava o sekularnosti jalova, jer je vode neuki političari koji su ovo štivo naučili na partijskim sastancima prije tri decenije. Ovi aparatčici i stranački lideri bi zabranili glas vjerskih zajednica iz ideoloških ili političkih razloga, ili iz neznanja.To ih, prema njenom mišljenju, diskvalificira kao sagovornike. Objašnjavajući šta je „vjerski poglavar htio reći“ autorica parafrazira: „govorio je upravo o univerzalnim vrijednostima, političkim i moralnim, kakve trebaju odlikovati lidere i kandidate koji se bore za naklonost i glas prvenstveno onih koje zastupa Islamska zajednica kao institucija“. Cijeli tekst u širokom luku zaobilazi činjenice i direktan povod i zagovara jednu formu sekularnosti u kojoj bi vjerske zajednice imale neograničeno pravo i slobodu. Sekularnost se postavlja kao platforma kojom se vjerske zajednice mogu poslužiti prema vlastitoj volji i osloncem na nju zauzimati stavove o svim pitanjima državnog i socijalnog života neovisno o njihovom vjerskom sadržaju. To se opravdava potrebom djelovanja u skladu sa interesima vjernika, a po sebi se razumije da je suprostavljanje ovom aksiomu samo znak komunističkih zabluda i neprijateljstva prema muslimanima i Bošnjacima.

U nešto drukčijem tonu je pismo podrške SDA-ovog potpredsjenika RS-a, Ramiza Salkića[6]. On u svom pismu najprije daje punu podršku reisu „u širenju istine“, zatim nabraja zasluge u koje ulazi i činjenica da je reis zajedno sa povratnicima iz iste šerpe jeo grah u povratničkim kampovima pod šatorima, a nije morao, i konačno, razlikujući muslimane od Bošnjaka, ističe da su muslimani Bošnjaci, koji nisu praktikanti šerijatskog propisa, reisovu poruku pogrešno shvatili i zlonamjerno je tumače. On objašnjava da je reis vrhovni vjerski autoritet i poglavar muslimana Bošnjaka koji od njega očekuju da pošalje poruke ko bi ih trebao predvoditi u političkom životu, „a u isto vrijeme kakve bi vrijednosti trebao imati političar koji očekuje da ima podršku onih koji cijene i poštuju Vaše mišljenje“. Prema tome, za razumijevanje reisove poruke je neophodno prakticirati šerijat i reis je pozvan da uputi glasače koga treba i zbog čega birati.

Zadnje pismo dolazi od četvorice profesora tuzlanskog univerziteta. Bahrija Umihanić sa Ekonomskog fakulteta, Mirsad Kunić sa Filozofskog, Zehrudin Osmanović sa Tehnološkog i Aljo Mujčić sa Fakulteta elektrotehnike[7] tvrde da lično poznaju reisa Kavazovića i u jednoj rečenici opisuju njegove osobine: dokazani patriota, istinski borac za prava svakog čovjeka, iskreni zagovornik jednakih prava Bošnjaka i drugih naroda i građana u Bosni i Hercegovini, odgovorni nosilac povjerenog emaneta, čovjek istine i povjerenja. Iako ni jednu od osobina pisci kritike nisu doveli u sumnju, autori tuzlanskog pisma ih ističu kao skup garancija da će reis IZ voditi na dobrobit bošnjačkog naroda i da će IZ samostalno određivati vlastite ciljeve i „uređivati djelatnosti“. U centru samog pisma je niz zahtjeva koji se stavljaju pred političke stranke i njihove izborne programe. Samu kritiku – i u formi „otvorenih pisama“ – shvataju kao pokušaj napada na instituciju reisu-l-uleme. To je za potpisnike „napad na Islamsku zajednicu i korak ka razjedinjavanju Bošnjaka“. U cijelom pismu se ne tematizira sam povod, pa ni problem utjecaja na birače s vjerskih govornica i konkretan sadržaj govora. Profesori očekuju od predsjednika stranaka da imaju „više posla nego vremena“ i da „časnom reisul-ulemi prepuste brigu o Islamskoj zajednici“. Sve u svemu, teško je utvrditi kakve veze sadržaj ovog pisma ima sa pismima kritike, budući da niko nije osporavao reisovu brigu za IZ, da ni jedna od pobrojanih vrlina samog reisa nije ni rječju dovedena u pitanje, da samostalnost IZ nije osporavana, da su programi stranaka dostupni u javnom opticaju, da se u projekte NGO (spomenutog Centra civilnih inicijativa) političke stranke ne mogu miješati i da samo donatorska sredstva određuju njihove aktivnosti, konačno, da se pisma kritike ne mogu dovesti u vezu sa traženjem podrške birača. O pridržavanju principa sekularnost u ovom pismu nema ni riječi.

Ostale reakcije su uglavnom tematizirale poziciju reisu-l-uleme kao „vjerskog lidera“. Njima se paušalno osporava način komunikacije s „temeljnom institucijom muslimana ove zemlje“ (npr. novinar Mirnes Kovač ili predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić)[8] ne navodeći sporna mjesta, odnosno ne obrazlažući u čemu vide kršenja kodeksa pristojne komunikacije.

Čitanje s razumijevanjem

Prikazana pisma podrške su zanimljiva. Najprije zbog ilustracije do koje mjere se poistovjećivanje Bošnjaka i muslimana uzima kao samorazumljiva socijalna činjenica. Zatim, zbog pratećeg mentaliteta koji iz takve perspektive svaki angažman, svako djelo ili nedjelo, opravdava potrebama Bošnjaka i muslimana, a kritiku IZ proglašava napadom na Bošnjake. Konačno, zbog smislene interpretaciju citiranih stavova iz reisovog govora. O tome još par natuknica.

Pitanje je, dakle, da li reisov govor sadrži upute za koga glasati: da li IZ i institucija reisa javno podržavaju SDA politku i njihovog kandidata Izetbegovća i da li ona, kršeći principe sekularnosti, sve čvršče uspostavlja autentični oblik teokratije u kojoj vjerske zajednice, u čvrstoj simbiozi sa političkim partijama, drže poluge vlasti i kontrolu javnog života? Od odgovora na ovo pitanje zavisi i stav prema pismima kritike i pismima podrške.

Ako se u apologiji reisovih stavova novinarke Gorinjac ili četvrice profesora ne vidi sasvim jasno sama veza citiranog govora sa uputom za koga glasati, u Salkićevom pismu je ona neskrivena i jasna: reis je izričito pozvan da daje upute o glasanju. Takav zahtjev je ujedno opravdan mudrošću, hrabrošću, patriotizmom i pravdom koje sam reis Kavazović otjelotvoruje. Sličnu strukturu poruka, međutim, impliciraju i tuzlanski profesori: nabrojane vrline reisa Kavazovića i lično poznanstvo autora, garant su da se radi o nepogrešivoj osobi, a isključivanje autora pisama kritike iz zajednice koja može i smije kritički govoriti o IZ, implicira reisovu slobodu da javno zauzima stavove o svim pitanjima, pa i onim izrazito političke naravi.

Pisma podrške su, prema tome, apologija reisovih formulacija koja navodnom apostazom autora pisama kritike samo potvrđuju da su Konaković, Nikšić i Kasumović tačno identificirali predmet i povod spornog dijela govora. Uz to dolazi i vremenska i materijalna veza fragmenata Kavazovićevog govora sa partijskim nastupom Itzetbegovića. Riječ je o prebrojavanju i vođstvu, o iskustvu tragedije i prijetanjama, dakle, o materijalnom sadržaju koji se u obje varijante (Izetbegovićevoj i Kavazovićevoj) koristi kao glavni argument i vrednosni postulat argumentacije. Neuvjerljiva je teza da je govor reisa Kavazovića naprosto govor o univerzalnim, političkim i moralnim vrijedostima (Gorinjac), jer se ona bez maštovite dorade ne može izvesti iz relevantnog dijela govora. On je dovoljno konkretan i asocijativnim i materijalnim sadržajem je u spornom dijelu vezan za prigodnu izjavu sa partijskog skupa. U toj se konstelaciji mora čitati kao javna pordrška SDA i politici njihovog kandidata Izetbegovića. Zbog toga je prigovor koji, primjera radi, upućuje ostrašćeni političar iz susjedstva, da je „u govoru izjava Bakira Izetbegovića o prebrojavanju Bošnjaka, koju je ‚blagoslovio‘ veliki muftija Husein Kavazović riječima ‚jašta nego ćemo se prebrojavati‘“ (M. Kovač)[9] jednako tačan kao i stav serioznog analitičara koji poznaje ustavni sistem i političke prilike BiH: „(…) reis Kavazović (se) ponaša kao ‘vojnik Stranke demokratske akcije’ te (…) treba da zadrži svoju partijsku neutralnost“ (E. Kazaz)[10].

Sekularnost?

Ovakav nalaz nas tek dovodi pred ključno pitanje, da li je dopuštena agitacija sa vjerskih govornica u korsit političara i političkih stranaka. Odgovor iziskuje provjeru da li bi agitacija, generalno i u konkretnom slučaju, bila u skladu sa jednim od temeljnih principa ustavnog prava BiH, naime sa principom sekularnosti.

Centar za javno pravo je 2015. i 2016. godine, ponukan raspravom o hidžabu i pritiskom IZ da se ova forma ispoljavanja vjere kao praksa uvede u ekskluzivno državne organe, u sudove, objavio niz analiza i održao dvije stručne rasprave kojima je stavljena tačka na sadržaj principa sekularnosti u BiH i na zabranu isticanja vjerskih simbola u sudovima BiH. Rezultati su sabrani u dvije knjige (Sekularnost i religija 2016, i Vjerski simboli u sudovima? 2016) koje donose interdisciplinarna i uporedna rješenja. Na njih se povodom BiH-modela sekularnosti svaki put poterebno vratiti i podsjetiti na sadržaj, na konkretizaciju u presudama Ustavnog suda BiH i na njegove karakteristike.

Za ovaj povod bih izabrao citat iz analize profesora Fakulteta islamskih nauka Nedima Begovića. Ona nas uvodi u razliku između formalnih i materijalnih pretpostavki sekularnog odvajanja države od vjere: „Odvajanje sfera političkog i vjerskog autoriteta unutar pozitivnog pravnog okvira BiH ima dvostruki karakter: (a) vjera je odvojena od države u smislu da, recimo, niti jedna vjera ne može imati privilegovan status državne ili da vjerski službenici ne mogu formalno učestvovati u radu političkih ustanova i, na taj način, izravno utjecati na profiliranje javnih politika i (b) država je odvojena od vjere u smislu da pojedincima garantuje slobodu izbora vjere a vjerskim zajednicama samostalnost u vlastitom organiziranju, upravljanju i djelovanju.“[11]

Prvi dio citata (pod [a]) je za ovu diskusiju relevantan, budući da se u pojam sekularnog odvajanja uvodi zabrana formalnog učešća vjerskih službenika u radu političkih tijela i u profiliranju njihove volje.

„Formalna sekularnost“

„Formalno učešće“ bi moralo podrzumijevati članstvo u političkim strankama, dakle, aktivan i vidljiv rad vjerskog službenika u praktičnoj politici. U tom smislu se korisno podsjetiti da je Rijaset IZ 28. augusta 2002. godine donio odluku o političkom angažmanu imama[12]. Odlukom je utvrđeno da IZ ne promovira ni jednu stranku i da nosioci vjerskog autoriteta u IZ ne mogu obnašati nikakvu političku funkciju. To bi značilo da je (imamima) zabranjeno učešče u radu političkih institucija. Međutim, da li se samo na taj način (zabranom aktivnog učešća u radu političkih ustanova) izravno djeluje na profiliranje javnih politika? Može li se s pozicije vjerskog autoriteta jasnim sugestijama, porukama i govorima koji se ukorjenjuju u vjeri, bez (formalnog) funkcionerskog statusa i učešća u političkim aktivnostima, utjecati na profiliranje javnih politika?

Dodatno pojašnjenje koje unosi više svjetla u razdvajanje vjerske i državne sfere uslijedilo je u stavu Rijaset IZ od 26. augusta 2008. godine: „Imami ne mogu koristiti službene simbole (naziv imam, hatib, muallim, ahmedija, džuba i sl.) i službena mjesta (džamije, minbere, mihrabe, mektebe, službene kancelarije) za političku djelatnost i aktivnosti, a kao privatna lica imaju politička prava kao i ostali građani.“[13] Formalni element je i ovdje dominantan: zabranjena je djelatnost sa političkim obilježjima ako su ispunjene formalne pretpostavke (službeni simboli i mjesta), dopušteno je korištenje političkih prava u punom kapacitetu izvan vjerske funkcije i službenog mjesta.

Unekoliko ovu formalnu poziciju pojašnjava stav reisa Kavazovića: „Nigde se ne pojavljujemo na konvencijama ili promocijama SDA. Ali, kada je u pitanju država, a mi smo građani te države, imamo odgovornost prema njoj, i uvjek ćemo se pojaviti tamo gdje država djeluje, ako traži da budemo dio toga.“[14] Međutim, ni ovo pojašnjenje ne odgovara na pitanje spojivosti vjerskog djelovana sa principom sekularnosti prilikom zauzimanja političkih stavova i slanja političkih poruka u formalno nespornim situacijama.

Mislim da ne treba posebno dokazivati da je sugestivna moć poruka izgovorenih na vjerskim skupovima ili poruka koje izgovaraju vjerski autoriteti, daleko snažnija i prodornija od formalnog preuzimanja funkcionerske pozicije u političkim tijelima. Sadržaj svake poruke izgovorene pod vjerskim obilježjem, u funkciji vjerskog obreda ili pod institucionalnom zaštitom vjerske ustanove predstavlja materijalni element sekularnog razdvajanja. Naime, bez ulaska u sadržaj ne mogu se cijeniti ni socijalni značaj, ni stvarni domet poruka koje dolaze iz vjerskih institucija i od pojedinačnih vjerskih službenika. Konkretni sadržaj svake poruke određuje da li je ispunjen zahtjev sekularnog odvajanja religije od države. Tako bi se prema čisto formalnom shvatanju zahtjev sekularnog odvajanja kršio samo kada bi se vjerski službenik („pod ahmedijom“) aktivno angažirao na političkim funkcijama ili u vjerskim institucijama. Tamo gdje vjerski službenik nastupa kao građanin („bez ahmedije“) ili u finkciji službenika („sa ahmedijom“) i u javnom prostoru iznosi (materijalne) političke stavove i zahtjeve koji mogu utjecati i na volju birača i formiranje državne vlasti, on ne bi kršio princip sekularnosti.

Zadnja konstelacija je nastupila sa reisovim govorom: on je na čisto vjerskom skupu, sa pozicije vjerskog vođe i pod vjerskim simbolom (prema formalnom kriteriju nesporna situacija za sekularno razdvajanje), govorio o temama vjerskog i političkog sadržaja (materijalno sporan sadržaj za sekularno razdvajanje). Njegovo govor ne krši formalne zahtjeve sekularnog nastupa, jer sam povod nije u funkciji rada političke institucije niti se može dovesti u vezu sa političkom funkcijom reisa ili učesnika skupa. Ali, poruka koju šalje svojim stavovima o političkom pravcu i prebrojavanju jeste u funkciji podrške jednoj stranci i u tom smislu je prema svom sadržaju političke prirode: ona nalaže biračima poželjan rezultat ili navodi univerzalnu publiku na vjerski poželjan izbor pojedinca i partije.

Ruganje sekularnosti

Formalno, a to znači reducirano razumijevanje sekularnosti zastupa IZ: ona smatra da je ispunjenjem formalnih uslova ovlaštena da u javnu sferu ulazi stavovima koji nisu u funkciji vjere, njenog vršenja ili upražnjavanja vjerskog obreda. Prema tome, otvara se mogućnost vjerskom upravljanju javnim poslovima ili bar nametanju vjerskih vrijednosti u mjeri u kojoj se za ocjenu djelovanja vjerskih službenika i vjerskih zajednica koriste isključivo formalni kriteriji. U spornim ili graničnim situacijama će korištenje formalnih kriterija podupirati zaključak da su zadovoljene pretpostavke sekularnosti, čak i kada vjerske zajednice direktno sugeriraju političke odluke.

Takvo stajalište omogućuje da se princip sekularnosti koristi kao pravno uporište za direktan utjecaj vjerskih zajednica na političke odluke. Dodir vjere i države se mora, međutim, cijeniti na osnovu konkretnih materijalnih sadržaja vjerskog i državnog djelovanja. Bez njih sekularnost postaje prazna formulacija kojoj je oduzet praktičan značaj. Sekularnoj državi se tako rugaju vjerske zajednice i njihovi simpatizeri u medijima svaki put kada se vjerske vrijednosti pozivom na formalnu sekularnu odvojenost uspostave kao državne vrijednosti. Ne rade li to i sami potpisnici pisama podrške bosanskohercegovačkoj sekularnosti apodiktički-naredbo­davnim zahtjevima da se iz javnog diskursa istisne svaka rasprava o djelovanju IZ jer je ona neprikosnovena i slobodna da prema vlastitom nahođenju intervenira u sadržaj državne politike i javnog morala?

Upravo se u tezi da joj se ne smiju postavljati pitanja, da je neprimjereno provjeravati spojivosti sadržaja vjerskog govora sa standardima javnog prava i da je kritika izraz neprijateljstva prema Bošnjacima sažima formalno razumijevanje sekularnosti. Ono bi trebalo dokazati da su odvojeni država i vjera. Tako se svaki sadržaj, pa i vjersko upravljanje političkim aktima, pretvara u sekularni akt. Sve to navodi na zaključak da se u konkretnom slučaju moraju ocijeniti i materijalni uslovi sekularnosti, dakle konkretan sadržaj i konkretni efekti govora i djelovanja vjerskih službenika na javne politike.

Ne treba gajiti iluzije i vjerovati da će vjerske zajednice dobrovoljno napustiti osvojeni javni prostor. U domen njihovog interesa ne ulazi samo fenomen političke simbioze sa izabranim strankama i političarima nego i finansijski tokovi, rad na budžetiranim mjestima u vojsci i školama, socijalne i poreske privilegije, državne strategije, kontrola naroda vjerskim ideologiziranjem nosećih politika, a u našim prostorima, izrazito, sakralizacija velikodržavlja, etničkog čišćenja i zločina. Srpska pravoslavna crkva je u tom pogledu postigla zavidne rezultate. Bilans je sakralizacija državnih funkcija u Srbiji koju je u analizi iz 2017. godine detaljno opisao pravnik Darko Simović. On je pokazao kako je najprije desekulariziran pravni poredak, a zatim javni prostor i obrazovanje[15]. Entitet Republike Srpska je u interesnoj sferi pravoslavlja i već desetljećima predstavlja područje u kojem je princip sekularnosti suspendiran ili obesmišljen do neraspoznatljivosti. Intervencije IZ u pitanja javnog morala, uplitanje u artikuliranja kulture na javnom mestu, nespremnost da se problem preglasnog ezana postavi kao pitanje srazmjernog prodora vjere u sekularni prostor, samo su ilustracija njenog pozicioniranja u postupku desekularizacije. On je u toku i odvija se kao procesa jačanja religije u politici, u obrazovanju i u javnosti. Svi zauzimaju najbolja mjesta u utrci koja će dugo trajati.

Desekularizacija

Filozof Sulejman Bosto[16] je 2015. godine upozoravao na značaj sekularnog koncepta općenito: on nije usmjeren protiv religija nego protiv njihova zahtjeva za moralnim i političkim monopolom koji se poziva na ekskluzivnost vlastitog važenja. Bosto sekularnost tačno definira kao plod ranog prosvjetiteljstva koji je nastao na premisama emancipacijskog koncepta autonomije ljudskog razuma i slobode od religijskog ekskluzivizma sa političkim sadržajem. On podučava da prosvjetiteljska baština isključuje religiju i vjerske zajednice kao povlaštene aktere državnog i političkog života i apelira na ljudski razum koji podrazumijeva sposobnost da se vlastita sloboda oblikuje prema slikama svijeta koje imaju fizikalna objašnjenja i nisu produkt „čuda“.

Nije teško zaključti kamo vodi obrnuti proces. On udara na prosvjetiteljski projeciranu snagu razuma. Desekularizacija donosi „nove forme začaravanja i mitiziranja“ i mora započeti sa potcjenjivanjem sposobnosti rasuđivanja svakog čovjeka. Tamo gdje se osloncem na vjeru razumljive i očigledne činjenice predstavljaju kao čuda koja nemaju racionalno objašnjenje, gdje se izvrće sam smisao lako razumljivih poruka, imamo posla sa početnim razaranjem svjetonazorno neutralne, sekularne države. U odgovoru reisa na pisma kritike i u pismima podrške reisovom govoru odzvanja onaj inicijalni poziv na odustajanje od zdravog rasuđivanja i na zanemarivanje svake logičke i sadržajne podudarnosti koja vjerskom autoritetu daje status zadnjeg sudije. Ovim se prigušuju svi dokazi, potiskuje logika i zdrav razum koji raspoznaje slike i dekodira poruke.

Pisma podrške svojom isključivošću i zapovjednim tonom dodatno otežavaju uzajamnu građansku komunikaciju koja bi morala polaziti od uvjerenja da se živi u demokratskom društvu. Ne želim reći da je ovim tek udaren temelj desekularizaciji – ona je već uznapredovala u svim slojevima života i politike – nego da se iz pisama podrške vidi pozicija „populacije“ koja se ruga sekularnosti. Njen je light-motiv osporiti svako kritičko mišljenje, onemogućiti političke partije da rade svoj posao, da jasno i nedvosmisleno ukazuju na devijacije u sekularnoj sferi. Tu se ne radi o fenomenu formalnog racionaliziranja, sekulariziranja i kulturnog diferenciranja i o dodiru sa resakralizacijom i novim ujednačavanjem. Radi se o potcjenjivanju sposobnosti razumijevanja jednostavnih govornih poruka i njihovih političkih dometa.

Primjer su dopisivanje s reisom i pisma podrške zbog pisama kritike.

Sva prava zadržana © E. Šarčević

Preuzimanje dijelova ili cijelog teksta dozvoljeno samo pod uslovom navođenja ovg izvora.


[1] https://vijesti.ba/clanak/354712/niko-pa-ni-sda-nema-bezrezervnu-podrsku-iz (04. 04. 2017).

[2] https://sarajevskasehara.com/2022/08/sta-je-rekao-reis-kavazovic-sto-je-zasmetalo-strankama/  (04. 08. 2022).

[3] https://depo.ba/clanak/234300/americka-ambasada-u-sarajevu-sokirani-smo-i-zgrozeni-zapaljivim-izjavama-bakira-izetbegovica (27. 07. 2022)

[4] https://bosnainfo.ba/rijaset-islamske-zajednice-odgovorio-politicarima-na-pisma-reisu-kavazovicu-sacuvat-cemo-ih-za-ibret-buducim-generacijama/ (04. 08. 2022)

[5] https://faktor.ba/vijest/drugovi-su-presudili-reis-u-sekularnoj-drzavi-ima-pravo-da-suti-o-interesu-muslimana-a-govori-u-interesu-partije/171381 (04. 08. 2022).

[6] https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/262058/salkic_uputio_pismo_podrske_reisu_kavazovicu_godinama_posmatram_kako_spc_snazno_podrzava_dodikovu_politiku.html  (05. 08. 2022).

[7] https://faktor.ba/vijest/profesori-iz-tuzle-porucili-napad-na-instituciju-reisu-l-uleme-je-napad-na-iz-i-korak-ka-razjedinjavanju-bosnjaka/172063 (11. 08. 2022).

[8] https://ba.n1info.com/vijesti/kovac-nedopustiv-nacin-komunikacije-sa-reisu-l-ulemom-islamske-zajednice-u-bih/ (5.8.2022); https://www.klix.ba/vijesti/radoncic-u-odbrani-ef-kavazovica-reisov-autoritet-ne-treba-spustiti-u-milje-predizborne-kampanje/220805004 ( 05. 08. 2022).

[9] https://www.vecernji.ba/vijesti/izmjene-izbornog-zakona-u-bih-zapad-mora-nametnuti-1608183 (09. 08. 2022).

[10] https://pressmediabih.com/vijesti/2022/05/08/kazaz-opozicija-od-reisa-trazi-najjednostavniju-stvar-da-bude-neutralan-ali-on-se-ponasa-kao-vojnik-sda/ (05. 08. 2022).

[11] E. Šarčević/D.Bojić (ur.), Sekularnost i religija: BiH i regija, Sarajevo 2016, s. 86.

[12] https://www.islamskazajednica.ba/index.php/politika-drzava-demokratija/5271-stav-o-politikom-angamanu-imama (13. 08. 2022)

[13] https://www.islamskazajednica.ba/politika-drzava-demokratija/4644-imami-na-izbornim-listama (26. 08. 2008).

[14] https://vijesti.ba/clanak/354712/niko-pa-ni-sda-nema-bezrezervnu-podrsku-iz (04. 04. 2017).

[15] D. Simović, Desekularizovanje javnog prostora i verska nastava u Republici Srbiji, Sveske za javno pravo (http://fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Sveske_za_javno_pravo_broj_30.pdf), Sarajevo 30/2017, s. 9-21.

[16] S. Bosto, Između sekularnosti i sekularizma, u: E. Šarčević/D. Bojić, Sekularnost i religija: BiH i regija, Sarajevo 2015, s. 9-22.

Erstelle deine eigene Website – kostenlos auf WordPress.com.Erstelle deine eigene Website.
Kostenlos starten